Toliko godina zelje...truda,uzimanja svakojakih terapija..od medicinskih do alternativnih..obilazenje klinika po Evropi i Hr.,do posjecivanja bionergicara i raznoraznih iscjeljitelja...........bio je to stvarno dug put..
Ipak,nas Dorian sada mirno spava u svom kreveticu...a mama je osjetila potrebu podijeliti svoju pricu sa svima koji taj scenarij isto sa toliko zelje ocekuju...![]()
Trudnoca je tekla od samog pocetka komplicirano..puno forumasica je sa nama prolazilo kroz taj trnovit put..
Pocelo je sa hematomom,nastavilo sa zabrinjavajucim vrijednostima prenatalne dijagnostike-granicno kratak femur,previse mozdane tekucine i hiperehogeno crijevo..pa odmah nakon sto smo odbili amniocentezu,pojava polyhidramniona koja je nakon drugog ispitivanja OGGT-a pokazala i gastacijski diabetes kojeg sam morala regulirati pikanjem inzulina..Srecom,blizio se taj trenutak..
25.01.2009.-15.00h. MM i ja krecemo u bolnicu na dogovoreni CR za iduci dan..
Babica upisuje sve podatke,prikljucuje me na CTG koji je bio uredan i odvode me u sobu...MM ostaje kraj mene do 20.00h.
Trbuh mi je ogroman pa jedva nalazim pozu za spavanje ali uspjevam zaspati..
26.01.2009.-08.00h.MM je vec kraj mene u sobi za pripreme..
Dolazi doktor koji ce radit CR i radi uzv. te utvrdjuje polozaj glavicom prema izlazu..
08.15h.-voze me u o.salu..MM je uz mene..slijedi epiduralna..Tim od 8 ljudi je oko nas...Sve tece uredno i po planu..
MM sjedi kraj mene..drzimo se za ruke..Babica, koja prati tok operacije prenasa nam postupak..Ja osjecam brz rad ruku mojeg kirurga koji se zadesio pred velikim iznenadjenjem..bebac se je uspio u roku od 15 min. okrenuti opet poprijecno sto je zahtjevalo brzu akciju i nije bilo jednostavno izvuci ga iz tog polozaja van..Babica nam govori da je jedna rucica vani...Osjeca se ubrzan rad cijlog tima u sali..MM me sve cvrsce stisce za ruku..osjecam njegovo podrhtavanje i samo pratim njegove oci..Moj puls je bio pod kontrolom pa sam mirno i stalozeno mogla pratiti euforiju koja dozivljava vrhunac kad babica govori.."evo ga..samo sto nije!", MM me stisce jos jace,oci su mu suzne i ispusta drhtav,glasan uzdah kad podizu naseg malenog u zrak...
Oboje ga pratimo pogledom kad ga preuzima neonatalog i odnosi...
Bilo je to nasih najduzih 5 min....
Ipak vrlo brzo smo culi jak plac..Vec to nas je malo umirilo a onda ga donosi babica i predaje MM-u koji ga priblizava meni................
Bio je to nezaboravan trenutak...
Mali smotuljak i nas dvoje......NAPOKON!
Dobio je najvise ocjene i zdrava je beba! Ima li sto ljepse od toga?!
MM odlazi sa babicom i bebacem dok mene sivaju..
Kratko nakon toga mi se opet pridruzuju i od tada smo stalno zajedno....
Bili smo u bolnici tjedan dana,tata je bio cijele dane sa nama a odlazak kuci bez nas mu je bio najbolniji trenutak....
Znali smo sjediti u sobi..drzati ga na rukama,prislonjeni licem uz lice i pitati se:"a hoce li nam ga dati da ga vodimo doma?"
Kad je dosao i taj dan...sjeli smo svi troje u auto,nas dvoje na zadnjem sjedistu,MM naprijed..gledao nas u retrovizoru i skrivao suze...
Kad smo stigli u stan..sviralui su Prljavci-"HEROJI ULICE"..MM nas je oboje stisnuo uz sebe, izgovorio rijeci:"Vi ste mi sve!"i plakao skupa s menom jos dugo,dugo.....Bile su to suze sretnice..........![]()