I mene je u toj dobi najviše pomoglo saznanje da je to ta faza i da će proći. Kod nas je palilo baš to "vježbanje strpljivosti" ali i "vježbanje povjerenja" tipa, kad bi nešto htio npr. da mu otvorim neku kutiju u kojoj su igračke, a ja baš gulim krumpire za ručak, onda mu kažem: "evo pričekaj samo da mama oguli ovaj krumpir" i onda bi on cupkao kraj mene i čekao da ogulim krumpir - vježba strpljivosti, ali onda taj čas kad je krumpir oguljen moram ustati i napraviti što je htio - to je vježba povjerenja da ću stvarno napraviti što sam rekla kad obavim što sam trebala... I to fakat tako kako je pomikaki rekla - prvo je "čekao" 2-3 sekunde, a poslije sam mogla fakat i oguliti krumpir do kraja....
A za sisanje taj čas u momentu kad su mi ruke pune vrećica i baš rušimo sve kraj sebe bi nam pomagalo pjevanje... taman bi ga to omelo u tom tijeku misli vezanih uz "hoću sad".