Rupa na bubnjiću nije uvijek bezazlena. Može biti posljedica preboljele jače upale uha, ali i ulaz opasnog upalnog procesa u srednje uho i sljepoočnu kost.
Mali anatomski podsjetnik
Uho se dijeli na vanjsko, srednje i unutarnje. Uloga vanjskog i srednjeg uha je sabiranje, provođenje i prvo filtriranje zvuka, pa je i njihova građa prilagođena toj namjeni.
Granica vanjskog i srednjeg uha je manje od milimetra tanka opna - bubnjić, koji je građen od tri sloja (kože, vezivne potke i sluznice). Čvrstoću i osnovna mehanička svojstva zdravom bubnjiću daje vezivni sloj, a kožni i sluznični dio znatnije utječu na titranje tek tijekom bolesti. Najveći dio površine bubnjića odnosi se na „napeti dio”, a „mlohavi dio” puno je manji, nema vezivne potke, ne sudjeluje u prenošenju zvuka, a zatvara područje u gornjem dijelu bubnjića, tik do gornjeg ruba zvukovoda.
Osoba može (i ne mora) slabije čuti. Prilikom ispuhivanja nosa, često se osjeti pištanje i izlaženje zraka u zvukovod, a kod ispiranja, većina osjeti ulaženje tekućine u nos i ždrijelo. Kad se uho namoči, često procuri. Samo odabrani mogu ispuštati cigaretni dim na uši. Ipak, najbolji način utvrđivanja stanja je dobar pregled.
Rupe na bubnjiću najčešće same zacijele, pogotovo ako uhu pružimo za to povoljne uvjete (liječenje upale, čuvanje od vode, liječenje nosa i paranazalnih sinusa…). Ako je rupa prevelika ili upala dugo traje, rupa postaje trajna, njezin rub epitelizira i samozacjeljenje više nije moguće. Katkad i male rupe na bubnjiću ne cijele same, ako su uvjeti za to loši (stalna sekrecija iz uha, slaba funkcija tube). Ako je uho suho, trajna rupa na bubnjiću može se povremeno kontrolirati ili se provesti operativno liječenje. Samo one rupe na bubnjiću za koje se otorinolaringolog uvjeri da ne predstavljaju znak opasne bolesti srednjeg uha, mogu se prepustiti povremenim kontrolama, dok je ostala uha potrebno operirati.
Bubnjić koji nije zacijelio za nekoliko mjeseci, a uho nije curilo u međuvremenu, može se zatvoriti operativnom metodom miringoplastikom. To ne znači da se postavlja plastični bubnjić, što mnogi misle, nego samo da mu se popravlja oblik, odnosno rupa. Najčešće se postavlja ovojnica sljepoočnog mišića ili ovojnica hrskavice smještene ispred otvora zvukovoda (transplantacija). Iako se zahvat može izvoditi u općoj anesteziji (u slučaju velike ili nespretno smještene perforacije, posebnih osobina bolesnika), češće se izvodi u lokalnoj anesteziji. Pristupa se kroz zvukovod, katkad s malim rezom iznad zvukovoda, a samo teži slučajevi rješavaju se pristupom iza uha. Nakon transplantacije ovojnice mišića ili hrskavice, bubnjić se obloži biološkom spužvicom, koja se zalijepi za njega i transplantat. Operirano uho treba i dalje čuvati od vode, i to do kontrole, tri tjedna do mjesec dana poslije operacije. Na kontrolnom pregledu liječnik će procijeniti preživljavanje transplantata i dati daljnje upute.
Trajnost rezultata najviše ovisi o uzroku koji je doveo do oštećenja bubnjića. Loša funkcija tube (kanal između nosa i srednjeg uha, koji izjednačava tlak srednje uho - okolina) može uzrokovati uvlačenje mjesta zarasle perforacije, a kasnije i ponovnu perforaciju. Opetovane upale također mogu ponovno probušiti bubnjić.
Zatvaranje perforacije na do tada zdravim ušima obično dobro uspijeva i ima trajne rezultate. Uspješno zatvorene perforacije za bolesnika znače normalno tuširanje, pranje kose i plivanje. Ne preporučuje se skakanje u vodu s velike visine i ronjenje dublje od nekoliko metara.
Operacijom se zatvara tjelesna šupljina (srednje uho), koja i inače treba biti zatvorena, podiže se kvaliteta života i uho štedi od nepotrebnih oštećenja. Zatvaranje probušenog bubnjića preporučuje se svima koji nemaju druge zdravstvene tegobe koje povećavaju rizik anestezije.