 |
|||
dali tepate klincima
ja svom mikiju tepam onako idemo njam-njam,jesi radio pis-pis i lubavi moja.... ali slusam savjete iskusnijih mama i doktora da se s dijetetom mora normalno pricati jer bude poslje imao problema i ici ce na govorne vjezbe. :/ kako vi tepate i imate li problema :?
Iskusnije mame ti dobro kazu.
znaci nesmijem mu tepati vec normalno govoriti
ja ne tepam al govorim mu ljubavi, mišiću, srećo mamina....
kad pričamo, pričam mu točno i primjetila sam da se i on trudi ponovit sve kako sam ja rekla
i dan danas im tepam i nikad nisu imale problema s govorom, dapače komunikacija mi je uvijek bila odlična ; mislim da ću im tepati dok sam živa; uopće se nisam obazirala na savjete takve vrste, jer mi je normalno da se tako govori kad si raznježen i nije mi lipo čuti kad s malim čovjekom razgovaraš jednako kao i s velikim; uvijek tako razgovaram s bebama i malom djecom, ali rijetko se nađe mama koja traži da se s njenom bebom tako ne razgovara (uopće, u svojoj okolini poznajem samo 1 mamu koja izričito zabranjuje tepanje svojoj djeci i , naravno, to poštujem)
Potpisujem.Lucija Ellen prvotno napisa
Nisam dozvoljavala tepanje. I bake smo jedno vrijeme upozoravali, dok se nisu privikle.
Djeca uče od nas.Kako im objasniti, nakon što su mjesecima slušali "lubavi", da se kaže "ljubavi" ?
ja nisam nikad tepala svojoj djeci (osim kasnije, kad malo porastu, pa imaju pokoju smijesnu i simaticnu i nama - obiteljski - dragu krivo izgovorenu rijec) i propricali su kako koji - ida je pocela s 18 mjeseci, pricala razgovjetno, noa i leo tek debelo poslije druge godine, prilicno nerazumljivo, leo jos gore od noe, ami je isto sad s 18 pocela ponavljat kopapigica...
i onda sam prije nekog vremena negdje procitala da je bas dobro tepati djeci, da je to dobro za razvoj govora i da su neka istrazivanja to pokazala... al ne znam se sjetit gdje i sto...
tepam s vremena na vrijeme jednostavno mi dodje kad se mazimo imam potrebu za tim 8)
Neko umjereno tepanje meni je prihvatljivo, nekad kažemo "nanati" ili "papati" (zapravo više nekako mislim da je stvar u tonu), ali mi je uvijek išlo na živce tepanje tipa "idemo pa-pa" "vidi vau-vau" "vozimo se u brm-brm"! Bez uvrede ikome (nije mi neki izraz ali nemogu se sjetiti boljeg) ali meni je to nekako kao da su maloumni :/.
nikad joj ko bebi nisam tepala niti sam ikome dozvolila da joj tepa.
sad joj znam tepat kad je već "velika" i kad ima formiran svoj vokabular.
L. je s 16 mjeseci počela sasvim razgovjetno i čisto govorit, s 18 sklapat duže rečenice, a 20 učit riječi na engleskom i sasvim dobro prepričavat doživljaje.......odnosno pričala je tako dobro i razgovjetno da je razumiju i svi drugi a ne samo ja i mm.
ja definitivno postanem maloumna kad se nađem pokraj malog djeteta ili bebe i tepam i svaki put samu sebe iznenadim koliko mogu nešto izvrnuti : ma što ši to naplavioo, di je jubav, cmlado jedan. o boji i tonu glasa da ne govorim.
a tepam i velikim odraslim osobama (i one meni)
idem malo guglati
Nikad nismo tepali, razgovarali smo s njim istim rječnikom kao i međusobno (ok, bez dugačkih i kompliciranih riječi). Ne zbog nekih principa o razvoju govora, nego jer mi tepanje nikako ne leži (osjećala bih se neprirodno i isforsirano).
ja sam čula za tu teoriju, možda bi neke štete moglo biti ako bi se s djetetom isključivo govorilo tepanjem, ali mislim da ako nekad tepam a nekad ne dijete kuži razliku.
Dakle nekad tepam, nekad govorim normalno, a omiljeno mi je govoriti njezine tvorevine (npr mukica umjesto muzika) i opet nakon nekog vremena ona nauči tu riječ reči pravilno.
Mislim da se ne mora iz ovoga raditi ideologiju. Ne treba pretjeravati, ali malo tepanja neće nikom štetiti. Pogotovo sveki puštam da tepa. Dugo je čekala unuke
Ne tepam i kosa mi se digne na glavi kad im netko počne tepati!
Ne tepam, iritira me takav način komuniciranja. Naročito kad odrasla osoba tako priča - npr. "buba me buša" - alergična sam na to.
L zovemo duško (mislim da misli da mu je to ime) ili mu tepamo "mali cvrčak / miš". Ali nikad ne kažem npr. "sta jadi maja jubav"
ajoj koma, mene isto jako nervira kad odrasli tako govore, posebno za sebe.
Mi isto ne tepamo, možda ću pitati boli li trbuščić, i upotrebiti umanjenice - rukice, nogice, kad pričam sa Leom, ali neću reći buša a posebno neću tepati 'boji buša'. Izmišljamo joj svakakve nadimke i imena od milja ali ne tepamo.
ja sam tepala. ne pretjerano, to mi bas ne lezi, ali imali smo neki djeci prilagodjen govor, zapravo i sad imamo.
uvijek cu reci 'jel te buba busa?' umjesto 'boli li te trbuh?', npr.
boja glasa mi je (koliko mogu procijeniti) manje tepalacka, nego sami izrazi.
doduse, mi smo kajkavci, nama su umanjenice u krvi.
tepanju unatoc, djeca su mi jako verbalno navudrena, lijepo se izrazavaju i imaju izrazito bogat vokabular.
Meni je glupost da to šteti razvoju govora, kod nas je baš suprotno. P. ima 16,5 mj. i zna reći da hoće am-am (jesti), nina nana (spavati), kaka i pipi. To mi je pojednostavljivanje riječi tako da ih ona zna izgovoriti i to olakšava komunikaciju. Lakše joj je reći "tata auto brrrr" nego tata vozi auto ili kad hoće igračku kravu ili psa veli muuuuu ili vau vau. Ne govori pa-pa nego bok jer to zna izgovoriti.
Mi isto ne tepamo. Sve normalno.Sada več ima tri godine i lijepo se izražava, govori normalno.
A neki puta meni izleti Bruno ide ajati, a on mene ispravlja, ne mama idemo spavati.
Ali sam mišljenja da malo tepanja nemože naškoditi
Ha, šteti li razvoju govora ili ne ne mogu naravno tvrditi, a očito da postoje i različite teorije o tome, no mi se pratimo kod logopeda i na prvom pregledu sa godinu dana smo izričito upozoreni da ne tepamo.
ne tepam ali prizanajem da ima par rijeci koje on tako slatko izgovara da ih i ja ponavljam
cak i stariju kcer upozoravam da prica normalno sa bratom ,da mu ne izgovara rijeci kako ih on govori nego pravilno
Nikad joj nismo tepali.
Kad krivo izgovori riječ npr.Maskimir, ponovim pravilno, ali joj ne govorim krivo si rekla.
U tramvaju joj se obraća ljedn gospođa tepajući: Di ci bila? Kojko imas godina?
A ona na to: Ja te ne razumijem. Pričaj hrvatski
Govori od 11-12 mjeseci.
Mi tepali i tepali smo,ali rekao nam logoped da to ne radimo,
jer naše četvrto djete dugo nije razgovjetno pričalo,doduše sad ima 6 godina i puno je bolje nego prije dvije godine.
Ali mi i dalje tepamo.......
cela obitel ce picati cudno
Tepam ja svojoj djeci ali pokušavam se kontrolirati
Stariji ide logopedu i tamo smo upozoreni da to ne činimo
Ali ne mogu protiv sebe- omankne mi se mada se trudim da izgovaram riječi što pravilnije
Šta mogu kad pričam glasno, brzo i mlataram rukama pri tom a u nekim trenucima s djecom se raspekmezim i počnem upotrebljavati svakakve umanjenice i onomatopeje
Kad to ovako napišem pa i ne čini mi se da je to baš smrtni grijeh
Kada je bila skroz mala nisam nikome dozvoljavala da joj se tepa
kada je progovorila i ima neke ekstra spešl izraze (tipa: peče jegic, časta janka i tako), to prepričavamo sa smješkom i nekada je u zafrkanciji pitam "želiš obući častu janku" umjesto "ljubičastu jaknu" no to je toliko rijetko da je spontano počela ispravljati vokabular.
Primijetila sam u par obitelji da svi koriste dječje izraze - kod frendice u kući svi govore pipice umjesto cipele.
I kako da dijete od 20 mjeseci nauči reći cipela?
Tepam im kad se igramo , kad pricamo ,govorim normalno. Vecinom izgovaraju kako treba , a ponesto zabrljaju ( pisa mi se mi, kaka mi se mi, koplopac ..) ali meni je to simpa i ne smeta me nimalo.
ja svom tepam samo pa-pa za bok pi-pi za piskiti i jubav i lubav iz milja ne vjerujem da radi tog nece normalno pricati
isto tako
postoji tepanje i tepanje. jedno je koristiti umanjenice (tipa mišići, piliću), ili riječi tipa pipi, kaka, papa itd.
a drugo je IZOBLIČAVATI normalne riječi bez ikakve potrebe:kako cu ti jepe pepe - ja to ne mogu ni slušati a kamoli izgovoritiDi ci bila? Kojko imas godina?
u svakoj knjizi o razvoju govora (bar one koje sam ja pročitala) postoji jasna uputa da se djeci ne tepa tako da se riječi izobliče, jer smo mi svojoj djeci jezični uzori.
susjedin sin kaže: boji me gaja. a ona za njim: kaže se boli me glava! a do prije godinu dvije i ona je njemu govorila boji me gaja
mi ostalo normalno govorimo trbuscic.beba.glava.prstici
ma poci ce gaja
od svih mogućih tepanja (koje naravno nisam upotrebljavala) jedino sam govorila (a govorim i danas) "bola li te tiba" (kad je boli trbuh).
jednom sam L. snimala kamerom dok je bila beba i poslije gledam tu snimku. a na snimci ja doslovno zvučim ko kreten dok je pitam "ko ce to mami budio....vidi kako je jepo vrijeme vani". taj ce umisto se je tako blesavo zvučao da više nikad nisam tako pitala
Ja ne tepam i prilicno me nervira kad to neko radi.
Jedino imam ponekad ispade sa nekim njegovim izrazima tipa on sebe zove Sezam pa ga ponekad tako nazovem ali se trudim da ga zovem po imenu mada ima i gomilu nadimaka
A ona na to: Ja te ne razumijem. Pričaj hrvatski
ja ne tepam, iako sam neke rijeci govorila kao on (npr. zove se fedja, sam sebe je prozvao endo pa smo ga ponekad zvali endo).
ali ono sto me specijalno iritira je kad netko o sebi govori u trecem licu (pogadate, sveki
opcenito me smeta kad se ljudi prema djeci odnose kao da su retardirana.
Kad je deverova ćerkica bila mala govorila je: ''Hoću samo mucu hleba''. Muca je značilo mrvica. Boris je to izgovarao kao mujica a Matija kao buca. Njoj je mleko bilo meko, njima meme, kuca je njoj bila vau, Matiji ava, Borisu vava...
Ukratko, deci često nije najlakše izgovoriti onako kako im mi tepamo i tepanjem činimo veliku grešku koja nas može koštati mesece mukotrpnog rada oko ispravljanja
ovo mi je nesto skroz nepoznato.
ja naime, nisam djecu nikad ni ispravljala kad bi nesto pogresno izgovarali. a ipak su naucili ispravno govoriti (ok, tonka ima mozda jos nekih greskica).
Ja sam pod tepanje mislila ono papa njam, njam ili nina nana itd. za manju djecu. Nikad ne govorimo ko da smo retardirani a inače mi ne smetaju toliko riječi kojima se neki ljudi obraćaju maloj djeci nego onaj strašno iritantan ton.
Ovo kaj mikka veli o trećem licu koristimo jer mislim da ne kuži još zamjenice. Jedino mi ide na živce kad mi svekrva govori umjesto P., pa kad dođem s posla mi veli npr. "mama, ja sam ti danas papala juhu".
Ni ja ne kužim ovo s ispravljanjem, u kojoj dobi to radite?
Ja često tepam svojoj mišici, ali evo u zadnje vrijeme se pokušavam kontrolirat, ali teško mi je kad je taaako slatka i medena i prekrasna...uglavnom, shvatile ste- zaljubila sam se u nju od prvog trenutka.
ovo mi je nesto skroz nepoznato.
ja naime, nisam djecu nikad ni ispravljala kad bi nesto pogresno izgovarali. a ipak su naucili ispravno govoriti (ok, tonka ima mozda jos nekih greskica).
Kad su mi kao mali tražili meme dobijali su odgovor: ''Evo stiže mleko''. To baš i nije primer ispravljanja jer je dete reč mleko tako moglo izgovoriti i samo je bilo pitanje vremena kada će im jezik dovoljno stasati za pravilan izgovor ali Matija sada recimo reč 'kanalizacija' izgovara kao 'nikolizacija'. Strašno mi je sladak i da sam samo malo opuštenija i sama bih počela da koristim taj izraz. Ipak, unatoč svom oduševljenju zbog slatko izgovarane reči koristim svaku moguću i nemoguću priliku da jasno i glasno izgovorim k a n a l i z a c i j a i ovo je po meni klasičan primer ispravljanja
Požurih...
Znači, ako dete zna da nije pravilno izgovorilo reč a trudi se ne mogu mu drugačije pomoći nego čekati da sam uspe da prelomi ali ako je ubeđen da prljava voda odlazi u 'nikolizaciju' trudiću se svim silama da ga naučim pravilnom izgovoru reči a ne da mu dam za pravo i time mu ovu (i mnoge druge reči) usadim u mozak kao pravilne :/
ja sam po tom pitanju uvijek bila jako opustena, i cesto smo i muz i ja poceli koristiti neke njihove termine, umjesto da njih ispravljamo.
unatoc tome, na kraju su uvijek usvojili ispravne oblike.
Jednostavno, mislim da je njihova sposobnost ucenja jos uvijek ogromna, da upijaju kao spuzvice, i da nekoliko mjeseci pogresnog izgovaranja neke rijeci nece nista znaciti.
A ja sam pak u uverenju da za to vreme mogu naučiti čitavu pregršt novih reči umesto da svoje vijuge troše na ispravljanje pogrešno naučenih :/
Ali dobro, ovo sam ja
hm, vidis...
ja nisam strucna u tome, i ne znam kako to stvarno ide, ali ja taj proces ucenja zamisljam drukcije.
jedno je svladavanje pojmova, a drugo je tehnika izgovora. Ovo prvo mi se uvijek cinilo vaznije (i oko toga mi se nije bilo tesko potruditi), a ovo drugo kao nesto sto ce se ionako dogoditi, i bez mojeg velikog truda.
Kako kod koje djece :/
Kod nas je bilo upravo obrnuto - pojmove je svladavao natprosječno brzo i ima vrlo bogat rječnik, ali tehnika izgovora ga još uvijek muči...
Tepam jedino to da kazem idemo papati. Sve ostalo pravilno izgovaram. Cak ni ne dozvoljam da mu se kaze da je auto brr-brr ili konj điha điha. Konj je konj a auto je auto i auto ide brr-brr.
Svi u obitelji to pustuju i, iako malac bas ne prica puno, ipak ono sto i kaze, kaze pravilno.
Mislim da je potrebna umjerenost u svemu. Normalno je zatepati djetetu i to svako radi na svoj način.
Ako roditelj stalno razgovara sa ditetom u stilu: di ti bia, ta ta ladia onda ono jednostavno mora krivo naučiti.
Ali isto tako ne mislim da sa djetetom treba razgovarati ko da čitam dnevnik
Ja ponekad ubacim koju tepalicu ali uglavnom je ta nježnost mog razgovora sa njime u više tonu nego u iskrivljenim riječima.
A lagala bi kad bi rekla da me ne nervira to što baka malenoga konstantno zove dagi dagane a dida kad ga god vidi čini agugugu, agu, a gugugu.
Da je to ponekad onda ok ali njima je to tako prešlo u naviku
trudim se ne tepati, ali ipak mi izleti tu i tamo :/
i idem si na živce onda, ali eto..krive Drine.
Nisam nikada tepala i nisam to ni drugima dozvoljavala. 8)
Mene muči nešto drugo. Davanje stvarima osobine živih bića. Da pojasnim. Neki dan sam čitala članak neke logopedice u novinama da djeca brže upijaju nove pojmove, ako se stvarima daju osobine živih bića. Npr. dijete se udari u stol, a mi trebamo reći: "zločesti stol! Evo ti stole jedan zločesti!"
Cijeli tekst govori o tome da ako želimo da dijete imenuje što više predmeta i pojava oko sebe, da pokušamo tim neživim objektima udahnuti "dušu", osobnost.
Primjerice, gladan ormar "guta" odjeću (njam, njam), osamljeni stolac "trči" tati stolcu (dok ga privlačimo bliže), puna žlica "moli" usta da jadnicu udome, čista ruka 2vrijeđa" prljavu kako je neuredna, a prljava je lovi, umaže, pa zajedno jure pod vodu, četkica za zube "prijeti" Gricu i Grecu (braći Karijes) kako će ih otjerati...itd.
Nisam tako sa djecom nikada razgovarala, jer mi je i to tepanje. Od malena razgovaramo "ko veliki" i imaju vrlo bogat riječnik (u svakom pogledu
Šta vi mislite o ovome?
Bundevica, meni je to :shock: čak ima jedan topik o tome za to udaranje stola i drugih stvari gdje su onda forumašice jasno izrazile zabrinutost za shvaćanje udarca, tj. prihvaćanja da je stvarno stol kriv, a ne da se dijete spotaknulo i udarilo.
I ja sam isto dosta često gledala tu metodu i možda je i primjenjivala čak dok nisam malo razmislila o gore rečenom, a još više me je jedan doživljaj uvjerio da je to IPAK ispravno...
Čuvala sam curicu prijateljice i igrale smo se. U igri je nosala puzzle za pod i slučajno me udarila, ali par puta...i stvarno slučajno, pa sam joj samo skrenula pažnju na to da me udara da se malo drugačije okrene, na što je ona meni odgovorila da me ne udara ona nego puzzla zločesta... Usput, bez većeg pridodavanja važnosti, sam joj objasnila da puzzla ipak sama ne skače, nego je ona držala puzzlu u ruci i slučajno me udarila (mislim, nije udarila, nego vrškom po licu i opasno oko očiju) na što se dijete iskreno začudilo.
E sada, da li je ovo izolirano ili ne ili da li je bila slučajno pod nekim drugim dojmom,pa se meni to tako učinilo ne znam, ali znam da kada se udari mala da roditelji kažnjavaju stol udarcima i riječima da je zločest...
Uglavnom, ne sviđa mi se...
Hm, ovo o čemu pišeš u svom postu ima dvije različite razine.Nisam nikada tepala i nisam to ni drugima dozvoljavala. 8)
Mene muči nešto drugo. Davanje stvarima osobine živih bića. Da pojasnim. Neki dan sam čitala članak neke logopedice u novinama da djeca brže upijaju nove pojmove, ako se stvarima daju osobine živih bića. Npr. dijete se udari u stol, a mi trebamo reći: "zločesti stol! Evo ti stole jedan zločesti!"
Cijeli tekst govori o tome da ako želimo da dijete imenuje što više predmeta i pojava oko sebe, da pokušamo tim neživim objektima udahnuti "dušu", osobnost.
Primjerice, gladan ormar "guta" odjeću (njam, njam), osamljeni stolac "trči" tati stolcu (dok ga privlačimo bliže), puna žlica "moli" usta da jadnicu udome, čista ruka 2vrijeđa" prljavu kako je neuredna, a prljava je lovi, umaže, pa zajedno jure pod vodu, četkica za zube "prijeti" Gricu i Grecu (braći Karijes) kako će ih otjerati...itd.
Nisam tako sa djecom nikada razgovarala, jer mi je i to tepanje. Od malena razgovaramo "ko veliki" i imaju vrlo bogat riječnik (u svakom pogledu
Šta vi mislite o ovome?
O jednoj razini, "zločestom stolu", već je bilo riječi na forumu (a kako znam - zato jer sam sama otvorila temu pod istim naslovom
A ovo davanje osobina živih bića stvarima ne mora se nužno shvatiti kao tepanje. Meni je npr. prva asocijacija na to - maštovitost. Dapače, što mi je dijete starije, radije ću posezati i za takvim načinom razgovora, da razbijemo monotoniju i da se skupa nasmijemo. Ima čak i jedna jako simpatična dječja knjiga na tu temu - zove se "Budalaste priče"
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom