Draga, da isplaniramo vikend
Sjedi moj dragi za templateom na kompjuteru, u kojem nemilice rastu popisi naših poslova i dužnosti, i nabraja, dopisuje, dodajem i ja, i osjetim kako u meni raste nešto negativno i nabušeno, kako bih se svadila... i vidi moj dragi da je stvar takva i onda mi kaže - a što bi ti radila?
Moram napomenuti da nam kuća i okućnica izgledaju malčice kao da smo tek uselili, pa povrh svega toga još ona prepoznatljiva patina vremenite zapuštenosti... i sve bi to "trebalo"... međutim nekako nikako da odlučim što mi je manji bol - raditi, pa se lišiti i ono malo vremena za djecu i obitelj u slobodi i miru, ili pustiti sve to - i uživati, pa onda gledati tu patinu na nezavršenim projektima.
Odem ja gore, malo se bavim vešom, djeca se vrzmu oko nogu, i u mižeriji one prezasutosti dojmovima, potrebama, kretanjem, poslovima shvatim - e, što ja želim... reći ću ti što želim, i kako želim provesti vikend.
Budim se ja, molitva, doručak, gimnastika, kava, novine, dolazi dragi, a onda dolaze djeca, odjevena, lijepa, sa smiješkom, i poljupcem (sami su si obrisali guzicu, oprali zube... i ne vode sa mnom polemike oko toga koja majica treba ići gore - ona kratkih rukava s ninjom kornjačom ili pulover), sjedaju za stol i razgovaramo bez krikova, bez naglih tantruma, bez partikli oko glave, i bez diskusija oko toga je li kora kruha pretvrda ili nije. I onda zajedno pospremimo stol, pa odemo nekamo na izlet, ili čak planinarenje, bez vatanja magičnih pol sata kad se nikome ne spava, ne kaki, ne jede, i kad nitko nije tako razdražen od umora (u pol deset ujutro) da kriči ko luda papiga, tražeći cicu, i udobno mjesto za prileć. E, i dok smo negdje na izletu da nitko u podne ne postane ko na speedu, živčan, nemoguć, pogleda usmjerena nigdje... nego eto - ako smo umorni, to konstatiramo europski odmjereno i ljupko.
I tako mi uživamo u nekim ljepotama, razgovaramo, i tako vrijeme lagano klizi, nešto negdje pojedemo, a kod kuće kad se vratimo svatko izuje sebe, skine si jaknu, i radi nešto svoje.. a ja... ja sjedim na kauču, čitam knjigu, i tu i tamo odmjerim zgodnu osobu koja je moje dijete, a koja radosno, mirno živi svoj život. Tu i tamo si damo pusu, porazgovaramo, ma može ta osoba i sjest kraj mene, čitat, igrat se, sve pet.
Pa dođu neki prijatelji, pa se djeca igraju s njima, a ja imam VREMENA.
Ili odemo s djecom u kazalište. Pa o tome pričamo. Ne o tome treba li štedjet vrijeme ne brisajuć guzu ili sl. Pričamo normalno. Nismo vatrogasci, astronauti, nismo Sunčica ili neki slični lik, nego obični svakodnevni mi. I kako bi lijepo bilo ić stavit veš iza kuće a da nitko ne visi s mene, da nikoga nemam u rukama, pod nogama.
Kako bi lijepo bilo da mi se djeca smiješe iz nekih svojih aktivnosti - koje nisam nužno i uvijek - jedna ja. I da nitko ne leti s namještaja na oštre rubove.. i da nitko ne pošizi dok telefoniram.
Eto, dragi moj, tako bih provela vikend.
Ali, mislim si ja... da bih IKAD došla bar blizu onom prvom scenariju treba ovaj dio dobro odradit. Te malene dušice i mala nemoćna tijela još dugo trebaju mene da im služim, da se s njima uskladim, trebaju moje odricanje, moje spuštanje na njihovu razinu, trebaju pravu njegu i brigu, trebaju blizinu SAD... da bismo je imali i ONDA... jer eto... sad je ključno vrijeme i ma koliko bilo teško (nemojte se NIKAD udat i nastanit u tuđini, gdje nemate nikog svog...osim tuljana... ovo govorim iz vlastitog bolnog iskustva) trebam dati sve od sebe da u djecu utisnem nježnost, ljubav, brigu, da slušam ta povremeno nesnosna lupetanja o vatrogascima i ledolomcima koji su gliseri i slično... Nije bilo tako davno kad sam, kao malo dijete, pročitala u knjizi o djeci da treba djecu slušat ma kakva njihova lupetanja bila jer se tako gradi povjerenje, i mislila sam - aha, tako treba, a ne ko moja mama... i znam koliko njima, koji nemaju nikog osim nas, i nemoćni su, i ograničeni svojim djetinjstvom, znači ta čista nepodijeljena roditeljska pažnja... koju je, međutim, tako teško iskopati u svijetu u kojem smo same, u svojim "zamkovima", bez rodbine, bez puno posjeta i druženja, u kojem muž i žena ovise u svemu jedno od drugoga, u vremenu dugih radnih sati...
I dok si to mislim, uspavala sam bebu, i dječaka, i gledam ih - dragocjeni su, divni; debela bebina glava, s koje visi tijelo, glava koja drugačije izgleda budna, i drugačije ujutro, i drugačije kad je umorna, ta bucmasta glavica, te anđeoske crte lica... i taj mali dječak, to zaigrano tijelo... nemojte tako brzo odrasti, mislim si... a opet - teško je, baš je nekad teško kad su tako mali... čista mižerija zatvorenosti u kuću, teško im je cipele kupit koliko su nemogući (predani trenutku i nesposobni trpit zbog cipela), teško je s njima bit u kući i ić ikuda... i tako.
Shvatili ste. Eto, ja počela, a vi pišite svoja iskustva...
 |
|||
Odgovori s citatom
barem kod nas) dalo bi se pričati...
MGrubi prvotno napisa
zna biti naporno i umorna sam ko pas i svako malo se rastajem od mm 
Drži se. Iskreno ti želim da u svojoj svakodnevnici ubrzo prepoznaš iskonsku radost života i da je zgrabiš obema rukama!
