Maslačkica, tvoj odgovor me nije "naljutio". Sve pet
 |
|||
|
|
|||
Maslačkica, tvoj odgovor me nije "naljutio". Sve pet
nisam mislila ništa loše time što sam spomenula tvoju mamu,
ali kako je jedna od forumašica prije mene primjetila,
između ovog i onog zadnjeg topica kojeg si otvorila postoje jasne paralele
(jasne nama koji možemo tvoju priču sagledati s odmakom,
zato si je valjda i ispričala, da dobiješ drugo mišljenje, ili?
stil pisanja ti je pišem-tek-tolko-da-pišem-i-olakšam-si-dušu,
samo što to ponekad zna ispasti pretenciozno,
pogotovo ako se koristi na forumu - koji služi za razmjenu mišljenja i iskustava.)
na prošlom topicu si pisala o neredu u kući i kako te to umara i opterećuje,
i onda si usput samo spomenula kako ti je to ostalo od mame koja je bila nepopravljivi perfekcionist, i da ti je to jasno, ali svejedno, kako da ti kuća bude urednija. takav pristup problemu je malo kontradiktoran, ako je uopće pristup, a ne samo jadanje, kao što je uvodan post na ovu temu izgledao.
svakome je njegov križ najteži i svakome je trava zelenija u susjednom dvorištu, ja ne negiram tvoj umor i iscrpljenost, ali da li ih je moguće umanjiti, ne mijenjanjem muža i djece nego sebe, svojih (previsokih?) očekivanja, svog stava, rješavanjem svojih duhova iz prošlosti?
i oprosti ako sad i ovo zvuči kao psihoanaliza svisoka,
možda griješim, ali namjere mi zbilja nisu loše
neš ti iskustvaIfigenija prvotno napisa
Štogod ti kažeš - bit će da je to.
Važno da se svede na prostu rečenicu. Kompletno ljudsko iskustvo.
to ti je običan život, niš posebno
ostavila si podugi post, trebaš očekivati minimalno
- 2% pokude
-20% podpitanja - psihoanaliza
- 5% pohvala
- 10% indiferentosti
kod foruma postoji dijalog, ako hoćeš monologe imaš blog
xNema razloga za tvoje izvinjenje, tema je odlična tvoj način pisanja još bolji
Višak stila i manjak jednoznačnosti nikad nije bio masovno popularan, ali zato samo ima veću cijenu.
Pusti rješavače da rješavaju život, ako uspiju nek jave. 8)
Ako ti išta znači, meni je tvoja priča bliža od Romanove. Iako su slične, on mi je malo previše karikiran i negativan (čisto moj doživljaj, ništa objektivno), a kada sam tebe čitala navrla su mi sječanja, osjećaji, želje, maštanja od prije 12 - 14 godina. Jako realno, živo i duhovito.Kad sam ovo pročitala, shvatila sam da je onaj moj zadnji nesretni topic bio upravo ovo što je ta priča. Naravno, itekako ima veze koliko truda uložiš u pisanje, tako da bravo za Romana jer je napisao - a ne nabacao što i ja... dakle, meni minus jer mučim forumašice, Romanu plus, sjedni, pet.
Rijetko sam na forumu posljednjih mjeseci, pa proletim u nadi da ću pročitati nešto zanimljivo i iskreno. I to se dogodilo!
Ifigenijin post/priča mi je predivan i tako je divno opisala svoju potrebu za mirom, ali sasvim je jasno da ga želi zaslužiti, tj. da ga želi onda kada će mu istinski doći vrijeme, a za to nitko neće platiti cijenu (osim nje).
Isto tako, čitajući njen post može svatko vrlo realno vidjeti koliko jednostavne stvari tražimo kad smo u ulozi davanja godinama i kad smo beskrajno iscrpljeni.....i sve što možemo je maštati o (nadamo se) sigurnom trenutku kada će sve malo utihnuti, a mi moći raditi jednostavne stvari koje ne bismo nikada cjenili da ih si nismo oduzeli na koju godinu i shvatili koliko su vrijedne i važne.
Svatko tko želi djecu, a ne zna da se ne radi o manjku velikih, koliko o manjku malih stvari, kad ih imaš (djecu), trebao bi pročitati njen post.
____________
No, unatoč poetičnosti, vrijedi ponekad preći na praktičnost i ozbiljno shvatiti tu potrebu koja je vrlo, vrlo jaka i apsolutno sam sigurna da nam je svima, manje više poznata, zato ne razumijem silne napade i analize.
Meni je dugo trebalo da se "oslobodim" okova obitelji. Da shvatim da je to jako, jako važno i nužno učiniti. Prodisati i ponovno pronaći djeliće života koji su samo naši i radi kojih smo se (MI) rodili. Već sam mislila da sam izgubila svoju urođenu radost, vrckavost i dječji entuzijazam..... Ali sve se vraća kad prodišemo.
I ne, ne volim vikende. Napeto je i često se svađamo. Osim kad negdje idemo i puno se toga događa. Pokušaj mirnog kućnog dana završi katastrofom u 70% slučajeva. Upravo me zato privukao naslov.Da vidim, postoji li kakvo rješenje za te vražje vikende.
Anita-AZ, da i ti razmisliš pa počneš nešto pisat? Krasan post
Evo konačno post koji odgovara na početni
Da, a što ako si tvrdoglava, kao ja i ne želiš odustati dok tu radost ne nađeš unutar te male obiteljčice i ako mi veselje što sam "vani" samo još više naglasi koliko se ponekad zatočeno osjećam, što ako sam si uzela za misiju da postoje obiteljska veselja i da ti vikendi, ali i popodneva pune baterije umjesto da ih cijede. Odnosno oboje. Znam da kad god uspijem u tome ili se tako poklopi da je sreća neizmjerna, puno temeljnija nego "opuštanja" i "zabavljanja" zapravo jednaka onom ispunjenju koje sam imala kroz posao dok sam ga radila po svojim kriterijima. Možda sam zakomplicirala, ali i mene zapravo zanima isto - kako da se na to zajedničko vrijeme kod kuće postane naše, domaće, opušteno, a opet vrijeme za rast i upoznavanje.
Ifigenija, jako volim tvoje topike (i da, odlično pišeš), često mi "čitaš misli"... I ja sam perfekcionist i, iako shvaćam da mi to uopće nije pametno, često si ne mogu pomoći. Volim da je sve čisto (ne nužno i super uredno), da je ručak fin i skuhan na vrijeme, da su djeca zadovoljna i da im nije dosadno. Ali naravno da mi nikad još nije uspjelo pomiriti sva tri zahtjeva. Pa malo šizim, pa se onda skuliram... i tako ukrug. Voljela bih da nisam takva, svima bi nam bilo bolje. Radim na tome stalno, no nije lako protiv sebe.
A vikendi - hm, nekad se MM i ja posvađamo već u subotu ujutro pa nam bude svakako, a nekad provedemo prekrasan vikend. Najvažnije mi je da smo svi zajedno i da se puno igramo s klincima. Voljela bih da češće idemo na izlete (znači, nešto više od šetnje po Jarunu npr.), al MM-a nije lako uvijek pokrenuti. On se preko tjedna naskače okolo pa bi vikendom malo ljenčario.
Tješim se da ćemo više landrati okolo sad kad još malo zatopli, a i klinci su veći... Kod nas je jedino problem naći aktivnost koja će odgovarati svim klincima - sin nam ima malo "čudne" sklonosti: odemo na sanjkanje, cure uživaju, a on se ne bi sanjkao, nego bi samo vozio sanjke gore dolje po spustu i onda MM trči za njim da ga netko ne pokupi sa sanjkama... I tako slično u bilo kojoj drugoj prilici.
Ifigenija- kao da sam ja ovo pisala, samo 100 puta bolje napisano
I meni se sviđa Ifigenijin post i nisam ga shvatila kao žalopojku ni potrebu za tješenjem i sl. nego čisto kao razmjenu iskustava i misli vezanih za naše male srećice i život koji se vrti oko njih.
Nisam u istoj situaciji, imamo roditelje koji nam pomognu oko malene tako da imam trenutaka za sebe. No, kao i svaki drugi roditelj, imam trenutaka kad mi se ne da, kad mi je svega dosta, kad bi podigla glas...na sreću rijetkih.
Za savršeni vikend dovoljna mi je ova formula: da je MM doma (rijetkost), da je malena zdrava (hm, ne baš često) i po mogućnosti da je lijepo vrijeme da možemo izaći van i to je to.
Volim da mi je stan uredan, ali neću tom cilju žrtvovati ni trenutka našeg "savršenog" vikenda. Sva sreća da imamo maleni stan pa ga uspijem očistiti za sat vremena
ČItam ovaj post i imam subjektivan osjećaj da me draga ljetni maestralčić; i donosi ono ljupko, fino osvježenje; pluća se napušu, zatvoriš oči, i prepustiš se ćarlijanju.Rijetko sam na forumu posljednjih mjeseci, pa proletim u nadi da ću pročitati nešto zanimljivo i iskreno. I to se dogodilo!
Ifigenijin post/priča mi je predivan i tako je divno opisala svoju potrebu za mirom, ali sasvim je jasno da ga želi zaslužiti, tj. da ga želi onda kada će mu istinski doći vrijeme, a za to nitko neće platiti cijenu (osim nje).
Isto tako, čitajući njen post može svatko vrlo realno vidjeti koliko jednostavne stvari tražimo kad smo u ulozi davanja godinama i kad smo beskrajno iscrpljeni.....i sve što možemo je maštati o (nadamo se) sigurnom trenutku kada će sve malo utihnuti, a mi moći raditi jednostavne stvari koje ne bismo nikada cjenili da ih si nismo oduzeli na koju godinu i shvatili koliko su vrijedne i važne.
Svatko tko želi djecu, a ne zna da se ne radi o manjku velikih, koliko o manjku malih stvari, kad ih imaš (djecu), trebao bi pročitati njen post.
____________
No, unatoč poetičnosti, vrijedi ponekad preći na praktičnost i ozbiljno shvatiti tu potrebu koja je vrlo, vrlo jaka i apsolutno sam sigurna da nam je svima, manje više poznata, zato ne razumijem silne napade i analize.
Meni je dugo trebalo da se "oslobodim" okova obitelji. Da shvatim da je to jako, jako važno i nužno učiniti. Prodisati i ponovno pronaći djeliće života koji su samo naši i radi kojih smo se (MI) rodili. Već sam mislila da sam izgubila svoju urođenu radost, vrckavost i dječji entuzijazam..... Ali sve se vraća kad prodišemo.
I ne, ne volim vikende. Napeto je i često se svađamo. Osim kad negdje idemo i puno se toga događa. Pokušaj mirnog kućnog dana završi katastrofom u 70% slučajeva. Upravo me zato privukao naslov.
Hvala ti!
Potpisujem ovo!Evo konačno post koji odgovara na početni
Da, a što ako si tvrdoglava, kao ja i ne želiš odustati dok tu radost ne nađeš unutar te male obiteljčice i ako mi veselje što sam "vani" samo još više naglasi koliko se ponekad zatočeno osjećam, što ako sam si uzela za misiju da postoje obiteljska veselja i da ti vikendi, ali i popodneva pune baterije umjesto da ih cijede. Odnosno oboje. Znam da kad god uspijem u tome ili se tako poklopi da je sreća neizmjerna, puno temeljnija nego "opuštanja" i "zabavljanja" zapravo jednaka onom ispunjenju koje sam imala kroz posao dok sam ga radila po svojim kriterijima. Možda sam zakomplicirala, ali i mene zapravo zanima isto - kako da se na to zajedničko vrijeme kod kuće postane naše, domaće, opušteno, a opet vrijeme za rast i upoznavanje.
Sad navire stotinu pojašnjenja, i stotinu ideja, i značenja, i primjera, i pitanja, al mislim da bi to sve pokvarilo. Ovako, kondenzirano, govori svakome, i podsjeća me na to da nam je cilj, ipak, graditi zajedništvo, i nalaziti utjehu, mir, sreću jedni u drugima.
Huh, koji zadatak! A vrijedi svakog trenutka truda!
Sv. Josemaria je to nazivao - svijetli i vedri domovi... to nam treba...
E, upravo tako! Treba tako malo - a i to malo je nemoguće... mm-ovi rade, djeca su prečesto bolesna (pa i mame zakače), mlade obitelji se često još gnjave s gradnjama kuće i majstorima (vidi moju obitelj, npr.) koji dolaze vikendom jer il uzimamo fušereI meni se sviđa Ifigenijin post i nisam ga shvatila kao žalopojku ni potrebu za tješenjem i sl. nego čisto kao razmjenu iskustava i misli vezanih za naše male srećice i život koji se vrti oko njih.
Nisam u istoj situaciji, imamo roditelje koji nam pomognu oko malene tako da imam trenutaka za sebe. No, kao i svaki drugi roditelj, imam trenutaka kad mi se ne da, kad mi je svega dosta, kad bi podigla glas...na sreću rijetkih.
Za savršeni vikend dovoljna mi je ova formula: da je MM doma (rijetkost), da je malena zdrava (hm, ne baš često) i po mogućnosti da je lijepo vrijeme da možemo izaći van i to je to.
Volim da mi je stan uredan, ali neću tom cilju žrtvovati ni trenutka našeg "savršenog" vikenda. Sva sreća da imamo maleni stan pa ga uspijem očistiti za sat vremena
Ali, sve su to iskušenja koja moramo nadvladati.
Kako?
Nemam blage.
Mjesec dana vikendi su nam ili u poslu, ili u bolesti....
I kod mene je više manje kao kod tebe. Dobro si pobrojala okolnosti, navade, potrebe i realnosti s kojima se svi skupa borimo
Evo vikend je- ja sam ujutro radila sa Di, a MM s Do po parkićima. Ručak. Di otperjala s mojima na neki ročkas, Do i frend,MM i ja u kazalište, na kolače i sad po doma robica i sl...Sutra rulak kod sveki, misa i luftanje. Tak se već može živjeti. Hoću reći da je puno lakše kad je samo jedan kikač, pa tek kad se troši i rajza. Divota.
evo sasvim slučajno nabasah ja na tvoju temu i neću komentirati temu ( koju u potpunosti razumijem i podržavam) ali bih htijela prokomentirati ovo:drage forumašice kojima je život "savršen" prihvatite napokon činjenicu da postoje ljudi koji ŽIVE realnim životom i nije im sve divno i nije im sve krasno i nisu zbog toga ludi, manje vrijedni, niti trebaju pomoć psihijatra, psihologa niti šaku antidepresiva. i ja se duboko ispričavam ako sam pogrešno shvatila ćemu služi ovaj forum, ako služi samo zato da bi se napisala samo predivna, pozitivna iskustva, obećajem svečano više se ne javljam.
Da li treba odgovoriti na ovo? Mislim...
molim - bez odgovora
Re: Draga, da isplaniramo vikend
Išla sam čitati topic ispočetka, i bome mi je zasuzilo oko, pogotovo na ovaj dio
Ifigenija, ma predivan post. I bila ti perfekcionist ili ne, zaslužuješ to vrijeme za sebe koje želiš, i zaslužuješ ga provesti baš onako kako ti to želiš.
Ne moram reći koliko sam se pronašla u tvojoj priči, dovoljno je vidjeti potpis, a usto smo također u gradnji...
Anita AZ, tako te je lijepo ponovno čitati...
Hahaha, stvarno znaš slikovito opisati svoje osjećaje.ČItam ovaj post i imam subjektivan osjećaj da me draga ljetni maestralčić; i donosi ono ljupko, fino osvježenje; pluća se napušu, zatvoriš oči, i prepustiš se ćarlijanju.
Hvala ti!
[quote="Anita-AZ"]Rijetko sam na forumu posljednjih mjeseci, pa proletim u nadi da ću pročitati nešto zanimljivo i iskreno. I to se dogodilo!
Ifigenijin post/priča mi je predivan i tako je divno opisala svoju potrebu za mirom, ali sasvim je jasno da ga želi zaslužiti, tj. da ga želi onda kada će mu istinski doći vrijeme, a za to nitko neće platiti cijenu (osim nje).
Isto tako, čitajući njen post može svatko vrlo realno vidjeti koliko jednostavne stvari tražimo kad smo u ulozi davanja godinama i kad smo beskrajno iscrpljeni.....i sve što možemo je maštati o (nadamo se) sigurnom trenutku kada će sve malo utihnuti, a mi moći raditi jednostavne stvari koje ne bismo nikada cjenili da ih si nismo oduzeli na koju godinu i shvatili koliko su vrijedne i važne.
Svatko tko želi djecu, a ne zna da se ne radi o manjku velikih, koliko o manjku malih stvari, kad ih imaš (djecu), trebao bi pročitati njen post.
____________
No, unatoč poetičnosti, vrijedi ponekad preći na praktičnost i ozbiljno shvatiti tu potrebu koja je vrlo, vrlo jaka i apsolutno sam sigurna da nam je svima, manje više poznata, zato ne razumijem silne napade i analize.
Meni je dugo trebalo da se "oslobodim" okova obitelji. Da shvatim da je to jako, jako važno i nužno učiniti. Prodisati i ponovno pronaći djeliće života koji su samo naši i radi kojih smo se (MI) rodili. Već sam mislila da sam izgubila svoju urođenu radost, vrckavost i dječji entuzijazam..... Ali sve se vraća kad prodišemo.
I ne, ne volim vikende. Napeto je i često se svađamo. Osim kad negdje idemo i puno se toga događa. Pokušaj mirnog kućnog dana završi katastrofom u 70% slučajeva. Upravo me zato privukao naslov.
potpisujem.
i evo sjedim i razmisljam kako da iskoristimo nedjelju. ako odemo negdje na neko jezero, znam da ce tokom cijelog putovanja biti "Djeco smirite se, tata vozi", "Edita spusti nogu sa naslona", "Sami, nema soka "
Onda cu ja ko radar pratit gdje se krecu (majke mi postat cu razroka, jer obavezno jedno trci na jednu stranu, a drugo na drugu
sto bi mi Bosanci rekli "Skocio mi vikend na na nos"
btw, podjesti me ova tema i moj post na onu pricu iz Vecernjaka u kojoj stoji "Ne trebaju nam razgovori o Kinezima, vec vikendi bez incidenata"
auu, ja sam htjela kvotat cijeli Anitin post. nema veze, sve potpisujem
moram dodat i ovo.
sinoc sam zakljucila da sam u svemu stala negdje tamo gdje sam bila kada sam imala 27,5 godina (znaci, kada sam pocela radjati djecu)
i dan danas (pet godina poslije), slusam istu muziku (mislim, kad me zapadne od crtica), citam iste pisce, posznajem samo mjesta za izaslke koja su bila atraktivna u to vrijeme. :/
stagniram
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, vec je poceloooooooooo
ostavi, ne diraj to, pusti, sta si meni kupio
flower maknula tudje smajlice
Ne smiju se koristiti tuđi smajliji mimo rodinih
MI smo jucer, poslije dorucka, otisli u setnju po sumi i tamo se zadrzali citavi dan. Malo pjesacenja, malo zezancije, malo jedenja, malo igranja loptom itd.
Naravno da je bilo zanovijetanja...pa malo se nekome piski, pa nekoga bole noge, pa nekome smetaju bube po podu, netko je zedan, tko je prvi pitao flasu, tko je prvi uzeo itd.
Medjutim, situaciju je pod kontrolu doveo mm kad je rekao da je svejedno gdje smo, vazno je kako se postavimo prema situaciji. I, u tom trenutku je stvarno postalo super.
Pa sam onda shvatila da ne moram provesti svoje vrijeme u zudnji za djelicima zivota koji su samo moji, kako je to Anita napisala. Shvatila sam da je svaki trenutak koji zivim, trenutak radi kojeg sam se rodila.
I necu dozvoliti da urodjenu radost i vrckavost moram traziti u oslobodjenju od okova svoje obitelji jer su to okovi koje sam si sama nametnula.
Svaki trenutak mi se nudi kao poklon, a na meni je sto cu s njim uraditi. Smatram da, kad jednom pronadjemo ponovo unutarnju radost, ona je uvijek s nama, neovisno o tome gdje bili ili sta radili. A svaki vikend onda moze biti savrsen, neopterecen ocekivanjima ili traganjem za onim radi cega smo ustvari rodjeni. Jer, ono radi cega smo rodjeni, upravo i zivimo.
Ja imam upravo takve idealne vikende.... nikome ne pričam o Sunčici, Nikome nisam austronaut, nitko mi ne triči po kući, svaka stvar na svome mjestu, a kada god poželim nađem se u planini, izletu, nekom ručku....
I baš zbog toga moj život nije potpun, želim da mi stvari nisu na mjestu, da tražim sekundu za sebe koju možda neću imati.
Nos,noga, uho, buba, daj, neću, vaaaa, ja bi, ajde..... TO želim.
Uživajte u ovome što imate, u svakom trenutku.... pomislite samo koliko brzo prolazi život.
Šteta je ne uživati.
Dodirko
svaki put (to bi bilo bar tri-cetiri puta tjedno
i zahvalimo (i opet i opet) na tome sto ih imamo, sto su tu, takvi kakvi jesu, sto su nam zivoti puni (cesto i pre-puni
i svaki put mm pita isto pitanje: boze, kako bi zivjeli da ih nemamo?? umrli bi od tuge...
i kad se (rijetke petke) dogodi da ovi najstariji ostanu kod nekog (pa mozda i prespavaju) - on opet ima svoj uvijek isti repertoar: ajme, gluha kuca sa samo dvoje djece... 8)
zelju za savrsenim vikendom imam cesto. da sam je uspjela realizirat - mozda nekoliko puta u ovih preko devet godina. mislim - da je sve na kraju ispalo "savrseno" - i vrijeme, i ponasanje, i zivci i sve ostale varijable... naravno da uvijek nesto krene na suprotnu stranu od zamisljene... pa to je zivot, to je i za ocekivat... i naravno da sam bar skoro svaki put pozeljela, pomislila, ma i viknula - da zelim svojih pet minuta, svojih pola sata, svojih pola dana... viknula - pa sta? nisam dobila, a i da jesam - ko da bi mi icemu koristilo? sjedila bi u tom "svom" vremenu i - mislila na - njih... mislila na to kamo cemo, kako cemo, sto cemo... sto sve treba ponijet
na kraju sam se pomirila s time da je ta moja teznja za savrsenim vikendom, danom ili cimevec, samo plod tog vjecitog i kronicnog umora, koji nikako ne mogu dovest na minimum i svakog dana samo nadodajem jos malo na njega... a on je proizvod toga sto jesam - majka cetvero djece u dobi do skoro dvije do devet godina - ne mogu ga samo tako eliminirat, tu je i tu ce ostat dok god netko od njih bude imao potrebu da ga cesto nosam, da samnom spava, da puno i cesto doji (danju i nocu)... i ne pomaze ni sto sam svjesna toga i sto znam da je to moj "danak" ovakvoj obitelji - ono sto mene izbaci iz cipela je to sto od umora moji fitilji postaju kratki - i to si zamjeram...
al gledam to s "matematicke" strane
i eto sam se odmah "razbahatila" i otisla u knjiznicu i posudila pet knjiga
litala
Litala
što ja tebe volim
ah, kvragu, kad se vec golitim, razgolitit cu se do kraja
prvo sam nadobudno uzela orhana pamuka 8) pocela citat i nakon pedesetak namucenih stranica i preko dva tjedna truda - ostavila je na nocnom ormaricu i uzela petu od tih pet - jamie oliver, naked chef
Potpisujem litalu i Zoranu. Spojite njih dvije (OK, imam "samo" blizance, litala
Djevojke drage, savršene vikende ćete imati negdje od 8-11 god(okvirno),možda do 12. znat će se ponašati u rstoranima, neće imse pišliti u autu, znat će čitati putokaze i kartu, suvsislp će odgovarat na pitanja vama važnih ososba , a vi ćete biti ponosne
nakon toga će htjeti svoje prijatelje, tih 3-4 godine je svakako manje nego ih dotjerati do te 8 godine.
i onda dok će se oni družiti u sojimsavršenim vikendima skužite da imate nekih 35 -40 i da ćete u glupim savršenim vikendima moći uživati do kraj aživota ili bar do unučadi...
onda opet rodite i čmrljite doma svaki vikend, ali svaki je presavršen
kad je čovjek mlađi , tone shvaća
i tko šljivi glupe muževe dok se oni odmaraju i bave svojim hobijima, ovo je bolje
jedino treba naći odmor,a to ni***** teško , samo stvar organizacije
držite se, istina je što kažu ljudi sv epebrzo prođe, samo dok čovjek to sam ne prođe ne može skužiti, držite se
litalu za predsjednicu
nemaju svi trenutno bas 28 godina
ja znam da ce to savrsenstvo jednog dana doci, ako ne prije - doci ce onog dana kad svo cetvero, jedan po jedan, odu svojim putem i kad mm i ja ostanemo sami na verandi i shvatimo da su sve i jedan vikend od '99. do tog dana bili - savrseni
ps. kad mi ova najmladja zavrsi srednju skolu, ja cu imat blagih pedesetipet godina
:shock: Isuse Bože! I ja!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom