Ma, zapravo je bit problema u tome što ja svoj porod kad me pitaju o tome opisujem kao prekrasno iskustvo. Ne jednostavno, ne bezbolno - ali prekrasno. I vidim da me gledaju k'o Marsovca, pogotovo žene. Moja joga, disanje, meditacija, psihička priprema za porod, "visenje" na forumu, prisutnost muža na porodu, perinealna, kegelove vježbe, razgovori s doktorom, izbjegnuto brijanje...dakle sve ono što se meni činilo i još uvijek mi se čini normalnim i poželjnim, nailazi na duboko nerazumijevanje, a ponekad i na podsmijeh i omalovažavanje. Nekako ispadam totalna nemajka Epiduralna se ne uklapa u moju filozofiju poroda - ja sam htjela roditi, a ne da me drugi porode - ali mislim da sam slučajno rodila pod epiduralnom da bih tek onda bila totalna nula u njihovim očima. Jer "zna se" da je porod nešto grozno, traumatično, užasno...i otkud mi uopće ideja da ne mora biti tako. Nevjerojatno je koliko žene ne žele ništa učiniti za sebe, naprosto se prepuste.... U rodilištu sam čak čula (i pala u nesvijest) kako jedna rodilja savjetuje drugoj da kod drugog poroda svakako izbjegne SD jer oni ne žele rezati na drugom porođaju!!!!???? :shock:
Tako da mislim da je opaska o mojoj sebičnosti i nerazmišljanju o bebi zapravo samo dio takve, meni silno daleke, ali kod nas duboko ukorijenjene filozofije rađanja. I nadam se da će, zahvaljujući Rodi i ostalim osvješćujućim faktorima, postati stvar prošlosti.