Malo podižem da se požalim
Ponukana ovom raspravom, odlučila sam Zvjezdicu ipak pustiti kod bake. Prespavala je jednom-dvaput i još nekoliko puta otišla s bracom na igranje. Rezultat? Šopanje smećem uz uvjeravanje da neće narasti na hrani koju joj mi dajemo, zabrane da se u njezinoj kući spominje da smo druge vjere, proglašavanje naših vjerovanja budalaštinama i glupostima... Koliko sam razgovora, tješenja, objašnjavanja i tetošenja imala nakon svega neću ni spominjati.
Prilično revoltirana, ali ljubazna, nazovem da im objasnim kako mi je to nedopustivo ponašanje prema mojoj djeci i doživim takvu salvu psovki i uvreda kakvu nikad u životu nisam čula

Kraj balade, u dogovoru s mm-om, djecu ne mogu viđati bez isprike, i to samo kod nas.
Sad sam se malo ohladila i pitam se jesam li luda što toliko inzistiram na svojim načelima? Što sam dala da me izbaci iz takta njihov manjak poštovanja i bezobrazluk? Što sam sebe stavila ispred svoje djece (jesam li)? Ovo je više retorički, ali morala sam se pojadati.