Već odavno želim započeti ovu temu, ali nikako.Ne znam kako početi niti šta napisati. Uglavnom, već odavno ne vjerujem skoro pa nikome više ( ovo skoro se odnosi na moje roditelje, brata, sestru, muža i dijete).Ostali-apsolutno nikome. Ne mislim samo da ne vjerujem u priče koje mi ljudi pričaju, već stalno tražim i čitam između redova, proučavam postupke, reakcije i sl. I ma koliko ludo zvučalo uvijek nađem neke "greške". Ne tražim ja uobičajene mane koje svi imamo niti tražim osobu koja je savršenstvo-mislim kao čovjek. Svjesna sam da to ne postoji, pa nisam ni ja savršena.Ali, tražim u ljudima onu dozu ljudskosti, dobrote i uvijek se ama baš uvijek razočaram koliko ima pohlepe, zavisti i sl. pa čak i u najmanjim izjavama, postupcima. Znam, sada ću vjerovatno nekima zvučati kao perfekcionist, kao cjepidlaka i sl.Ali ja sam toliko više umorna od ljudi koji se žele na bilo koji način pokazati u naj naj svjetlu, kao najbolji, kao savršenstva da mi se osobnoi imenik u tel. sveo na par kontakata jer nemam više živaca iz takvih ljudi izvlačiti ono najbolje zbog kojeg bi ih poštovala, volila, družila se sa svima. Ja sam i inače jako društven tip, nisam bez mana, dapače,...ali kada npr. nešto obećam održim obećanje, kada dajem mišljenje o nečemu znam da sam bolno iskrena tj. uvijek kažem što mislim. I mislim da zbog tih svojih osobina i nemam više prijatelja-jer rijetki su oni koji žele čuti istinu ( ako me razumijete) i oni kojima je do drugih stalo ( bar u mom slučaju). Rat me naučio svašta ( i preživjeti u najgorem smislu riječi i spasiti glavu od uperenog pištolja u glavu), i vjerovatno sam i obolila na živcima i nemam više vremena za "kojekakve šupljake i isprazne priče". Mislim da ću nastavim li ovako ostati i bez ovo malo kontakata u tel. imeniku. E sad, ima li neko savjet kako dalje-pretvarati se da su mi svi ok ili podvući crtu i krenuti nanovo u smislu traženja osoba kojima se ipak može vjerovati, osloniti se na njih. Svako malo se u zadnje vrijeme osjećam ovako i kao da se vrtim u krug.hoću dalje