Pasija na vrticki nacin
ne znam da li ovo mozda spada u jaslice i vrtice, ako smatratate da da, adminice please premjestite.
uvod:
M. ima tri i pol godine. Mi smo ateisti. U vrticu se mole prije spavanja, M. zna cijeli „andjele cuvaru“ napamet, u „zdravo marijo“ zapne nesto malo oko „utrobe tvoje“ ali polako ce i to savladati, Nakon prvotnog blago receno iznenadjenja, mi smo se dogovorili da nis ne komentiramo, dok nis ne pita da ne izrazavmo nista, a i inace msilim da on ima pravo izabrati. Kad je trazio da se i doma prije spavanja pomolimo, rekla sam da se u vrticu moli a doma ne, da ionako dobro spava doma i bez molitve, kao sto i inace na razlicitim mjestima radimo razlicite stvari. Pa molitva je uostalom i zgodna meditacija i sta smeta, i takitak ne kuzi i nista ne ispituje. Odlucila sam da tete nikad ne saznaju da uopce imamo neko (drugacije od njihovog) misljenje o religiji, jednostavno da svom sinu olaksam zivot, i da ga tete niti slucajno ne bi stavljale u drugi kos nego drugu djecu ( sto je doduse nevjerojatno jer ime i prezime bodu oci, = ali ako im to nije bio sumnjivo, onda sta se ja imam u to mijesati, je l'tak? Uostalom sa tom djecom ce ici u skolu i ne zelim da ga pamte ko nekog izdvojenka po bilo cemu...premda znam da mi to nece bas uspjeti, ali eto, dok do neceg dodje cu o tome razmisljati. I to je gotova o tome prica. Sluzi da shvatite moju krajnu dilemu.
zaplet i kulminacija:
Danas mi je za ruckom nicim izazvan ispricao sljedece: vojnici su opasni, oni imaju stijele i mogu s njima nekog ubiti. Kazem-paaa, da, kako znas? Je, rekla mi je teta X! A mame su njima rekla da ni-ka-ko ne spavaju, neka budu budni da paze da ne dodje vojska! Pitam: Tko? On: „Pa mali andjeleki!“ Ja !??!? „Ali oni su bili taaako jako umorni da su zaspali, i ODJEDAMPUT!!!!...kad su se probudili, vojska je dosla i sve po njima strele! A mame su vikale „neee, nemojte ih, ali vojska bas-Bum bum i tu i po trbuhu i svuda! Ja sutim, polako gutam suze. On dalje, totalno zabrinut i uzivljen: I oni su malog isusa zabili sa cavlima po CIJEEEEEEELOM tijelu! Ja mrmljam: ma da?, nisu valjda? Jesu jesu, oni su mu zabili cavle i tu i tu i pokazuje na cijelo tijelo i glavu i veli: i u oci su mu zabili cavle i on je bio saaav krvav, ozbiljno ti kazem:.. ja se ne mogu snaci, nis pametno ne kazem, mijenjam temu. I cim stignem i niko me ne vidi odem u kupaonu plakati, jer ne vidim rjesenje, i sve mi se cini jezivo, i mijenjanje vrtica nikako ne bih htjela i najradje ne bih nista poduzimala ali mi ga je jednostavno zao i onda opet cvilim i ne zalim se ljudima okolo jer da mi netko kaze da pretjerujem bi tog nekoga vjerojatno zadavila. MM je puno vise cool, on je uvjeren da to teta nije njima tako jezivo ispricala nego da je nas mastoviti sin izmislio te cavle u ocima i to mu se ucinilo i to je njegov dozviljaj svega.
potraga za raspletom i epilogom:
Sta sad da radimo ljudi? Da je normalna situacija, lijepo bih sva zgromljena ispricala to bas toj teti koja im je to ispricala, i pitala da otkud njemu to. A obzirom na gore navedenu situaciju, strah me da tete ne preokrenu sve na neko antireligijsko prigovaranje, da li me razumijete? A nije bio u vrticu od cetvrtka, i ja sam s njim punih 6 dana ( svi imamo streptokokcinu) i sad se toga sjetio, zelim reci da ga to ipak muci jako, ocito. Nikako ne bih htjela ici ravnateljici ili slicno, nikako ne bih htjela ikako se zamjeriti tetama jer ce s njima biti jos godinama vise sati nego sta sam ja s njim, kuzite, ali bih ga ipak rado zastitila od takvih totalno uzrastu neprimjerenih senzacija. Imate savjet, utjehu? I za kraj jos jednom, oprostite za duzinu posta.
 |
|||
, svakako bih se postavila!
babyboys prvotno napisa
