Moj scenarij: kad sam stigla u bolnicu (prerano

), rekla sam u startu da ne želim drip osim ako nije baaaaaaaaaaaš sila. U ponoć mi je piknuo vodenjak, otvorena sam bila skroz, a trudove jedva da sam osjetila...ja si mislim, ako ti trudovi ovako bole-pa to je mila majka

a onda veselje: kaže meni sestra: moramo vam dati drip jer ste skroz otvoreni, vodenjak puknuo, ali se mala nije spustila dovoljno nisko...

i onda od ponoći do 6 ujutro-bolobi za umrijeti, bila sam između života i nesvjestice, poljevala se vodom, pa išla leći, i tako sto puta, već sam počela vrištati da ne mogu više, nek me vode na carski

rekli su da ne smijem tiskati prije nego osjetim da baš moram

meni se stalno činilo da moram...i onda sam rekla da sad stvarno moram, i porodila se...stisnula sam dva puta i mala je skoro izletila kroz vrata

koje olakšanje, uf...ali, taj drip, mamicu mu njegovu, nek ide u tri pm

Ali, ako se mora...šta sad...