Najbolniji dan u mom životu

[riba26]

Ajme ajme... evo sad sam saznala da sam opet trudna (a mali moj sinčić ima samo 4,5 mjeseca!!) pa sam se sjetila mog poroda i odma se uplašila... Ne želim uplašit druge trudnice koje prvi put rađaju ali moje prvo iskustvo sa porodom je bilo absolutno grozno.

Točno jedan dan nakon termina u 6 ujutro, pukla mi je voda. Odma sam probudila muža da idemo u bolnicu. Torba je bila spremna, ali ipak sam se htjela dole tuširat jer sve je bilo mokro. Krevet je bio mokar... pa onda opet voda izcurila u WC... pa onda kasnije opet u auto na putu do bolnice... i napokon zadnji mlaz vode kad smo stigli u bolnicu. Imala sam osječaj da su 10 litara vode izašle iz mene!

Primjetila sam odma (kad je pukla voda) da ima nešto smeđkasto i zeleno u vodi pa sam se uplašila da je mekonium (kad beba več ima prvu stolicu) pa sam rekla doktorima. Ipak nakon pregleda su mi rekli da nije to pa sam odma bila mirnija. Od 7 do 8 sam bila u rađaonica na aparatu (u Šibenik) i pokazale su se male trudove na ekranu.. a ništa nisam osječala. Pa sam si mislila 'Ako je ova ta bol o čemu žene govore onda to je super!!!'... Bilo je puno žena što su trebali rodit taj dan (na kraju nas je rodilo 8!) pa su mi rekli da se dignem i idem klisirat. Nakon klisiranja (i onda trčanje u WC 10 minuta poslije), šetala sam po hodniku. Oko 11 su me opet stavila na stol i rekli da sam 4 prsta otvorenja i da još šetam.

Išla sam od sobe do sobe da vidim kako su druge trudnice i mame. Oko 12:30 sati, počele su jače trudove. Bila sam u sobi na nogama šetala sama i onda je došla još jedna žena kojoj su dali drip. Svake 3-4 minute bi me uhvatio trud pa bi se uhvatila krevet 30-45 sekundi... i tako i ona druga žena. Bili smo na noge i samo hvatale krevet kad bi došao trud. Oko 13:00 su me opet smjestili u rađaonicu i od tada nisam više izlazila. Pošto su več 2 žene bili na stolu, mene su stavili u sobu pokraj. Bio je jedan prozor i ja sama unutra. Od tada do točno 16:00 su me vatale GROZNE trudove. Uvijek svake 2 minute one jake.. prvo sam plakala jer sam razmišljala kako mi nema muža ovdje (jer se to još ne može), kako mi nisu prijateljice ovde, a niti mama (ja sam se preselila iz Amerike prije 2 godine)... i tako sam ti ja sama u toj sobi BEZ SATA (što je na kraj bilo dobro jer vrijeme je jako brzo prolazilo) samo gledala poviše glave na onaj aparat što mjeri bebino srce i trudove. Meni su oči bili zaključene na broj ispod trudova. Svaki put kad bi pao na 0 (znači da nemam trudove), bila bi mirna jedan minut (ako uopće to) i onda opet se popeo... a ja sam samo mogla jedno - vrištit...i to tako jako da ja mislim da me cijela bolnica čula. Provala sam disati kako sam naučila na tečaj ali nije mi pomoglo dovoljno da probije tu bol.. tako da mi je jedino ostalo vrištit.

Hvala Bogu za čistačice koje su mi donijele gaze sa vodom da cucam i deku (jer mi je bilo ledeno). Doktori bi ponekad došli da vidim kako sam i MOLILA SAM ih za nešto protiv bolova.. tek sam dobila oko pola sata prije nego što sam bila skroz otvorena (inekcija u guzu). Ali ništa mi nije pomoglo. Ti trudovi su bili grozni. To je jednostavno NEOPISIVA bol. Kao da netko šalje struje u tvoje donje područiji. Ja se jednostavno nisam mogla suočiti s time pa bi svaki put jako vrištila. Ajme sjetim se kao da je bilo jučer....

NAPOKON, došao je doktor i rekao da sam skroz otvorena.. ALI DA ČU MORAT PROŠETATI DO DRUGE SOBE!!!!! Zamisli!!!! Sad su trudovi bili NON-STOP.. možda 10 sekundi između njih. Digla sam se sa stola sa pomoć od doktora i sestre i nekako dogurala do stola za rađanje. Ali do tamo sam imala trudove i skoro okinula ruke od doktora.. ajme ajme...

U 16:00 počela sam tiskat. Tako sam se bojala da če mi sve dole pukniti jer sam gledala porod i epiziotomiju na youtube par dana prije. Bože sačuvaj.. grozno... pa sam ih non-stop pitala 'hočete me rezati sada?'.. a oni 'samo tiskaj.. sve je dobro.. vidimo glavu.. ajmo još malo'. Ali tako sam se bojala skroz tiskati da sve ne pukne. (Aha, i dok sam tiskala popišala sam se svugdje po zraku skoro na sestre. To je od pritiska na mjehur). Nekako mi je bilo MALO lakše kad sam vidila stažist kako je uzeo velike škare. Bio je doktor kraj mene na jednoj strani sa stažistom i sestrom a sa druge strane još jedna sestra. I kad je došao sljedeći trud, doktor mi je nekako legao na stomak dok je stažist rezao (ipak sam osjetila rez!!!!) i prije nego što sam uopće mogla uhvatit zrak, mali moj Zvonimir je izletio van!!! Bilo je 16:25.

Ali priča još nije gotova (nažalost)... Kad su mi ga pokazali, bila sam skroz izvan sebe da nisam uopće mogla uživat u taj kratki trenutak. Sad je došlo vrijeme za šivanje. Saznala sam kasnije da sam imala kandidu (gljivičnu infekciju što prilično dođe nakon uzimanje antibiotika.. ali isto može doći čisto tako trudnicama zbog promjena pH u vaginu).. i zbog te kandide mene je sve bolilo 100 puta više nego inače. To sam tek osjetila kad su me šivali. Stažist mi je dao par inekcija da ništa ne osjetim (anestiziju) i počeo šivat. U početku (kad je šivao unutra.. mislim da sam imala samo par punata unutra), ništa nisam osjetila... ALI kad je počeo šivat vanka, AJME AJME AJME!!!!!!!! Ja sam počela vrištit! SVE sam osjetila!!!!!!! Na kraju sam imala 5 punata vanka... bilo je UŽASNO!!! Zašto? Kasnije sam saznala da je to zbog one candide infekcije pa mi koža bila jako osjetljiva. Nisam mogla vjerovati. To šivanje je trajalo sve skupa 30 minuta i mislila da ču se onesvjestit od bola.

NAPOKON oko 5 sata bila sam gotova... i tako je počeo moj novi život sa mom sinom. Zbog infekcije dolje, trebalo je skoro 4 tjedna da mi rana zacijeli (inače treba samo 7-10 dana). Tek onda kad sam išla ginekologu vidio je da je to kandida i dao mi kremu. U bolnicu kad sam rodila su mi samo rekli da imam 'upalu' i da stavljam Bivacin. Da sam znala da je kandida onda sam si mogla rješiti 4 tjedna nepotrebnih bolova kasnije.. Ali nema veze...

Trudnice, nemoj da vas moja priča uplaši! Ako išta možete uzeti iz ove priče, to je provjeri da nemate neku infekciju na koži dole prije nego što idete rodit. Ja sam uzimala antibiotike par tjedna prije poroda i nakon toga sam mazala sa lijekom protiv kandide (što mi je ginekolog preporučio) ali očito se nije skroz izliječilo. Drugi moj savjet je.. ako možete, neka vaš ginekolog bude na porodu. Znam da se mora plačata da ti ginekolog dođe na porod (barem ovdje) ali vjeruj mi, isplati se.. naručito ako imate neke komplikacije. Da je moj ginekolog bio tamo, on bi znao moju povijest i vidio bi da možda imam tu kandidu pa bi mi pomogao.. i možda bi mi dao još anestizije kad me šivao kad bi vidio da me boli.. i možda nebi bila sama u onoj sobi vrišteči kroz trudove... ma... i eto, sad sam opet trudna pa tko zna šta me čeka... ali imam nadu da če sve biti dobro

Sretno svima!!!

[linolina]

riba, nadam se da ti je bar pisanje pomoglo da se nekako zaboraviš na neugodne dijelove....čestitam na novoj trudnoći

[mali karlo]

čestitam ti na trudnoći i nadam se da ćeš sve loše od prvog poroda zaboravit i da će ti drugi bit pjesma

[mandy]

čestitam ti ribice na novoj trudnoći (moge bi smo se dogovoriti oko termina, rodilište isto),prerano je da zaboraviš, ali zato je na vrijeme da poduzmeš korake da se ne ponovi ( i da te utješim drugi put je uvijek lakše )

[dunja&vita:-)))]

Čestitam na bebici i želim da ti drugi porod ostane u puno ljepšem sjećanju.

[Poslid]

Pokušaj na ovom forumu pogledati malo postove o prirodnom porodu. Vjeruj u svoje tijelo, dobro i zdravo se hrani, razgovaraj sa svojoj bebom u trbuhu i možda će se tvoj pristup prema porodu promijeniti,a time i sam doživljaj tvog slijedećeg poroda.
Žena ima vlastite hormone da joj pomognu u boli i hormone koji joj pomažu da lakše rodi. Ima i hormone koji joj pomažu zavoljeti svoje dijeti i hormone koji joj pomažu dojiti. Samo treba biti svjetan svog tijela, njegovih mogućnosti i vjerovati sebi i bebi.

Čestitam na "staroj" i novoj bebici.

[eris]

ribice,
ja se rijetko javljam na priče s poroda, uglavnom pustim sebi da uživam čitajući, i zamišljam sve ono što opisujete.
Dvije stvari želim napomenuti:
Naslov priče je bio takav da sam pomislila da se desilo nešto užasno i strašno s tobom ili bebom, kao što već imamo nekoliko zaista tužnih priča
Drugo, ne znam koliko imaš godina, zvučiš kao veoma mlada osoba, pa je možda ton tvoje priče baš takav, usmjeren na fizičku bol i na tebe samu.

Ja sam rodila dvoje, imam jedan spontani i kiretažu iza sebe, i nikada nisam fokus stavljala na bol, jer ako misliš samo na bol kao fizički osjećaj neugodnosti, trpljenja, tako će ti to i biti.
Misli na to kako da ti svojim shvatanjem, ponašanjem i načinom razmišljanja uljepšaš dolazak na svijet, nečemu tako važnom kao što je nova beba.
Nadam se da ćeš shvatiti dobronamjerno, razlika ti je zaista mala, ali moram da ti šapnem:
Strašno ti zavidim.
Uživaj

[†vanesax]

ribice,
ja se rijetko javljam na priče s poroda, uglavnom pustim sebi da uživam čitajući, i zamišljam sve ono što opisujete.
Dvije stvari želim napomenuti:
Naslov priče je bio takav da sam pomislila da se desilo nešto užasno i strašno s tobom ili bebom, kao što već imamo nekoliko zaista tužnih priča
Drugo, ne znam koliko imaš godina, zvučiš kao veoma mlada osoba, pa je možda ton tvoje priče baš takav, usmjeren na fizičku bol i na tebe samu.

Ja sam rodila dvoje, imam jedan spontani i kiretažu iza sebe, i nikada nisam fokus stavljala na bol, jer ako misliš samo na bol kao fizički osjećaj neugodnosti, trpljenja, tako će ti to i biti.
Misli na to kako da ti svojim shvatanjem, ponašanjem i načinom razmišljanja uljepšaš dolazak na svijet, nečemu tako važnom kao što je nova beba.

Sve potpisujem! I čestitam na novoj bebici

[uporna]

Čestitam na bebici.

[Pepita]

Čestitam ti na još jednoj bebici
Prvi porod - prva priča, drugi porod - druga priča. Nevezane su, a svaka najljepša na svijetu, na svoj način.
Samo hrabro i opušteno i vidjet ćeš, u jednom dahu ćemo čitati tvoju drugu priču s poroda

[Sretna Mama]

Prvo čestitam na bebici

Zelim ti samo reci da vjerujes u sebe i svoje tjelo kad budes drugi put rađala..
Prvo sam rodila s 20 godina, nakon rodjendana 15 dana...mlada..s neznanjem, bilo mi je uzasno
Drugo sam rodila s 25 takodjer toliko ne informirana al s vecom vjerom u sebe al eto dogodilo se nesto drugo na porodu..al bol..bol je najmanji problem

A trece sam rodila prije 18 mjeseci.. mogu reci da bol nisam osjetila jer sam dosta citala, vjerovala u sebe i pustala tjelo da se ponasa prirodno...

Pusa bebacu i tebi

[Sanjica]

Čitajući tvoju priču malo sam odahnula kad sam shvatila da pišeš o fizičkoj boli. Ako te to može utješiti, sa zebnjom sam otvarala i kretala čitati jer je više vjerojatno da će takav naslov napisati netko tko je izubio bebu, na koji način, to baš i nije bitno...

Zato tvoju priču ipak smatram sretnom pričom i duboko vjerujem da će tvoj sljedeći porod biti puno ljepši i laganiji. U prvom redu zato što ćeš paziti na tu nesretnu kandidu pa će bolovi biti manji nego kod prvog poroda.
A i sad si pripremljena na straaaašne boli pa to često može izostati kod sljedećeg poroda i iznenaditi na bolje.

Jedva čekam da vidim da li sam bila u pravu!

[Snjeska]

Ajme ajme... evo sad sam saznala da sam opet trudna (a mali moj sinčić ima samo 4,5 mjeseca!!) pa sam se sjetila mog poroda i odma se uplašila... Ne želim uplašit druge trudnice koje prvi put rađaju ali moje prvo iskustvo sa porodom je bilo absolutno grozno.

Točno jedan dan nakon termina u 6 ujutro, pukla mi je voda. Odma sam probudila muža da idemo u bolnicu. Torba je bila spremna, ali ipak sam se htjela dole tuširat jer sve je bilo mokro. Krevet je bio mokar... pa onda opet voda izcurila u WC... pa onda kasnije opet u auto na putu do bolnice... i napokon zadnji mlaz vode kad smo stigli u bolnicu. Imala sam osječaj da su 10 litara vode izašle iz mene!

Primjetila sam odma (kad je pukla voda) da ima nešto smeđkasto i zeleno u vodi pa sam se uplašila da je mekonium (kad beba več ima prvu stolicu) pa sam rekla doktorima. Ipak nakon pregleda su mi rekli da nije to pa sam odma bila mirnija. Od 7 do 8 sam bila u rađaonica na aparatu (u Šibenik) i pokazale su se male trudove na ekranu.. a ništa nisam osječala. Pa sam si mislila 'Ako je ova ta bol o čemu žene govore onda to je super!!!'... Bilo je puno žena što su trebali rodit taj dan (na kraju nas je rodilo 8!) pa su mi rekli da se dignem i idem klisirat. Nakon klisiranja (i onda trčanje u WC 10 minuta poslije), šetala sam po hodniku. Oko 11 su me opet stavila na stol i rekli da sam 4 prsta otvorenja i da još šetam.

Išla sam od sobe do sobe da vidim kako su druge trudnice i mame. Oko 12:30 sati, počele su jače trudove. Bila sam u sobi na nogama šetala sama i onda je došla još jedna žena kojoj su dali drip. Svake 3-4 minute bi me uhvatio trud pa bi se uhvatila krevet 30-45 sekundi... i tako i ona druga žena. Bili smo na noge i samo hvatale krevet kad bi došao trud. Oko 13:00 su me opet smjestili u rađaonicu i od tada nisam više izlazila. Pošto su več 2 žene bili na stolu, mene su stavili u sobu pokraj. Bio je jedan prozor i ja sama unutra. Od tada do točno 16:00 su me vatale GROZNE trudove. Uvijek svake 2 minute one jake.. prvo sam plakala jer sam razmišljala kako mi nema muža ovdje (jer se to još ne može), kako mi nisu prijateljice ovde, a niti mama (ja sam se preselila iz Amerike prije 2 godine)... i tako sam ti ja sama u toj sobi BEZ SATA (što je na kraj bilo dobro jer vrijeme je jako brzo prolazilo) samo gledala poviše glave na onaj aparat što mjeri bebino srce i trudove. Meni su oči bili zaključene na broj ispod trudova. Svaki put kad bi pao na 0 (znači da nemam trudove), bila bi mirna jedan minut (ako uopće to) i onda opet se popeo... a ja sam samo mogla jedno - vrištit...i to tako jako da ja mislim da me cijela bolnica čula. Provala sam disati kako sam naučila na tečaj ali nije mi pomoglo dovoljno da probije tu bol.. tako da mi je jedino ostalo vrištit.

Hvala Bogu za čistačice koje su mi donijele gaze sa vodom da cucam i deku (jer mi je bilo ledeno). Doktori bi ponekad došli da vidim kako sam i MOLILA SAM ih za nešto protiv bolova.. tek sam dobila oko pola sata prije nego što sam bila skroz otvorena (inekcija u guzu). Ali ništa mi nije pomoglo. Ti trudovi su bili grozni. To je jednostavno NEOPISIVA bol. Kao da netko šalje struje u tvoje donje područiji. Ja se jednostavno nisam mogla suočiti s time pa bi svaki put jako vrištila. Ajme sjetim se kao da je bilo jučer....

NAPOKON, došao je doktor i rekao da sam skroz otvorena.. ALI DA ČU MORAT PROŠETATI DO DRUGE SOBE!!!!! Zamisli!!!! Sad su trudovi bili NON-STOP.. možda 10 sekundi između njih. Digla sam se sa stola sa pomoć od doktora i sestre i nekako dogurala do stola za rađanje. Ali do tamo sam imala trudove i skoro okinula ruke od doktora.. ajme ajme...

U 16:00 počela sam tiskat. Tako sam se bojala da če mi sve dole pukniti jer sam gledala porod i epiziotomiju na youtube par dana prije. Bože sačuvaj.. grozno... pa sam ih non-stop pitala 'hočete me rezati sada?'.. a oni 'samo tiskaj.. sve je dobro.. vidimo glavu.. ajmo još malo'. Ali tako sam se bojala skroz tiskati da sve ne pukne. (Aha, i dok sam tiskala popišala sam se svugdje po zraku skoro na sestre. To je od pritiska na mjehur). Nekako mi je bilo MALO lakše kad sam vidila stažist kako je uzeo velike škare. Bio je doktor kraj mene na jednoj strani sa stažistom i sestrom a sa druge strane još jedna sestra. I kad je došao sljedeći trud, doktor mi je nekako legao na stomak dok je stažist rezao (ipak sam osjetila rez!!!!) i prije nego što sam uopće mogla uhvatit zrak, mali moj Zvonimir je izletio van!!! Bilo je 16:25.

Ali priča još nije gotova (nažalost)... Kad su mi ga pokazali, bila sam skroz izvan sebe da nisam uopće mogla uživat u taj kratki trenutak. Sad je došlo vrijeme za šivanje. Saznala sam kasnije da sam imala kandidu (gljivičnu infekciju što prilično dođe nakon uzimanje antibiotika.. ali isto može doći čisto tako trudnicama zbog promjena pH u vaginu).. i zbog te kandide mene je sve bolilo 100 puta više nego inače. To sam tek osjetila kad su me šivali. Stažist mi je dao par inekcija da ništa ne osjetim (anestiziju) i počeo šivat. U početku (kad je šivao unutra.. mislim da sam imala samo par punata unutra), ništa nisam osjetila... ALI kad je počeo šivat vanka, AJME AJME AJME!!!!!!!! Ja sam počela vrištit! SVE sam osjetila!!!!!!! Na kraju sam imala 5 punata vanka... bilo je UŽASNO!!! Zašto? Kasnije sam saznala da je to zbog one candide infekcije pa mi koža bila jako osjetljiva. Nisam mogla vjerovati. To šivanje je trajalo sve skupa 30 minuta i mislila da ču se onesvjestit od bola.

NAPOKON oko 5 sata bila sam gotova... i tako je počeo moj novi život sa mom sinom. Zbog infekcije dolje, trebalo je skoro 4 tjedna da mi rana zacijeli (inače treba samo 7-10 dana). Tek onda kad sam išla ginekologu vidio je da je to kandida i dao mi kremu. U bolnicu kad sam rodila su mi samo rekli da imam 'upalu' i da stavljam Bivacin. Da sam znala da je kandida onda sam si mogla rješiti 4 tjedna nepotrebnih bolova kasnije.. Ali nema veze...

Trudnice, nemoj da vas moja priča uplaši! Ako išta možete uzeti iz ove priče, to je provjeri da nemate neku infekciju na koži dole prije nego što idete rodit. Ja sam uzimala antibiotike par tjedna prije poroda i nakon toga sam mazala sa lijekom protiv kandide (što mi je ginekolog preporučio) ali očito se nije skroz izliječilo. Drugi moj savjet je.. ako možete, neka vaš ginekolog bude na porodu. Znam da se mora plačata da ti ginekolog dođe na porod (barem ovdje) ali vjeruj mi, isplati se.. naručito ako imate neke komplikacije. Da je moj ginekolog bio tamo, on bi znao moju povijest i vidio bi da možda imam tu kandidu pa bi mi pomogao.. i možda bi mi dao još anestizije kad me šivao kad bi vidio da me boli.. i možda nebi bila sama u onoj sobi vrišteči kroz trudove... ma... i eto, sad sam opet trudna pa tko zna šta me čeka... ali imam nadu da če sve biti dobro

Sretno svima!!!

[Snjeska]

Ajme ajme... evo sad sam saznala da sam opet trudna (a mali moj sinčić ima samo 4,5 mjeseca!!) pa sam se sjetila mog poroda i odma se uplašila... Ne želim uplašit druge trudnice koje prvi put rađaju ali moje prvo iskustvo sa porodom je bilo absolutno grozno.

Točno jedan dan nakon termina u 6 ujutro, pukla mi je voda. Odma sam probudila muža da idemo u bolnicu. Torba je bila spremna, ali ipak sam se htjela dole tuširat jer sve je bilo mokro. Krevet je bio mokar... pa onda opet voda izcurila u WC... pa onda kasnije opet u auto na putu do bolnice... i napokon zadnji mlaz vode kad smo stigli u bolnicu. Imala sam osječaj da su 10 litara vode izašle iz mene!

Primjetila sam odma (kad je pukla voda) da ima nešto smeđkasto i zeleno u vodi pa sam se uplašila da je mekonium (kad beba več ima prvu stolicu) pa sam rekla doktorima. Ipak nakon pregleda su mi rekli da nije to pa sam odma bila mirnija. Od 7 do 8 sam bila u rađaonica na aparatu (u Šibenik) i pokazale su se male trudove na ekranu.. a ništa nisam osječala. Pa sam si mislila 'Ako je ova ta bol o čemu žene govore onda to je super!!!'... Bilo je puno žena što su trebali rodit taj dan (na kraju nas je rodilo 8!) pa su mi rekli da se dignem i idem klisirat. Nakon klisiranja (i onda trčanje u WC 10 minuta poslije), šetala sam po hodniku. Oko 11 su me opet stavila na stol i rekli da sam 4 prsta otvorenja i da još šetam.

Išla sam od sobe do sobe da vidim kako su druge trudnice i mame. Oko 12:30 sati, počele su jače trudove. Bila sam u sobi na nogama šetala sama i onda je došla još jedna žena kojoj su dali drip. Svake 3-4 minute bi me uhvatio trud pa bi se uhvatila krevet 30-45 sekundi... i tako i ona druga žena. Bili smo na noge i samo hvatale krevet kad bi došao trud. Oko 13:00 su me opet smjestili u rađaonicu i od tada nisam više izlazila. Pošto su več 2 žene bili na stolu, mene su stavili u sobu pokraj. Bio je jedan prozor i ja sama unutra. Od tada do točno 16:00 su me vatale GROZNE trudove. Uvijek svake 2 minute one jake.. prvo sam plakala jer sam razmišljala kako mi nema muža ovdje (jer se to još ne može), kako mi nisu prijateljice ovde, a niti mama (ja sam se preselila iz Amerike prije 2 godine)... i tako sam ti ja sama u toj sobi BEZ SATA (što je na kraj bilo dobro jer vrijeme je jako brzo prolazilo) samo gledala poviše glave na onaj aparat što mjeri bebino srce i trudove. Meni su oči bili zaključene na broj ispod trudova. Svaki put kad bi pao na 0 (znači da nemam trudove), bila bi mirna jedan minut (ako uopće to) i onda opet se popeo... a ja sam samo mogla jedno - vrištit...i to tako jako da ja mislim da me cijela bolnica čula. Provala sam disati kako sam naučila na tečaj ali nije mi pomoglo dovoljno da probije tu bol.. tako da mi je jedino ostalo vrištit.

Hvala Bogu za čistačice koje su mi donijele gaze sa vodom da cucam i deku (jer mi je bilo ledeno). Doktori bi ponekad došli da vidim kako sam i MOLILA SAM ih za nešto protiv bolova.. tek sam dobila oko pola sata prije nego što sam bila skroz otvorena (inekcija u guzu). Ali ništa mi nije pomoglo. Ti trudovi su bili grozni. To je jednostavno NEOPISIVA bol. Kao da netko šalje struje u tvoje donje područiji. Ja se jednostavno nisam mogla suočiti s time pa bi svaki put jako vrištila. Ajme sjetim se kao da je bilo jučer....

NAPOKON, došao je doktor i rekao da sam skroz otvorena.. ALI DA ČU MORAT PROŠETATI DO DRUGE SOBE!!!!! Zamisli!!!! Sad su trudovi bili NON-STOP.. možda 10 sekundi između njih. Digla sam se sa stola sa pomoć od doktora i sestre i nekako dogurala do stola za rađanje. Ali do tamo sam imala trudove i skoro okinula ruke od doktora.. ajme ajme...

U 16:00 počela sam tiskat. Tako sam se bojala da če mi sve dole pukniti jer sam gledala porod i epiziotomiju na youtube par dana prije. Bože sačuvaj.. grozno... pa sam ih non-stop pitala 'hočete me rezati sada?'.. a oni 'samo tiskaj.. sve je dobro.. vidimo glavu.. ajmo još malo'. Ali tako sam se bojala skroz tiskati da sve ne pukne. (Aha, i dok sam tiskala popišala sam se svugdje po zraku skoro na sestre. To je od pritiska na mjehur). Nekako mi je bilo MALO lakše kad sam vidila stažist kako je uzeo velike škare. Bio je doktor kraj mene na jednoj strani sa stažistom i sestrom a sa druge strane još jedna sestra. I kad je došao sljedeći trud, doktor mi je nekako legao na stomak dok je stažist rezao (ipak sam osjetila rez!!!!) i prije nego što sam uopće mogla uhvatit zrak, mali moj Zvonimir je izletio van!!! Bilo je 16:25.

Ali priča još nije gotova (nažalost)... Kad su mi ga pokazali, bila sam skroz izvan sebe da nisam uopće mogla uživat u taj kratki trenutak. Sad je došlo vrijeme za šivanje. Saznala sam kasnije da sam imala kandidu (gljivičnu infekciju što prilično dođe nakon uzimanje antibiotika.. ali isto može doći čisto tako trudnicama zbog promjena pH u vaginu).. i zbog te kandide mene je sve bolilo 100 puta više nego inače. To sam tek osjetila kad su me šivali. Stažist mi je dao par inekcija da ništa ne osjetim (anestiziju) i počeo šivat. U početku (kad je šivao unutra.. mislim da sam imala samo par punata unutra), ništa nisam osjetila... ALI kad je počeo šivat vanka, AJME AJME AJME!!!!!!!! Ja sam počela vrištit! SVE sam osjetila!!!!!!! Na kraju sam imala 5 punata vanka... bilo je UŽASNO!!! Zašto? Kasnije sam saznala da je to zbog one candide infekcije pa mi koža bila jako osjetljiva. Nisam mogla vjerovati. To šivanje je trajalo sve skupa 30 minuta i mislila da ču se onesvjestit od bola.

NAPOKON oko 5 sata bila sam gotova... i tako je počeo moj novi život sa mom sinom. Zbog infekcije dolje, trebalo je skoro 4 tjedna da mi rana zacijeli (inače treba samo 7-10 dana). Tek onda kad sam išla ginekologu vidio je da je to kandida i dao mi kremu. U bolnicu kad sam rodila su mi samo rekli da imam 'upalu' i da stavljam Bivacin. Da sam znala da je kandida onda sam si mogla rješiti 4 tjedna nepotrebnih bolova kasnije.. Ali nema veze...

Trudnice, nemoj da vas moja priča uplaši! Ako išta možete uzeti iz ove priče, to je provjeri da nemate neku infekciju na koži dole prije nego što idete rodit. Ja sam uzimala antibiotike par tjedna prije poroda i nakon toga sam mazala sa lijekom protiv kandide (što mi je ginekolog preporučio) ali očito se nije skroz izliječilo. Drugi moj savjet je.. ako možete, neka vaš ginekolog bude na porodu. Znam da se mora plačata da ti ginekolog dođe na porod (barem ovdje) ali vjeruj mi, isplati se.. naručito ako imate neke komplikacije. Da je moj ginekolog bio tamo, on bi znao moju povijest i vidio bi da možda imam tu kandidu pa bi mi pomogao.. i možda bi mi dao još anestizije kad me šivao kad bi vidio da me boli.. i možda nebi bila sama u onoj sobi vrišteči kroz trudove... ma... i eto, sad sam opet trudna pa tko zna šta me čeka... ali imam nadu da če sve biti dobro

Sretno svima!!!

Pokušaj na glas pročitati ovu svoju priču i shvatit ćeš da i nije tako strašna.
Meni je lijepa, jer je na svijet donešeno još jedno malo pile

Ima i gorih stvari u životu u od tjelesne boli, nadam se da ih nikada nećeš iskustiti.

[Marsupilami]

Pokušaj na glas pročitati ovu svoju priču i shvatit ćeš da i nije tako strašna.
Meni je lijepa, jer je na svijet donešeno još jedno malo pile

Ima i gorih stvari u životu u od tjelesne boli, nadam se da ih nikada nećeš iskustiti.

Procitaj jednom i u moje ime

Cestitke na malom princu kao i na novoj trudnoci

[japanka]

čestitam na novoj trudnoći
i potpisujem cure za sve šta su rekle

[riba26]

Ne želim da me krivo shvatite! Ja sam mislila na *fizički* bol.. sad vidim da sam to trebala razjasnit u naslov da nebi došlo do nesporazuma.

Ali ipak, nažalost, nisam imala neko lijepo iskustvo sa porodom. Cijela moja obitelj i prijatelji žive u drugoj zemlji. Uz to, navikla sam se da bi muž trebao biti na porodu i moj nije mogao jer nije dopušteno u Šibenik. Uz to, ginekolog mi isto nije došao na porod. Tako da sam bila sama u nekoj ledenoj sobi i da nije za ljubazne čistačice, ne znam kako bi zdravog mozga prošla kroz to.

Sad je drugi na putu i nebi volila da se isto tako opet dogodi. Da mi bar muž može bit tamo! Ali eto, mora se misliti pozitivno i nadat se da će sve proči kako treba.

I uz to, nije to lijep osječaj kad imaš te grozne trudove satima i MOLIŠ za neke lijekova protiv bolova a sestre i doktori samo ulazu ponekad da ti kaže da 'malo tiše' vrištiš jer me svako može čut. Mislim stvarno... osječala sam se kao neki zatvorenik umejsto kao žena koja če donijet novog života na ovaj svijet.

[Sanjica]

Da, riba, potpuno si upravo za sve što opisuješ. Razmijem točno o čemu pričaš i mnogo žena u rađaonicama ove države tako su se osjećale dok su rađale (i još se osjećaju, na žalost). I meni je najjači i najružniji osjećaj bio osjećaj samoće i napuštenosti.
Stvari se ipak polako pomiču na bolje, raspitaj se dobro o mogućnostima za svoj drugi porod i pokušaj dogovoriti ono što želiš...

Bojim se da to neće moći biti Šibenik...

[malena beba]

cestitam na bebici i drugoj na putu i nadam se da ce ti drugi porod biti puuunooo laksi

[MARSIA]

Jel sam ja luda il nitko nije ribu 26 shvatio!Pa to je grozno!Sva sam se najezila ali zbog činjenice da je to u skoro svim rodilistima u HR tako!Ja osobno ne vjerujem da se fizicka bol moze smanjit ak mislis pozitivno!Mogu ja mislit sve naj naj i dodjem vadit krv i ja pljas na pod a kao tjesim se "kad mogu svi mogu i ja"!Ja sam trudnica i osobno se najvise bojim NEHUMANOG I NELJUBAZNOG OSOBLJA I REZANJA I ŠIVANJA!

[Pliska]

Da, riba, potpuno si upravo za sve što opisuješ. Razmijem točno o čemu pričaš i mnogo žena u rađaonicama ove države tako su se osjećale dok su rađale (i još se osjećaju, na žalost). I meni je najjači i najružniji osjećaj bio osjećaj samoće i napuštenosti.
Stvari se ipak polako pomiču na bolje, raspitaj se dobro o mogućnostima za svoj drugi porod i pokušaj dogovoriti ono što želiš...

Bojim se da to neće moći biti Šibenik...

Upravo tako. Samoća je grozna u takvim trenucima, a tu je i neznanje, neikustvo...

Ja sam se za drugi porod informirala, bila 100% pozitivna i imala skoro bezbolan porod. Nadam se da će i tvoj biti takav.

[Pepita]

Nisam se osjećala niti malo usamljeno na porodu, iako sam bila sama, jer moja Laura je bila sa mnom cijelo vrijeme. Onaj trenutak kada su mi je odnijeli, tada sam bila najusamljenija na ovom svijetu

[we&baby]

riba,

zao mi je za tvoje iskustvo sa prvog poroda.

pokusaj sama drugi puta doprinjeti svojoj znazi, pronadi utjehu i snagu u necemu ( ne znam sto bi mogla odabrati, ti ces znati) probaj se osnaziti duhovno i mentalno...a fizicki bit ce ti lakse drugi put, sigurno, krace ce trajati...

pokusaj svoj drugi porod sto vise pribliziti prirodnom porodu, znam da je to u hr tesko, ali vidim da one zene koje to jako zele- uspjevaju pronaci nacin

procitaj si ovdje na rodi price o zenskoj snazi, pokusaj si razjasniti svoju bol i tijelo, sto se desava u tim trenutcima i zasto, mozda otkrijes i duhovnu dimenziju koja ce ti sve olaksati, ako ti je najteze pala samoca, pripremi si neku osobu koja je pozitivna i koja ce te hrabriti!... mozda nades nekoga na forumu tko bi mogao biti tvoja doula na porodu...

zelim ti sve najbolje! tebi i tvojoj djecici.

iz svog iskustva ti govorim ( moja djecica su 1 god razlike) da mi je drugi porod bio fantastican, puuuuno bolji od prvog.

budi hrabra! sve ce biti bolje....

(brzo sam pisala, sori sta je post zbrckan)

[irenas]

Oprosti, ali ja sam se čak malo i nasmijala ovom tvom "ajme, ajme, ajme"
Najvažnije je da imaš prekrasnu bebicu uz sebe
Čestitam na trudnoći

[Inda_os]

Prvi porod - prva priča, drugi porod - druga priča. Nevezane su, a svaka najljepša na svijetu, na svoj način.
Samo hrabro i opušteno i vidjet ćeš, u jednom dahu ćemo čitati tvoju drugu priču s poroda

potpisujem i čestitam na porodu i trudnoći

[tiskar32]

Pokušaj na ovom forumu pogledati malo postove o prirodnom porodu. Vjeruj u svoje tijelo, dobro i zdravo se hrani, razgovaraj sa svojoj bebom u trbuhu i možda će se tvoj pristup prema porodu promijeniti,a time i sam doživljaj tvog slijedećeg poroda.
Žena ima vlastite hormone da joj pomognu u boli i hormone koji joj pomažu da lakše rodi. Ima i hormone koji joj pomažu zavoljeti svoje dijeti i hormone koji joj pomažu dojiti. Samo treba biti svjetan svog tijela, njegovih mogućnosti i vjerovati sebi i bebi.

Čestitam na "staroj" i novoj bebici.

potpis ko kuća!

[Krampus]

A joj....
Pa žene drage tako smo različite...netko se zbilja raspada od bolova a i tolerancija na bol nam svima niej ista a netko se ne raspada i ne samo radi tolerancije..BEZ OBZIRA na stav.
Na krevetu do mene(moj prvi porod) ležala je žena koja je račala četvrto i samo polagano koji puz udahnula..sve u svemu ležala je tri sata i rodila.A joj kako sam je tada mrzila
Ja sam ležala 14 na dripu...sa probivenim vodenjakom i urlala i vrištala i kosu čupala u ono vrijeme kad nisam padala u komu od apaurina ili čega li već, pa završila na hitni carski..