Moj D. je danasradio scene u vrtiću,. Ima 2god i 9mjeseci. Trčao je veselo u vrtić ispred mene i nekažena gavidlai smije mu se lijepo kako on to može, oće je prestić i padne i od tada neće u vrtić! Ja sa sekom od 4 mj. u kolicima nisam baš mobilna, njega na krov kolica i u vrtić! Ležao je na podu u vrtiću, drugi prolaze čude se, komentiraju, dovode svoju djecu i ko zna šta si misle i tako pola sata, dok malu nisam dala logopedici da je pridrži i digla ga s poda i obukla. Prije se derao , urlao kada bi ga htjeli podić s poda( ja, čistačica i jedna trudnica čak). Isto tako kada tako urla zove tatu koji radi ( tata ga inače nosi stalno). Ja sam morala pustitit seku u kolicima i odnijet njega koji se otima gore po stepenicama u vrtić i posebno doć po seku ( jer ne mogu dijete ostaviti dugo samo u kolicima dole).On se zavuko ispod klupice kraj svog ormarića u vrtiću i neće van, morala odmakivati klupu. Nakon ovog svega meni treba psiholog i dobro spavanje! Inače ide veselo u vrtić, mada nikada ne bi krenuo da se njega pita! Ovo danas je bilo užas!
Što reć? Jel su i vaši takvidarade tolike scene da morate na silu i neugodno vam je?? :?