zanimljiva tema. mislim da svi u glavi imamo slican dozivljaj, ali ga razlicito verbaliziramo. termin «prirodni pristup» me u zadnje vrijeme pocinje zuljati jer implicira da se nesto moze odvijati mimo prirode. iako se koristi u najboljoj mogucoj namjeri, izraz je zapravo odraz bahatosti nase kulture koja si zamislja da je moguce izbjeci djelovanju prirode. nedavno sam citala «tihi zov Australije», svojevrsnu biografiju jedne od rijetkih preostalih kultura koje su ostale duboko svjesne svoje nerazdvojivosti s prirodom. ne mogu zamisliti da bi termin «prirodni pristup» mogao imati ikakvog smisla u njihovom govoru. to sto nasoj kulturi uspjeva pojave dijeliti na prirodne i ne-prirodne, nije posljedica izuma novih «neprirodnih» stvari, nego simptom nase otudenosti od nase prave biti.
primjer: kad se u tijelo unese umjetni oksitocin, priroda ne odlazi na godisnji. to samo mi, pretvarajuci se da smo veci nego sto jesmo, volimo zamisljati da je tako.