Obiteljska prijateljica mojih svekija je ugledna Zg psihijatrica, žena u 50-im godinama. Neki je dan MM, u razgovoru s njom, spomenuo kako naša 18-mjesečna curica još sisa, na što mi je žena rekla, ukratko, da je time držim u regresiji i da joj ne dam da se osamostali. Odgovorila sam joj da sam o tome čitala baš suprotno: da dugo dojena djeca nisu ništa nesamostalnija od ostale djece, da odrastaju u zadovoljne i samopouzdane ljude. Ona je pitala otkuda mi to; rekla sam da sam pročitala na Internetu, ali nisam zapamtila izvor (sad ću se baš dati u potragu i isprintati joj). Na to je rekla da na Internetu ima puno netočnih informacija, ja odgovorila da znam pa sam se pozvala i na Svjetsku zdravstvenu organizaciju i rekla da ne vjerujem da bi oni preporučivali nešto što bi moglo biti štetno za psihički razvoj djece. Molila me da razmislim o onome što mi je rekla, ja sam joj pristojno rekla da ću razmisliti, ali da ću i dalje dojiti jer ne vjerujem da time mogu djetetu štetiti.
Zaboravila sam napisati da se taj razgovor odnosio i na zajedničko spavanje (kao, dijete se neće nikad naučiti spavati samo, bla bla...)
Za divno čudo, moja sveki i ja smo se prvi put u nečemu složile - da dugo dojenje i zajedničko spavanje mogu samo koristiti našoj djevojčici.

Ono što me začudilo i pogodilo je to da mi je psihijatrica rekla da je to općenito stav struke. Ne mogu vjerovati, to mi zvuči kao neka zastarjela i davno napuštena teorija.