 |
|||
OSTAVITI DETE SA TESKOCAMA U INSTITUCIJU ????
[/b] Da li je u Hrvatskoj uobicajeno da se roditeljima savetuje jos u rodilistu da svoje dete rodjeno sa teskocama odmah smeste u instituciju???
U Srbiji to preporucuju, neki put i , gotovo insistiraju, a na otpusnoj listi iz rodilista cak pise da je to bila preporuka roditeljima!!!! STRASNO!!Uporedo sa tim propagiraju Prava deteta - kakva dvolicnost.
Redovno gledam HRT i vidim da je kod vas stanje losije nego u svetu, ali kod nas ni za 200 godina nece biti ni tako.
Kakva su vasa iskustva?
u nl gdje zivim starci masovno stavljaju djecu u institucije
pocevsi od epilepsije, autizma, hiperaktivnosti pa redom dalje
cula sam za slucaj da su autisticnog klinca starci nasli zakljucanog u samicu kad su se vratili sa godisnjeg
pretpostaljvam da djecu u kolicima i neke jos teze trpaju i cesce jer se takvu djecu gotovo ne susrece na ulicama
meni su ne znam koliko puta predlagali da sebastiana dam u instituciju bar nar dana tjedno da se odmorim, da mogu sa matsom izaci van, jer eto zbog takvog djeteta nemamo vremena jedan za drugog
od tog trena moj klinac je dobio hrvatsko drzavljanstvo da se neko ne sjeti igrati boga pa ga trpati u instituciju ako se nama nesto dogodi, plus sto smo moju sestru imenovali za skrbnika
Meni to do sada nitko nije niti spomenio onako usput,a kamoli da mi je direktno rekao
Čula sam za takvu situaciju u Srbiji od jedne mame kojoj su savjetovali da dijete sa (samo) hidrocefalusom da u instituciju...Sad velite,i NL..Bože dragi,pa to je radio Hitler!!!
kako sad pojacano citam kako te klince po institucijanam masovno sedatiraju medikamentima koji izazivaju rak bubrega
socijalna sluzba ako si smisli da to nije za dobrobit djeteta (a procjenjuju na osnovu standardnih postupaka koje preporuca sluzbena medicina koja 20 godina kasni za svima) oni jednostavno uzmu dijete
jedan od standardnih postupaka na psihijatriji je stavljanje maloljetnih pacijenata u izolaciju (samicu) da se kao smire
znam za slucaj autisticnog klinca kojeg su strpali u samicu (dali ga starci u instituciju) i kad su se vratili sa godisnjeg mali je bio premjesten u drugu ustavnovu, tamo su ga nasli u samici
:shock: :shock: :shock:stray_cat prvotno napisa
Kvaliteta drustva vidi se upravo po tome - po brizi za najranjivije clanove: djecu, stare i nemocne, djecu i ljude s posebnim potrebama.
Ja sam zahvalna na tome sto zivim u Hrvatskoj jer to ipak tu nije tako.
Druga je stvar kako i nase drustvo gleda na te svoje ranjive clanove - na rijecima svi su jaki, ali kad treba osigurati financije, primjereno radno vrijeme i druge STVARNE oblike potpore, stvari idu malo teze. No, ocito ne treba biti nezahvalan.
No, ovaj problem ima i nastavak - cesto je sve dobro dok su roditelji voljni i u snazi brinuti o djetetu s (recimo) teskom mentalnom retardacijom, gdje nije realno ocekivati poboljsanje stanja bez obzira na trud i volju. Takvo dijete/osoba nikada nece biti u stanju samostalno brinuti o sebi. A sto s takvim osobama kad roditelji ostare i to bude fizicki nemoguce???
U takvom slucaju institucija bi bila logican i nuzan izbor, ali treba voditi racuna da takva mjesta tim clanovima drustva omoguce zadovoljavanje njihovih potreba i pruze zivot dostojan ljudskog bica.
Nisam se bavila time (srecom, nisam imala potrebe) pa ne znam kakav je program javnih potreba za takve slucajeve, ali ovo sto opisujete (samice, sedacija) meni je pravi horor i jednostavno nezamislivo.
ovo je za svaku osudu, iako ni kod nas nije bajno, i u našim takozvanim centrima za rehabilitaciju dešavaju se takve stvari...
Ovo je najbliže istini i stvarnom stanju na terenu. Idealna bi bila kombinacija roditeljskog doma i institucije otvorenog tipa u lokalnoj sredini. Varijante toga dale bi se razrađivati do tančina...
Ja čak imam vrlo jasnu viziju...samo za tu viziju treba jako puno novaca i sluha naše države koja je po tom pitanju ipak još u povojima.
Budućnost takve djece vrlo je neizvjesna kada roditelji ostare i umru, cijele generacije takve djece ovih godina stasaju u mladiće i djevojke - bez budućnosti u smislu samostalnog života. Njihovi roditelji sada su u četrdesetima, za nekih dvadesetak godina počinju stvarni problemi. Može li se očekivati da za to vrijeme država napravi dovoljno za dostojanstven život tih ljudi?
Ovo je najbliže istini i stvarnom stanju na terenu. Idealna bi bila kombinacija roditeljskog doma i institucije otvorenog tipa u lokalnoj sredini. Varijante toga dale bi se razrađivati do tančina...
Ja čak imam vrlo jasnu viziju...samo za tu viziju treba jako puno novaca i sluha naše države koja je po tom pitanju ipak još u povojima.
Budućnost takve djece vrlo je neizvjesna kada roditelji ostare i umru, cijele generacije takve djece ovih godina stasaju u mladiće i djevojke - bez budućnosti u smislu samostalnog života. Njihovi roditelji sada su u četrdesetima, za nekih dvadesetak godina počinju stvarni problemi. Može li se očekivati da za to vrijeme država napravi dovoljno za dostojanstven život tih ljudi?
nekako mi se cini (dajboze da sam u krivu) da je ova vasa slika hrvatske u kontekstu brige za osobe s posebnim potrebama (od rodjenja nadalje) - prilicno romantizirana :/
priznajem da je "pohvalno" sto nikakva sluzba (socijalna ili kakva vec) nece ganjati roditelje i obitelji i oduzimati djecu kako bi je smjestila u institucije - ali ne vidim gdje su se to nasa drzava i drustvo pretrgli u brizi i konkretnoj pomoci za njih?
kakve su naknade roditeljima i djeci? dopusti za njegu? kakvo je stanje u institucijama (onima zatvorenog ili otvorenog tipa, svejedno)? kakvo je stanje s integracijom osoba s posebnim potrebama u drustvo (vrtice, skole, radna mjesta)? ako i dodju do toga da se upisu u "redovnu" skolu - kakvu individualiziranu pomoc ta djeca dobijaju tijekom nastave? koliko su roditeljima na raspolaganju i usluzi sve sluzbe koje bi im trebale olaksati brigu za djecu (od administrativnih sluzbi do konkretne pomoci - fizikalne terapije, psihologa, defektologa i svih ostalih...)
nek me netko "demantira" - bit ce mi bas drago...
Ma meni je nekako nepojmljivo vjerovati da igdje oduzimaju djecu roditeljima ako oni sami žele brinuti o njima...
Kod nas je stvar samo u tome da roditelji većinom žele brinuti za svoje dijete, što ne znači da im nebi dobro došla pomoć države u mnogim područjima. Pogrešno bi bilo reći da se baš ništa ne pomaže, ali meni je opet na pamet pao onaj moj pojam "u povojima"...
To što se sada čini samo je mali djelić, samo mali početak... Ja sam u tim vodama već 16 godina i mislila sam da će se stvari pokretati puno brže i u puno većem opsegu. Sad me to malo straši jer godine lete prebrzo a ja ne vidim smirenje u starosti jer ne postoji mjesto (još uvijek) gdje bi mojem djetetu, sada već djevojci, bilo približno dobro kao kod nas, ili čak i ljepše.
Ostaje mi mogućnost da je u nasljeđe ostavim njenoj mlađoj braći, što mi je prestrašno jer ih nisam rodila da preuzmu taj težak križ. Neka je vole, neka je paze, neka provode vrijeme s njom u skladu sa svojim mogućnostima, ali nikako ne želim da ih ona zaustavi na njihovom životnom putu na koji oni definitivno imaju pravo.
Dovoljno je već što smo mi kao roditelji zaustavljeni...Smatram ogromnim blagoslovom što smo uopće i njih donijeli na svijet i pružili im život.
Iako moram priznati, da ona nije bila takva kakva je, naša obitelj imala bi barem jednog člana više nego što ga sada ima...
Da ne ispadne sad da je ona kriva za to, sudbina je takva kakva je, odavno sam to prihvatila. Sve što sam napisala je jednostavno činjenično stanje. Tako je kako je. Nije ni bitno šta je bilo, već šta će biti...
upravo zato jer smo krenuli hvalit hrvatsku kao "bolju" zemlju - usporedjujuci je s nizozemskom - kazem da mi se cini da je ta slika romantizirana...
jer, zbog takvih sudbina, kakva je tvoje obitelji, ja bih da se u poredjenju drustava (drzava) maknemo od onih, koji su "gori" od nas - prema onima koji ce stvarno i konkretno pomoci i djetetu i obiteljima...
recimo - da omoguci djeci koja to ikako mogu da se integriraju u redovan skolski sustav. da djeci koja imaju ikakvu pojacanu potrebu (pocevsi od hiperaktivnosti, adhd-a, blazih oblika autizma (pr. aspergus sindroma i drugih)...) omoguci strucnog suradnika koji ce tijekom nastave biti na raspolaganju djetetu - uz dodatnu logisticku pomoc - dal u vidu kompjutora, nekih drugih didaktickih ili drugacijih pomagala i sredstava...
da omoguci obitelji da ima na raspolaganju takvu ili slicnu pomoc za vrijeme kad je dijete u kuci - dal svaki dan ili odredjeni broj dana u tjednu...
da omoguci obitelji da jedan roditelj moze (ukoliko to zeli) ostati doma s djetetom na takav nacin da to obitelj moze financijski podnijeti...
ma sigurno ima x situacija u kojima je napredak pozeljan i definitivno moguc - ja ih sigurno necu znati sve nabrojat... pa kad bi se krenulo samo od onih vjecnih - arhitektonskih barijera - puno bi se napravilo (a one su samo kap...). znam da sad svaka skola mora imati lift. znam za zakonske propise, al evo - da spomenem (diskusije radi) samo ono sto znam - u puli ne mozes prici hzzo-u i hzmo-u, o poreznoj da ne pricam. maticni jesu izmjestili iz strogog centra - mozes li mu sad prici - ne bas lako... ne mozes bas lako u kazaliste. ne mozes ni u kino. ma, ne mozes ni u onaj novi delikatesni (cokoladni) ducan u samom centru grada... ispred svakog trgovackog centra - uredno oznacena parkirna mjesta za invalidne osobe - jel se one mogu tamo parkirati?... i jos x situacija, zalosnih situacija (koje ne govore samo o nedjelotvornosti drzave - vec i o zalosnom stanju uma jednog velikog dijela naseg drustva
)
Ide na bolje! Iako ne mora Hrvatska nuzno biti "bolja" zemlja (tesko je to usporediti ovako ugrubo) s aspekta socijalnih prava, imamo sasvim solidne temelje da se puno toga napravi. No, posao rade LJUDI i ako oni (tj. mi svi) daju sve od sebe stvari ipak krenu na bolje.
Znam za slucajeve osiguravanja djeci pomagace u nastavi i to dobro funkcionira. Cula sam za vise od jednog primjera, ne samo u Zg.
Znam da si neke strucne sluzbe u skolama daju jako puno truda pri edukaciji roditelja, da rade na osiguranju odgovarauceg kadra (logopedi, npr.) za pomoc ucenicima.
Znam da ima jako jaaaaako puno prostora za poboljsanja, ali iako jedna lasta ne cini proljece, neke ipak krenu prije ostalih.
Ne znam kako stvari stoje u svim slucajevima, pogotovo ako su u pitanju teza ostecenja, ali evo sa sluzbene stranice Grada Zagreba lista ustanova za brigu o predskolskoj djeci s raznim teskocama:
http://www.zagreb.hr/default.aspx?id=526
Znam da nije sjajno, ali MI smo ti koji moramo jako vikati i galamiti da oni koji sjede na vlasti osvijeste potrebe ovih clanova drustva. Lokalni izbori su na vidiku - SAD je pravi trenutak, cak i ako odmah nakon izbora sve padne u zaborav, stvari se kojiput ipak mrdnu s mjesta. Barem malo... A i to je napredak. I to je razlog zasto ovo pisem ovdje bas na taj nacin, govorim na VR u skoli i gdje god imam priliku. Drustvo - to smo mi.
Roditeljima koji iamju dvoje ili više djece sa teškoćama u razvoju definitivno treba puno više pomagati nego obiteljima sa jednim djetetom.
Da ništa drugo , fizički roditelji nemogu biti na dva mjesta u isto vrijeme - i pružiti svakom svom djetetu kvalitetno - igra,učenje i ostalo što im treba
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom