Ne znam stvarno bi li se smijala ( jer stvarno je ponekad smiješno ) ili plakala.
Prije otprilike nekoliko mjeseci Matej je počeo doslovno skupljati sve psovke koje čuje u okružju. Ignorirali smo pojavu jedno 3 mjeseca, ali kako se nikako nije stišavalo, a bilo je i poprilično neugodnih situacija, počela sam reagirati, najprije lijepim riječima da je to ružno, bla-bla, pa opomenom, pa iskrivljavanjem tih riječi, a sad ga bome koji puta i pljesnem po guzi.
Kako znam da to nije OK i vidim da zapravo ne postižem ništa ( jer Matej sad namjerno govori iste riječi ili dođe iz šetnje s tatom i sav ponosan mi kaže: ja sam govorio ružne riječi! ), shvatila sam da moram nešto promijeniti.
Pitam se je li sad prekasno da se vratim na ignoriranje ili postoji neki drugi način?
Moram vam dodati i to da je Matej inače jako otvoreno dijete, ima prilično razvijen rječnik, već odavno govori složene rečenice i pitam se je li "eskalacija" beštimanja povezana i s tom činjenicom?
Ponekad mi se čini da sva druga djeca brže prođu tu fazu, tražim pogrešku u nama, ali osobno se stvarno trudim ne psovati ( sad šutim čak i kad se udarim ), no ne mogu reći da mi ne izleti nikad... No posve sigurno, ni ja ni suprug nikad mu se nismo obratili riječima psovke niti u šali...
Eto, što biste mi vi rekli i kako ste se sami nosili s time?
Lipo vas pozdravljam ( dok sam ovo pisala, Matej je izgovorio jedno 50 psovki, sad očito da me privuče, a i zeza... )