ovo je naša priča :

prije dvije ipo godine počela sam živjeti sa mm, nismo još bili oženjeni, nismo ni planirali datum, ali smo već počeli raditi na bebici, išćekivali smo je iz mjeseca u mjesec, pokušavajući kombinirati razne načine da uspije, jedan mjesec bi spavali svaki dan, jedan mjesec svaki drugi, jedan svaki treći, kupili maybe baby, da bi vidili kad su mi plodni dani i sl.
Ja plakala svaki mjesec i nadala se svakom sljedećem mjesecu da će se "dogoditi" naša beba, ali prolazili su dani i mjeseci i ništa se nije događalo. Otišla sam kod ginekologa, dao mi je papir da bilježim tjelesnu temperaturu, da bi odredili ovulaciju, napravila briseve i pregledom doktor rekao da je sve ok šta se mene tiče, i da je sljedeći korak da momak(današnji muž) napravi spermiogram.
Čekali smo neko vrijeme, raspitali se gdje ga možemo napraviti. To je bilo tri tjedna prije našeg pira, odlučili smo to jutro otiči i odnjeti spermu na analizu. Doktor je rekao da dođemo za pola sata. Otišli na kavicu, zezali se, mislili sve će biti super, ali nije...Kad smo došli doktor nas je pozvao u ordinaciju i rekao da nije dobro, izgovorio je tad nama nepoznatu riječ, oligoasthenozoospermija i objasnio da ćemo moći imati djecu ali ne prirodnim putem, tj.rekao je da se malo da spermiogram popraviti raznim vitaminima, prestankom pušenja i sl., ali da je to individualno.Izašli smo, nismo bili ničega svjesni toliko nepoznatih stvari, postupci, pitanja na koja nismo imali odgovor.
Plakali smo taj dan jako dugo, muž je htio prekinuti, nije htio da se mučim, kad je sa mnom sve ok.razgovarali smo dugo, bili zbunjeni, plakali, ali odlučili da se nečemo predati. Kako ništa nismo znali o tome odlučili smo se informirati preko interneta, saznali koje klinike to rade i ubrzo se naručili u polikliniku Cito, naišli smo na predivnog čovjeka dr.Š, koji nam je sve objasnio i umirio nas.
Prvi korak bilo je napravit pretrage i nakon mjesec dana krenuli s prvim inekcijama, bili smo u kratkom protokolu, dobila sam 22 gonala, i dobila jaku hiperstimulaciju, mm me vodio na zahod, nisam mogla hodat, ni okrećat se u krevetu, nisam mogla doslovce ništa i bili smo preplašeni. Dr.Š bio je u stalnom kontaktu s nama i rekao da će sve bit u redu. Punkcija je prošla super, uspavali su me i nisam ništa osjetila, odmah kad sam je probudila puno me manje bolilo, dobili smo 32 jajne stanice, 22 se oplodilo, no dr. nam nije mogao napraviti et, dok se jajnici ne smire. Po naše smrzliće smo došli nakon 4 mjeseca, kad mi se ciklus izregulirao, nadali smo se uspjehu, ali je on izostao, tuga...plač..razočarenje...nakon tri mjeseca skupili smo hrabrosti i krenuli po dvije blastociste koje su nas čekale, opet velika nada, a rezultat nula, opet jaka tuga..plač...razočarenje...
Odlučili smo pričekati malo da dođemo sebi, i da poslje nove godine krenemo u nove pobjede. Tako je i bilo, ali smo odlučili promjeniti kliniku, naručila sam se u maribor, ali u međuvremenu, njegova sestra i zet dobiju termin kod doktora u Grazu, mi ih odlučimo odvest i pitat bi li nas primio i čovjek nas primi isti dan, obavimo odmah konzultacije, dao je popis ljekova i pitao nas kad želimo krenit s postupkom. Naravno mi smo rekli odmah , čim je to moguće. I tako doktor objasnio kako ćemo uzimat koju inekciju, iako smo ga zvali milion puta da nam ponovi, jer nas je bilo strah da nismo sve dobro skužili, ali doktor je isto toliko puta lijepo objašnjavao situaciju. Iako je tamo postupak bio skroz drugačiji, bili smo u dužem protokolu, et mi je bio 26 dc, vraćene su mi dvije lijepe blastociste, od 18 stanica ostale su samo te dvije lijepe i nadali smo se da će ovaj put ostati kod svojih roditelja . Drugi dan nakon et-a putovali smo dugih 600km kući. i počeli odbrojavati dane do bete. simptomi povremeni grčevi kao pred i prsi jako osjetljive, nisam baš mirovala, u šetnjice išla, izludila bi kući, pa je bolje bilo tako.Deseti dan od et-a odlučila sam napraviti test, muž otišao prošetat, a ja u ljekarnu po test
Tresla sam se kao šibica dok sam piškila po testu, kontrolna crtica je bila skroz vidljeva , ali ova druga nikako da se pokaže, šetala sam s testom po kući, naginjala pod različitim kutevima i činilo mi se da vidim blijedu crticu, ali nisam bila sigurna umišljam li to. Šta je vrijeme prolazilo ona je postala malo jasnija, ali mislila sam da je sve to u mojoj glavi. Sutra dan 11 dan od et-a vadim betu, nalaz za tri sata, slabo mi, ruke se znoje, totalno izbezumljeni mm i ja. Kad smo dobili nalaz, nitko sretniji od nas tek smo se kasnije sjetili da moramo za dva dana napraviti ponovno betu...opet panika, opet različiti scenariji u glavi i napokon stigao nalaz, beta je lijepo uduplala
Znamo da je još puno toga pred nama, nadamo se da će sve biti dobro, ali znamo da je ipak sve u Božjim rukama i pokušavamo živiti iz dana u dan i radujemo se našoj malo bebici koja je odlučila ostati kod svojih roditelja.
Sutra idemo u doktora pa ćemo vidjeti šta on kaže...

I želim da svaka od vas osjeti radost i da šta prije u rukama držite svoje male i molim se Bogu za to. Sve ćemo mi biti mame

malo je duži post, nadam se da ne zamjerate šta sam se tako razvezala