napuštena djeca

[maremama]

muči me već danima jedno pitanje, zašto neke majke ostavljaju svoju djecu?
zašto, da li tek rođenu ili kasnije?
naime, u zadnjih tjedan dana naišla sam na 2 slučaja u mojoj blizini, majki koje su napustile obitelj, djecu!
jedna je ostavila 10-godišnje dijete, druga 2 djece - 2 god i 1 god.
meni je to neshvatljivo, da se razumijemo nisu bolesne, ova jedna je otišla sa dr navodno i što ja znam! ma ne znam! zbunjena sam!
u biti kako pomoći tim obiteljima, djeci, kako navesti te majke da se vrate svojoj djeci, ta ipak su to njihova djeca, ipak su ih one nosile devet mjeseci, rodile, strahovale, brinule itd?!
kako pomoći toj djeci - ne mogu niti zamisliti što oni proživljavaju, koliko im fali mama, ljubav, nježnost, toplina!
što reći tim ljudima, kako ih utješiti kako se postaviti?
eto zanima me vaše mišljenje, ako ste se susrele s nekim tko je u takvoj situaciji...?

[MGrubi]

njihova odgovornost, ne tvoja

jedino što možeš napraviti jest biti ljubazna, učiniti usli+ugu, uputiti toplu riječ, ako ste bliski i zagrljaj

[L&L0809]

kad naiđem na takvu situaciju, jedino što mogu je tješiti se - da su bile dobre mame, ne bi ni napustile svoju djecu. nitko ne može razumjeti što ta djeca proživljavaju u trenutku kad mama ode, ali će im možda s vremenom ipak biti bolje nego da su odrastali u obitelji gdje su ih mame zlostavljale (fizički ili psihički).
ni ja ne mogu razumjeti što se tim ženama vrti u glavi, ali isto tako ne mogu vjerovati da su potpuno zdrave; napuštanje djece nije čin zdravlja, nego bolesti.

[L&L0809]

i zaboravila sam napisati - kako pomoći toj djeci? u klaićevoj bolnici rade odlični psiholozi koji su educirani za takve situacije.

[sandam]

a zasto ocevi napustaju djecu? sto se njima mota po glavi dok napustaju svoju djecu? da li je kod njih napustanje djece odraz zdravlja ili bolesti? zasto napustaju svoju djecu, pa ipak je to njihovo sjeme i krv mada ih nisu nosili 9 mjeseci pod srcem?
jesu li isti razlozi zasto zene i muskarci napustaju svoju djecu? ili su zenski razliciti od muskih? zasto zene manje napustaju djecu od muskaraca? kakvo je drustvo prema zenama koje napuste svoju djecu, a kakvo je prema muskarcima koji napuste takodjer svoju djecu?

[L&L0809]

definitivno ne podržavam ni očevo napuštanje djeteta...
samo što je u prvom postu bilo riječi o majkama, pa sam samo nastavila u tom tonu.
što se tiče razloga napuštanja, ne mogu razumjeti ni majčine ni očeve razloge, bez obzira kakvi bili, tako da nemam pojma jesu li isti ili ne.
no, činjenica je da su mame uglavnom tu za hranjenje, maženje, uspavljivanje, brigu i skrb, dok su tate djeci prvenstveno izvor zabave, igre...(da me ne shvatite krivo, MM vrlo uspješno nahrani i uspava sina svaku večer, samo što je to u većini slučajeva iznimka a ne pravilo). tako da mislim da dijete ne može isto osjećati odlazak mame i odlazak tate, jer mama je ipak mama (time ne umanjujem ulogu očeva, da me se ne bi krivo shvatilo).
i što se tiče očeve brige za dijete, nikad neću zaboraviti (mislim da je bilo u emisiji Sanje Doležal), otac sa cca 4-godišnjom kćerkicom, više se ne sjećam točno jel mama umrla ili ih napustila, se od rođenja brinuo za to malo dijete s toliko ljubavi i pažnje da su mi i sada suze krenule na oči.

[elin]

a zasto ocevi napustaju djecu?

good point. Ja bih rekla da se radi o sebičnosti i samoživosti i u jednom i drugom slučaju (i kod majke i kod oca).
L&L0809, pazi kaj ti kažem da si ovim svojim zadnjim postom otvorila pandorinu kutiju. Sad će cure navaliti.

[sandam]

da, to kod sanje dolezal je bila zaista dirljiva prica. slicne price kad mama odradi sama posao ne dolaze u medije i nitko nad njima ne pusta suze jer je to samo po sebi razumljivo. zena je rodjena da sluzi dijete, muza, roditelje, muzeve roditelje... kad muz ode, nije problem jer je ostala sluskinja i ona koja vida rane i nitko ne brine za dijete jer se zna da ce ga ona zbrinuti. ali ako ta sluskinja i njegovateljica ode, svi se pitaju kako je djetetu i placu nad muskarcevom tuznom sudbinom jer ga je zena ostavila. i kako ce sad jadan sam, tko ce dvorit njega i to kolko ih vec ima nesretne djece?
zasto ovo sve pisem? zato sto se uvijek to tematizira ako zena ode, nikad ako muskarac. za muskarca je normalno da ode s "mladjom i ljepsom" i nece ga selo zbog tog zvati kurvom i neocem. ali ako to napravi zena...
puno je veci pritisak na zene koje ostave muza i djecu nego na muskarce. ja mislim da se zbog toga i djeca u situacijama kad ih majke ostave mozda utoliko losije osjecaju (ako uopce ima razlike kad te ostavi mama ili otac) jer ih je eto i rodjena mater ostavila, a ta nije tu da ostavlja nego da grli. kad chacha ostavi, ma on je musko, od njega drustvo niti nema tolika ocekivanja da cuva djecu i brak. i drustvo ce mu stotinu opravdanja naci ako ode: zena se udebljala i zapustila, ima dug jezik - tesko je s njom, nikakva je domacica - lose kuha, a ni kuca joj nije najcisca...
mislim da djeci nije lako bilo da ih ostavi majka ili otac ako su do tad uredno ispunjavali svoje roditeljske uloge. mislim da nema generalnog odgovora na tvoje pitanje, sve ovisi od slucaja do slucaja. mislim da samo postoji drustveno prihvatljivo i drustveno neprihvatljivo napustanje djece, pa se oko jednog pitamo i zamislimo, a drugo nam dodje pod normalno.
nadam se da ste razumjele sto sam htjela reci.

[koryanshea]

nadam se da ste razumjele sto sam htjela reci.

razumjela i za cijeli post

[Tiwi]

sandam sve stoji.
I ja sam jako slično razmišljala dok nisam imala djecu.

Iz nekih čudnih razloga danas mislim malo drugačije. Ipak mislim, ma koliko je otac jednakovrijedan roditelj, mama je ipak mama.

Na primjer, kad žena dođe iz rodilišta hoće li se muškarac sam genuti iz svoje "muške" uloge i prići te se početi jednakomjerno brinuti o bebi ili ga ipak mora žena pozvati / pustiti u taj začarani mama - beba prostor?

Potpuno je prirodno da o djeci prvu i osnovnovnu brigu iskonski brine i osjeća mama. Novije definirana obitelj to čini zajedno. I to je predivno. Ali nam nije urođeno.

[maremama]

Potpuno je prirodno da o djeci prvu i osnovnovnu brigu iskonski brine i osjeća mama. Novije definirana obitelj to čini zajedno. I to je predivno. Ali nam nije urođeno.

E vidiš tako i ja mislim. A ovo s očevima, ok, i tate nisu manje vrijedni, ali mama je mama, ona je to dijete nosila ispod srca ne tata, ona je s tim djetetom isto kao i ono s njom tih devet mj djelilo sreću, tugu, brigu, veselje - ne tata, ona je to dijete donijela na svijet, ne tata, ona je u tim trenucima razmišljala i molila da bude sve ok!
ne kažem ima divnih očeva, ali niti jedan otac ne može zamijeniti majku, pogotovo ne u ovakvim delikatnim situacijama.
ma hoču reći da je meni to neshvatljivo, da ne mogu podnijeti pogled tog djeteta na svojim leđima dok gleda kako ja ljubim leu i roka, kako oni s veseljem trče k meni i maze se, ne mogu, srce me boli i cijepa se, kada to isto dijete kaže, a i moja će mama doći jer još nije svijesno situacije u kojoj se našlo.
taj otac je divan, brine, mazi koliko može, ali isto tako ne dovoljno jer jednostavno fizički ne stigne, a da i stigne po meni fali tu ona topla majčina ruka, pogled, poljubac, toplina obiteljskog doma kada je mama tu.

[Loryblue]

ne mogu ni ja shvatit majku koja ostavi svoje dijete. mogu razumit da nije mogla provest život uz oca tog zajedničkog djeteta, ali pokupit se i otići i nikad se više ne vratit to mi ne ide u glavu.
a onda ta ista majka koja je otišla, odnosno pobjegla s ljubavnikom, uda se za ljubavnika i rodi još troje djece.
a prvo (odnosno dvoje djece) zaboravi. i nikad ih više ne vidi. a sad su to ljudi, odrasli, jedan sa svojom vlastitom obitelji, drugi još uvik traži životnu suputnicu zasigurno obilježen takvim činom vlastite majke.
kakvo je srce u te majke???????
mislim da bi mm imao jako puno kazat na ovu temu

[melange]

taj otac je divan, brine, mazi koliko može, ali isto tako ne dovoljno jer jednostavno fizički ne stigne, a da i stigne po meni fali tu ona topla majčina ruka, pogled, poljubac, toplina obiteljskog doma kada je mama tu.

a što fali kad nema oca? mama je svemoguća, otac je nedostatan pa makar se na glavu postavio?

[sandam]

ja sam mama i uvjerena sam da sam vrlo brizna i topla mama koja mazi i radi sve sto se od nje ocekuje. imala sam prekrasnu trudnocu, skoro pa najboji period mog zivota. ali to sto sam "dijete nosila devet mjeseci ispod srca", kad sam rodila, nista mi nije znacilo. mogli su mi donjeti bilo koje dijete u tom rodilistu i ja bih povjerovala da je moje, nisam osjecala nikakvu povezanost niti neku specijalnu ljubav. jedino sam osjecala silnu brigu i odgovornost prema tom malom stvorenju koje smo muz i ja stvorili. naravno da su mene prali hormoni, ali nisam imala problem pustiti trece osobe u svoj i bebin svijet. te trece osobe nisu mogle dojiti, to sam ja obavljala, ali ni to mi nije bila neka prirodna i urodjena radnja, jako sam se namucila. samo educiranost i svjest o tome koliko je dojenje za moje dijete vazno me je drzalo da u tom dojenju i ustrajem. prva tri mjeseca sam osjecala samo silnu brigu i odgovornost, a vremenom je rasla i ljubav do svoje beskonacnosti, isto tako i povezanost.
moje iskustvo je da mi osim trudnoce i dojenja nista nije bilo urodjeno. smatram da su price o tom da mama mazi i stvara topli dom opet drustvene zadanosti, zenama drustveno dodjeljene uloge, a ne nesto sto je prirodno. kazes da je taj tata divan ali da fizicki ne stigne maziti djecu koliko bi htio. pa isto tako je sa samohranom majkom, ni ona ne stize od silnih poslova. vjerujem da djeca koju napusti tata su isto tako sklona reci da ce i njihov tata doci kad vide kako se druga djeca maze s tatom. ja dijelim tvoj osjecaj kad se moje dijete mazi i igra s tatom kraj djeteta kome je tata umro i nikad nece doci i dijete je tog jako svjesno. meni se isto srce stisne i stegne me u grlu...

[marti_sk]

Mozda je amam imala razlog za to :? Ne oprvadam ali smao razmisljam

U familiji MM se to dogodilo, njegova teta je napustila muz i djecu i pobegla glavom bez obzira jer je muz (teca MM) bio alkohilicar i zlostavljao je i psihicki i fizicki, tako da kad je pobjegla ona nije mogla da se brine za klince jer mislila je da nema dovoljno za da im pruzi lagodan zivot na koji su oni navikli. Tata se nakon toga promjenio prestao je piti i brinuo so o djecama i trovao ih protiv mamu ioako se ona stalno javljalai pracala im sve sto bi zaradila, trazila je da je klinci bar posjete ali ih on nije pustao jer je ona "kurva" koja ih je ostavila. Suma sumarum djeca je mrze i ne zele nista od nje iako je kad je ona otisla bila uvjerena da radi najbolje i za njih i za sebe iako joj je bilo jako tesko. Ne mogu da kazem da je bila u pravu ali nemogu je ni osuditi jer joj je stvarno zivot bio pakao i tko zna kako bi svii zavrsili da je ostala...jedno je sigurno batine i alkoholizam ne bi prestale

[pepa23]

Ima slučajeva i slučajeva ali često te mame zbilja imaju velikih problema u obitelji i možda iz očaja više nisu ni svjesne što rade.

[Dijana]

sandam, super post, baš si dobro izanalizirala. No svejedno mislim ovako:

I ja sam jako slično razmišljala dok nisam imala djecu.

Iz nekih čudnih razloga danas mislim malo drugačije

Ma koliko se mi u glavi trudili poništiti ili izjednačiti neke opće biološke zadanosti (da je majka prva, malom djetetu sasvim sigurno), ne ide.
Daleko od toga da bi majku koja napusti (pogotovo malo) dijete trebalo osuditi, no da je žalosno i da je to dijete uskraćeno za puno toga, mislim da to stoji.
Uskraćeno mu je i ako otac ode, ali možda ipak manje.
Samo moje mišljenje, ne bih se prepucavala.

[Svimbalo]

Krenula sam pisati nešto slično kao Dijana...
S tim da ja doista (naglašavam-JA) ne mogu razumjeti porive iz kojih mama napusti dijete, pogotovo malo dijete, i sklona sam to apriori osuditi. Ne mogu zamisliti koje bi mi to razloge takva žena trebala navesti da kažem "U pravu si, to je stvarno bio najbolji izbor".

[Dijana]

Sjećam se da sam jednom čitala u nekim novinama ispovijest neke mame koja je sina od dvanaest godina nakon razvoda ostavila ocu. Ona se zaljubila u drugog i otišla u drugi grad. Pisala je da nije mogla zamisliti da sina odvaja od oca za kojeg je bio jako vezan i od njegove ljubljene bake (valjda njene svekrve).
I meni je to bilo skroz ok. Dijete je bilo već veće i ipak je imalo veliku povezanost s ocem (možda i veću nego s majkom), a tu je bila i baka s kojom je isto bio jako povezan. Tako da ima i takvih slučajeva gdje mama ode (a da nije pijanica, narkomanka i sl.) a da ipak ne bude prevelikih trauma.
Ali dok je dijete malo, teško da će mu itko zamijeniti mamu.

[Svimbalo]

Pa da, o tome i govorim, o malom djetetu, dvanestogodišnjak ipak može bolje razumjeti neke stvari, odnosno, podnijeti ih bez (nadam se, govorim napamet i možda griješim) većih trauma.
Ali tu mene kopka nešto drugo... je li majčinska ljubav sama po sebi takva da je u redu željeti svojem djetetu najbolje, a da to isključuje majčinu prisutnost? Hoću reći, je li majčinski voljeti nesebično i može li majka OBJEKTIVNO prepoznati da je djetetu u nekim slučajevima bolje bez nje? Ne govorim o ekstremima gdje je majka alkoholičarka, narkomanka i slično.
Zanima me ta usporedba s ljubavlju koju osjećamo prema partneru, gdje će malo tko, ako ga partner napusti zbog drugog/druge, reći "Ma meni je najvažnije da si ti sretan, pa ako i nije sa mnom".
Malo sam se zaplela, i naravno da znam da sami odnosi nisu usporedivi, međutim, ono što ustvari hoću reći je-čini mi se da su ta opravdanja u slučajevima napuštanja samo to-opravdanja i zavaravanja, bilo sebe, bilo "protivnika".

[Dijana]

je li majčinska ljubav sama po sebi takva da je u redu željeti svojem djetetu najbolje, a da to isključuje majčinu prisutnost? Hoću reći, je li majčinski voljeti nesebično i može li majka OBJEKTIVNO prepoznati da je djetetu u nekim slučajevima bolje bez nje?

Mislim da majka to može objektivno prepoznati, ali da su takve majke vrlo rijetke (kao ova mama u slučaju o kojem sam pisala). Inače, mislim da je majčinska ljubav većinom vrlo posesivna i da će ih velika većina nastojati zadržati dijetu iako bi to u nekim (rijetkim?) slučajevima možda bilo na štetu djeteta.

[Svimbalo]

Eh, da. Posesivna , ta sam!
Naravno, govorim o sitnicama i glupostima, kao što su oni mali crvići ljubomore (posesivnosti) koji mi se javljaju u zadnje vrijeme kad vidim koliko je I vezan za moju mamu, i čak kad dođem po njega kod njih (već sam o tome pisala na x tema, imam problem , dakle, oni ga kupe iz vrtića), razveseli se nekako "po obavezi", ali neće iz njenog naručja meni... Viče "neće!"...
Ma to nema veze s ovim o čemu sam pričala u prethodnom postu, a i ošla skroz off, zanemarite me

[Anci]

Svimbalo, možda se malo ljuti na tebe... tako su moje nekad znale reagirati, budu ljute kad ih pokupimo.
Sad trče u zagrljaj.

[Svimbalo]

Ljuti? A zašto? Daj please pojašnjenje, pa ću prestati daviti forumsku populaciju s tim!

[Anci]

Ma nagađam...
Možda se malo ljuti jer nije s tobom cijeli dan... moje nekad nakon vrtića prvih pola sata budu nemoguće, kao frustrirane, viču, plaču, svađaju se.

Ne znam ljute li se na mene... ili mi se opuste samnom pa onda tu bad energy izbacuju van :/

[Svimbalo]

Može biti, a može biti i ovo drugo. A možda samo ne vole promjenu, ne znam, mama mi kaže da kad dođe po njega, onda neće pak k njoj, već se boji da teta misli da ga ona doma zlostavlja
Ali kad napuste vrtićke prostorije, bude sve u redu. Ma tako i kad ja odem s njim, u liftu još protestira, pa uglavnom je već u autu sve OK i mama opet bude dobra
Ali da se vratimo na doista napuštenu djecu, a ne ove naše ljutkiće

[sandam]

ma meni se isto neda prepucavati. ali zar ne vidite da analizirate samo majke i majcinsku ljubav. nema crtice o ocu jel on dobro procijenio, nije dobro procijenio, koliko je njemu dobrobit djeteta u fokusu... a zenin postupak seciramo do detalja i procjenjujemo i na kraju uvijek osudimo.
a zene i muskarci imaju pravo na iste osjecaje. na zaljubljivanje, ne pun kufer svega, na apsolutno sve isto. ali za zenu ce se otvorit tema na forumu, a za muskarce nece nitko uhom mrdnut. djetetu je svakako tesko, ostavio ga njzan otac ili njezna mama. ali drustvo osudjuje zene jer nas je ucilo da je majcina ljubav vrhunac zeninog zivotnog poziva i uspjeha. ucilo nas je da smo mi te koje smo njezne koje mazimo i koje trpimo kojecija sra.. a muskarce je ucilo da ako su pravi muskarci onda ne pokazuju osjecaje, pokazuju zube, lupaju sakom od stol, a mogu i po bliznjima, ucilo ih je da su duzni uzdrzavati zenu i djecu... nijedna drustveno nametnuta uloga nije laka za zadovoljiti i jao si ga onoj ili onom kad izadje iz okvira. ako nitko drugi, selo ce mu suditi.
a sto se tice biologije, mislite li da zene koje usvoje dijete vole manje od onih koje su ga rodile?

[Dijana]

ucilo nas je da smo mi te koje smo njezne koje mazimo

Ne vjerujem da ikoje društvo ikoga može poučiti da bude nježni i da mazi, ako ta osoba sama nije takva.
i

koje trpimo kojecija sra..

Ne vidim zašto bi maženje automatski značilo i da se trpe kojekakva sra.

a muskarce je ucilo da ako su pravi muskarci onda ne pokazuju osjecaje, pokazuju zube, lupaju sakom od stol, a mogu i po bliznjima, ucilo ih je da su duzni uzdrzavati zenu i djecu...

.
Nekak si ti tu previše stereotipa ubacila.

nijedna drustveno nametnuta uloga nije laka za zadovoljiti i jao si ga onoj ili onom kad izadje iz okvira. ako nitko drugi, selo ce mu suditi

Biti roditelj je prije svega biološka uloga, a tek onda društvena. Ne znam zašto bi bila društveno nametnuta, iako se slažem da društvo općenito ima veća očekivanja od majke spram djece od očeva. Sad, je li to zato što ta očekivanja i jesu realna, pa je zato i društvo takvo, ili društvo ide nizdlaku muškarcima (tatama), ja bih rekla da je ipak ovo prvo na stvari.

[Svimbalo]

OK, sanda, slažem se da se previše relativizira uloga oca-muškarca u pričama o napuštanju, ali da li to samim time znači da postupak majke treba manje osuditi? Ili, ako nećemo o osuđivanju-komentirati?
Istina je da nas je društvo naučilo da je majka prva na tapeti i da se njeni postupci češće i više gledaju pod povećalom, međutim to ne znači da samim time što je to loše, njeni postupci nisu!
Već je Dijana primijetila da ne možemo negirati čisto biološke činjenice...I općenito potpisujem njene postove

[Anci]

Dijana, zašto misliš da su očekivanja realna?

Ne mislim sad na dojenje... to je drugo.

I moja djeca traže i žele da ja s njima odradim neke naše rituale, uspavljivanje, priča u krevetu... ali to je tako jer tako radimo oduvijek i tako su naučile i tata se s njima pomazi i poigra prije spavanja, ispriča priču, no onda svejedno nastupam ja
S pričom i uspavljivanjem.

[Dijana]

Dijana, zašto misliš da su očekivanja realna?

Jer su djeca jednostavno automatski, pogotovo dok su mala, više orijentirana na majku. Način hranjenja nebitan. Zato jer djeca prirodno više (pažnje, nježnosti i brige) očekuju od majke. Ako je majka prisutna dakako, ako nije, prilagodit će se već.
Nije možda fer, znam, i bilo bi možda lijepo kad bi bili fifti-fifti, ali stvari jednostavno tako ne funkcioniraju, pa bili mi i mis feminizma.

[Peterlin]

Teško je (i iz pozicije zdrave pameti zapravo nemoguće) odgovoriti na to pitanje.

Ljudi (i žene i muškarci) zdrave pameti i zdrave osobnosti to ne rade.

S druge strane, bila sam prisutna (pri svom prvom porodu) kad je jedna žena (mislim da je bila beskućnica) došla roditi i odmah u bolnici rekla da ne može i ne želi brinuti o djetetu.... Bilo nam je svima to strašno, tim prije jer joj to nije bilo prvo dijete. Ne znam... Možda je njena odluka bila utemeljena na činjenici da ona sama nije sposobna brinuti o djetetu. Drugo je pitanje, zašto ga je onda uopće imala? Bit će da se dogodilo. Teško je tu biti pametan... a i ne znamo sve. Svaki slučaj je poseban, a opet - sve je to isto. Još je gore početi brinuti o djetetu, a onda ga ostaviti... Iz moje pozicije roditelja ta pitanja i dalje nemaju odgovor.

[litala]

ja se prilicno slazem s onim sto sandam pise...


kad bi se nalazila u situaciji da se mm i ja razilazimo - uopce ne znam kako bi "raspodjelili" djecu :/ zasto bih ja imala apsolutnu prednost pri "dodjeli" skrbnistva nad djecom?

[litala]

Dijana, zašto misliš da su očekivanja realna?

Jer su djeca jednostavno automatski, pogotovo dok su mala, više orijentirana na majku. Način hranjenja nebitan. Zato jer djeca prirodno više (pažnje, nježnosti i brige) očekuju od majke. Ako je majka prisutna dakako, ako nije, prilagodit će se već.
Nije možda fer, znam, i bilo bi možda lijepo kad bi bili fifti-fifti, ali stvari jednostavno tako ne funkcioniraju, pa bili mi i mis feminizma.

pa normalno da su djeca - pogotovo dok su mala - vise orjentirana na majku - kad je drustvo tako poslozeno da je majka prisutna. otac ide privredjivat, majka ce brinut o djetetu (djeci). sve je na taj nacin ustrojeno. a ja ne vidim razloga da se dijete "usmjeri" i na oca i na majku kad bi mogla postojati situacija da oboje budu s djetetom u istoj mjeri.


pricam teoretski o tome i iz svog malog statistickog uzorka (mm) kojem nije trebao ni poseban uvod ni podstrek da se brine za novorodjence.

[Dijana]

Pa, nakon standardne jedne godine porodiljskog, društvo baš i nije više tako posloženo da muškarac ide privređivat, a majka se brine o djeci. Ide i majka privređivat, a opet su djeca većim dijelom orijentirana na nju. Pogotovo u ranoj dobi, kasnije se to možda mijenja, pogotovo kod dečki, ne znam, govorim napamet.

a ja ne vidim razloga da se dijete "usmjeri" i na oca i na majku kad bi mogla postojati situacija da oboje budu s djetetom u istoj mjeri.

Nisam sigurna koliko uopće možemo utjecati na to usmjeravanje, ako su i majka i otac jednako prisutni u djetetovom životu, dijete će opet biti više orijentirano na mamu. (govorim prije svega o maloj djeci).

[L&L0809]

ali dok je dijete malo (mladje od 6mj), nemoguce je (bar bilo u mom slucaju) usmjeriti djetetovu paznju podjednako na tatu i na mamu (mene). ok, tata ga je kupao, presvlacio, mijenjao pelene...ali ipak je dojenje (koje je urodjena a ne drustveno stecena komponenta) bilo na meni. a kada dijete doji svakih sat vremena, skoro pa je nemoguce da mama ode raditi i privredjivati, to je na tati (ok, postoji izdajanje, ali ni hranjenje izdojenim mlijekom na bocicu nije kao dojenje). tako da se linijom manjeg otpora, da bude svima lakse, odlucilo da mama ostaje doma s djetetom, samim time uvjetujuci djetetovo ponasanje prema mami (koja je tu za hranjenje, brigu... cijeli dan) i prema tati (koji kad dodje s posla, poigra se s djetetom...)

[sandam]

[quote="Dijana"]

ucilo nas je da smo mi te koje smo njezne koje mazimo

Ne vjerujem da ikoje društvo ikoga može poučiti da bude nježni i da mazi, ako ta osoba sama nije takva.
mogu se ovdje cak i sloziti s tobom da drustvo ne moze pouciti, ali radi pritisak sa svojim ocekivanjima, a od zena se to ocekuje.
i

koje trpimo kojecija sra..

Ne vidim zašto bi maženje automatski značilo i da se trpe kojekakva sra.
nisam rekla da se mazenjem trpe sra.., nego sam nabrajala sto se sve od zene ocekuje. dakle nabrajala sam da mazi, da kuha, brine o kuci, muzu... trpi razna sra..

a muskarce je ucilo da ako su pravi muskarci onda ne pokazuju osjecaje, pokazuju zube, lupaju sakom od stol, a mogu i po bliznjima, ucilo ih je da su duzni uzdrzavati zenu i djecu...

.
Nekak si ti tu previše stereotipa ubacila.
da to su stereotipne uloge drustveno zadane.

zelim reci po ne znam koji put da je djeci tesko bilo da ga napusti otac ili majka i da nema jednoznacnog i univerzalnog odgovra na pitanje kad je teze. sve ovisi od slucaja do slucaja.

ne kazem da se to kad napravi zena ne smije komentirati, nego sam zeljela reci da se to ovako javno komentira jedino kad to napravi zena. kad to napravi muskarac, javnost to puno lakse tolerira i ne komentira.

[sandam]

ne znam bas najbolje citirati, sorry.

[Dijana]

ne kazem da se to kad napravi zena ne smije komentirati, nego sam zeljela reci da se to ovako javno komentira jedino kad to napravi zena

Pa to je i logično iz prostog razloga što je puno rjeđe nego obratan slučaj. Da to nekim slučajem postane učestalo, više ne bi bilo ni neobično, ni nikom zanimljivo. Ali eto, ne postaje učestalo.
A sad teško je pitanje zašto je puno rjeđe - zbog društvenog pritiska ili zbog jače veze majke i djeteta?
Iako, ima tu i faktor da ima očeva (iako vjerujem relativno malo) koji su u razvodu željeli i tražili skrbništvo, i pate bez djeteta sasvim jednako kao što bi patila i mater. Tu se slažem da je društvo tako posloženo da dijete pri razvodu gotovo apriori ide materi. I osobno se ne slažem s tom praksom.

[Zdenka2]

Mnogi ljudi, žene i muškarci, nisu dorasli mnogim životnim situacijama u kojima se zateknu. Tada mnogi posežu za bijegom od situacije, pa makar pri tome povrijedili druge, čak i djecu. Većina dosadašnjih postova na ovu temu pokazuje idealiziranu sliku majčinstva i očekivanja od majke. Također, otkrivaju i subjektivnu sliku, jer se po vlastitom osjećaju majčinstva i odnosa s djecom grade očekivanja od majčinstva općenito.

Definiranje odnosa majke i djeteta isključivo biološkom vezom dovodi do toga da se majčinski osjećaju vezuju isključivo uz iskustvo trudnoće i poroda te uz genetsku srodnost. Međutim, stvarnost demantira te isključivosti. Biološke majke i očevi često zanemaruju, zapuštaju, zlostavljaju i napuštaju djecu, dok im, primjerice, posvojeni roditelji, maćehe, očusi, bake, tete ili neke druge osobe koje možemo svrstati pod pojam “primarnog staratelja” daju daleko više. “Nošenje pod srcem” ne implicira nužno majčinsku ljubav i odgovornost za dijete. Majčinska/roditeljska ljubav je nešto što se razvija. U stvarnosti mnoge majke odlaze, iz raznih razloga: zbog siromaštva, frustracije, osjećaja neadekvatnosti, želje za samoostvarenjem negdje drugdje, nezrelosti, emotivnih nedostataka, psihičkih problema, itd. Djecu napuštaju majke koje nisu riješile svoje osobne psihičke i druge probleme. Niti su sve majke koje ostaju dobre niti su sve majke koje odlaze demoni nad kojima bismo se mi “pravednici” trebali zgražavati.

Nije stvar u tome da bi se napuštanje djece trebalo odobravati ili osuđivati - potrebno je priznati da to postoji kao realnost i prihvatiti realnu sliku majčinstva. Svi mi koji smo dobili djecu posvojenjem suočili smo se s razmišljanjem o razlozima napuštanja djece, pa mislim da imamo istančaniji stav prema tome. To ne znači opravdavanje nečijih postupaka prema djeci nego samo malo više razumijevanja stvarnih obiteljskih odnosa. Mislim da ne treba plakati nad djecom koja imaju brižnog oca i druge članove obitelji ili, primjerice, nad našom djecom koja su napuštanjem dobila kartu za bolji život, svoje prave roditelje i pravu obitelj. Za bolje razumijevanje problema napuštanja djece preporučam knjigu Catherine Bonnet, Gesta ljubavi, nastalu na temelju istraživanja među ženama koje su napustile djecu.

[Svimbalo]

Zdenka, hvala na postu
Mene je prvenstveno interesirala odluka majke koja napušta dijete NAKON što je godinama (u svakom slučaju, dulje vrijeme) živjela s njim...
Nadam se da sam spomenula u nekom od gornjih postova da uopće ne smatram trudnoću i porod nužnima za razvoj majčinskog osjećaja, tj. ne vidim ih kao neizostavnu podlogu

[Vlvl]

Iako sam o toj temi mnogo razmišljala (i prije posvojenja) knjiga Gesta ljubavi otvorila mi je oči, pojasnila neke do tad zbunjujuće postupke. Naime, shvaćala sam i prihvaćala da se netko u neke vrste bezizlaznoj situaciji odriče djeteta, a ova knjiga mi je pojasnila da meni naizgled ne jako zahtjevna situacija onome tko se u njoj nalazi izgleda bezizlazna.

U vezi s odlaženjem žene od obitelji, muža i djece, moram priznati da na to ne gledam drugim očima nego kad muškarac odlazi. Ponekad je dobar odlazak bolji od lošeg ostanka, a kad se radi o napuštanju bez osvrtanja, bez posjeta i praznika, onda pretpostavljam da ta osoba od nečeg bježi. Od njoj neizdržive situacije, od toga kakva je bila/postala...
Žao mi je djece kao kolateralnih žrtava, ali ne mogu o djeci čije su majke otišle misliti drugačije nego o onoj čiji su očevi otišli. Uz dodatak da je njima ponekad teže jer mnogi misle da je bitno roditelj kojeg spola je otišao.
Pred dosta godina prisustvovala sam raspravi i zgražanju na temu majke koja pušta svoje dijete da sa svojim ocem, a njenim mužem, ode na godinu dana u inozemstvo. Ja sam u tome vidjela priliku za iskustvo kakvo se malo kome pruža, a zbor je uzdisao: Ali majka je majka. Ništa sporno po njima ne bi bilo da je majka dobila posao i otišla s djetetom, dok otac, od kojeg se očekuje da ne umre slomljena srca, ostaje sam u domaji.

[elin]

ne shvaćam da netko može napustiti svoje dijete bio muškog ili ženskog spola. Meni je to nezamislivo - takve ljude ne poštujem i mogu samo reći jadna djeca, njima su najgore napravili.

[yaya]

ne shvaćam da netko može napustiti svoje dijete bio muškog ili ženskog spola. Meni je to nezamislivo - takve ljude ne poštujem i mogu samo reći jadna djeca, njima su najgore napravili.

Ja sad ne kužim to napuštanje...Odnosi li se taj termin na slučaj kada roditelj ode i nikad više ni ne pita za dijete ili je to i za slučaj rastave braka? Ovaj prvi slučaj nikako niti ja ne shvaćam, ali smatram da je ponekad zdravije za dijete da se jedan od roditelja "makne" ukoliko je brak bolestan.

[Svimbalo]

Evo, yaya, ja recimo mislim na prvi slučaj, nikako na rastavu

[Peterlin]

Pitam se da li bih (nedajbože) bila spremna napraviti tako nešto da živim negdje u bespuću i da svom djetetu ne mogu osigurati ni nužni minimum, a kamo li pristojan život. Ili da se slučajno nađem u nekoj takvoj situaciji...

S tog stanovišta stvari izgledaju drugačije.

Zdenka2 - hvala na krasnom postu, mnogima će otvoriti oči (meni, na primjer).

[Mirtica]

Gledala sam davno (mislim u Latinici) jedan intervju s majkom koja je, još dok je bila u Caritasovoj kući za trudnice, odlučila dati dijete na posvajanje. I potpisala je sve potrebne papire čim je to zakonski bilo moguće.
Novinar ju je razapeo ne križ s pitanjima kako je mogla i sl., a svi njeni odgovori su, zapravo, bili puni ljubavi prema tom djetetu.
Roditelji su je odbacili, dečko također, nije imala školu, posao, stan novac.... Nije htjela pobaciti jer je osjećala život u sebi, nije htjela zadržati dijete jer mu ne bi mogla pružiti život dostojan djeteta....
Čak su joj u dozvolili sudjelovanje u odabiru pravih roditelja (ne znam na koji način).... njen jedini uvjet (više zamolba) je bio da dobije sliku djeteta za svaki rođendan....
Mislim da je postupila i više nego ispravno jer je dijete dobilo šansu da raste u toplom domu s ljudima koji se mogu skrbiti o njemu..... a mogla je kao i dosta drugih roditelja.... ne dopustiti posvajanje iz sebičnih razloga i povlačiti dijete po domovima (i ona je bila dio djetinjstva u domu) i ponekad ga vraćati sebi.... i tako u krug.... dok dijete ne "preraste godine za usvajanje" pa ga se onda odreći i zapečatiti mu sudbinu.... na žalost, tako najčešće završi....

[elin]

ne želim ulaziti u ljudske tragedije i stvarno mi je teško reći ja bi učinila ovo ili ono. Nikad zapravo ne znaš što bi učinio dok se ne sretneš sa time. Napuštanje djeteta je meni nekaj grozno i da nemam nikakvih sredstava bila bi gladna ali svoje dijete nikud ne bi dala od sebe. Isto gledam i na napuštanje psa.
Hoću reći, meni je dijete i životinja (znači onaj tko si ne može sam pomoći i ja mu trebam) svetinja. Ako sam uzela psa ili rodila dijete onda sam se, k vragu, na nekaj obavezala. Ne mogu i ne želim i savjest mi ne dopušta da takvo što olako shvatim tipa: o.k. zekala sam se malo, ipak ja to ne mogu.
Dakle, meni je razvod braka kada su djeca u pitanju, napuštanje djeteta tipa odeš i ne vratiš se više, kao i davanje djeteta na usvajanje ista stvar. Ne pravim razliku jer niti je djeca ne prave - u njihovim očima onaj tko je trebao biti uz njih to nije učinio.
Meni je uvijek na pameti jedan super film u kojem sin pita oca što si ti napravio za mene, a otac odgovori ostao sam. Sin mu je tada rekao jednu super rečenicu: Big deal, that's what you supposed to do. I to je poanta cijele priče.

[bebelina]

Niti su sve majke koje ostaju dobre niti su sve majke koje odlaze demoni nad kojima bismo se mi “pravednici” trebali zgražavati.

U ovoj jednoj recenici receno je sve.
Zdenka ,hvala.

[Loryblue]

ne shvaćam da netko može napustiti svoje dijete bio muškog ili ženskog spola. Meni je to nezamislivo - takve ljude ne poštujem i mogu samo reći jadna djeca, njima su najgore napravili.

iz usta pojedine tako napuštene djece možeš čuti i drugačije, ali ne i izjavu da su im najgore napravili. neki čak kažu kako bi bili sretni da ih je i drugi roditelj ostavio jer bi se bolje snašli u životu. ovako su se oslanjali na roditelja koji je ostao s njima, a ostao je iz svoje nemoći i egoizma i silne želje za sažaljenjem okoline.
a tijekom života i nije baš mrdnio onom stvari za osigurat pristojan život djetetu / djeci s kojom je ostao. djeca se za sve snalazila sama. i sa svojih 10 prstiju.