Moja K. ima 3,5 god. Slatka je i napredna curica. I dosta brbljava. E sad mene muči činjenica da ona nikoga ne želi pozdraviti, gdje god da dođemo, od dućana do prijatelja, baka i deda. Ja sam naravno tisuću puta rekla „ajmo pozdravit“, „kak se kaže“ i stvarno na tom inzistirala, ali ja to iz nje ne mogu izvući. Isto tako kad sretnemo nekoga vani, ne mora biti nepoznata osoba, iako nepoznate pogotovo, nema šanse da moja K. nešto kaže. Što god da ju netko pita ona šuti. Eventualno nekad meni kaže ajmo reći zajedno. I onda možda progovori. MM kaže da je to sasvim u redu i da on s tim nema problema. I ja znam da je ona još mala i možda sramežljiva, ali mi u neku ruku bude krivo zbog drugih. Posebno mi je žao deda i baka kad dođu kod nas ili mi kod njih, a ona pola sata neće progovoriti niti riječ. Možda je inzistiranje na tome kontraproduktivno. Dajte molim vas vaša iskustva.