Moja Paula je 6. osnovne i 4. glazbene. Mislim da je kod nje bilo dobro što u glazbenu nije krenula paralelno s osnovnom - kad je krenula u školu, nastavila je ići na ritmiku koju je vježbala u vrtiću (u sklopu radnog vremena vrtića) i to se pokazalo prenaporno. Jednostavno, kombinacija škole, boravka i odlaska na ritmiku dva puta tjedno je za nju bila previše, bilo joj je uvijek draže popodne ostati kod kuće i igrati se nego se pakirati na slobodnu aktivnost, i nakon par mjeseci smo je s ritmike ispisali; u drugom osnovne onda nije imal anikakvu aktivnost (iako je u školu krenula kao čitačica, i bila je uvijek odličan đak). Jednostavno, u trećem je bila spremna za glazbenu, a onda više nije bila u boravku i bilo je više slobodnog vremena. A glazbena škola uistinu traži dosta vremena -dvaput tjdeno solfeggio, dvaput instrumen, jednom zbor ili orkestar, i svakodnevno vježbanje; meni se to čini kao prilačan zahjtev istovremeno s prvim razredom koji je sam po sebi velika promjena u dječjem životu.

Instrument je izabrala-skoro pa sama. Inače, od malena je uživala u glazbi, gotovo istovremno je progovorila i propjevala, i nadala sam se za nju da će ići u glazbenu školu. Najveći je utjecaj izvršila voditeljica dječjeg zbora u župi u našem starom naselju – Paula je odlučila svirati flautu koju je svirala jedna curica u zboru, ili violinu koju je svirala teta koja je vodila zbor. Na prijemnom je mala spomenula flautu, no odmah su joj predložili violinu i odmah je i pristala (moja želja je bila klavir ili gitara). Sad jako voli ići, ide s veseljem i na solfeggio i na instrument i na orkestar – jedino ne voli vježbati (sad već kreće i pubertet, i izjave "mrzim ljestvice, mrzim ovu etidu, svirat ću samo ovo itd...)

Daniel nema sluh kao sestra, ali što je veći, radije pjevuši i kad ga pitam kaže da bi išao u glazbenu; to je malo i sekin utjecaj. Ana isto rado pjeva, pa još ima nade da će neko dijete izabrati instrument prema maminim željama

Ja sam kao dijete svirala gitaru , voljela sam ići, pogotovo na solfeggio, no u trećem razredu sam tvrdoglavo odustala (skupilo se toga – umro mi je tata, totalno me to pomaklo, uhvatile su me pubertetske mušice, uhvatila me i neka lijenost) i vrlo brzo sam požalila zbog toga i nastavila pomalo sama vježbati. Dan-danas mi je žao što nisam završila glazbenu, žao mi je zbog loše tehnike i manjkavog obrazovanja, i još uvijek planiram uzesti satove kad klinci poodrastu, a ja se malo više sastanem s vremenom....