Citiraj Jelena prvotno napisa Vidi poruku
Mene zapravo zanima, možda mi može čokolada odgovoriti, što se to promijenilo u samom sustavu glazbenog obrazovanja, da sva djeca idu na natjecanja. Sad se ponavljam, pa ispada kao da mi je strašno važno. Nije, samo sam znatiželjna. Pokušala sam neke roditelje pitati, ali su bili uvrijeđeni kao da ja mislim da njihova djeca nisu glazbeni geniji. Stvarno je u moje vrijeme iz moje glazbene išlo možda ukupno 8 djece na natjecanja, a ne od jednog nastavnika baš iz te škole u gradu koji je izgubio barem 15% stanovništva u odnosu na "moje vrijeme".
Nisam čokolada, ali sam majka djeteta koje je išlo na natjecanja u glazbi. Zadnje državno je odradio prije 2 mjeseca.
Dakle, kao prvo, ne idu sva djeca na natjecanja. Idu ona koja za to imaju interes i za koju nastavnik procijeni da bi to bilo za njih pogodno.
Kao drugo, ono što sam imala prilike vidjeti iz prve ruke - kroz pripreme za natjecanja dijete nevjerojatno profitira, u smislu koncentracije, napredovanja u tehnici i kvaliteti svirke, javnom nastupu, ma u svim aspektima. Čak i ako ne ostvari 1. nagradu ili plasman na državno, i opet se na toj djeci vidi da se dodatno radilo s njima i koristi im to u daljnjem obrazovanju.

Konkretno - moj sin se u nižim razredima oš dosađivao u školi, imao je nepoticajnu učiteljicu koja ga je nastojala "prigušiti" u razredu, da ne odskače toliko. A u glazbenoj je imao profesoricu koja ga je odmah "pročitala", vidjela je što može i predstavila mu je cijelu priču kao zabavu. Na natjecanja je išao od svoje volje, oduševljen i s puno entuzijazma. Naučio je nastupati, naučio je slušati druge, naučio je kontrolirati svoju tremu (do te mjere da mu nitko ni ne vjeruje da ima tremu, iako je ima).
Kad je došao u 5. razred i na predmetnu nastavu, nekako mu je redovna škola postala veći fokus od glazbene (očekivano), ali nastavio je s glazbenim natjecanjima jer je već znao da je u tome dobar, a i stekao je već neku reputaciju.
Sad, na kraju glazbenog školovanja, zahvalna sam njegovoj profesorici instrumenta do neba što ga je u pravom trenutku pogurnula, dala mu poticaj da pokaže više i da se potrudi, a ta motivacija iz glazbe prelila mu se kasnije i na ostale školske predmete. Po meni, to je bio primjer kako bi trebalo raditi s darovitima.

Činjenica je da danas postoji puno veći dijapazon natjecanja nego nekad, i da je taj vid aktivnosti dostupniji djeci nego prije. Ne samo u glazbi, već i u drugim školskim predmetima (ja se iz osnovne tek mutno sjećam postojanja natjecanja iz nekih predmeta, danas ih AZOO organizira doslovno iz svakog predmeta i škole ih moraju provoditi). Netko će to smatrati dobrim, netko neće, ali u svakom slučaju, natjecanja nisu obavezna, nisu nešto što se mora, to je stvarno prepušteno odabiru djeteta (i roditelja koji trebaju biti spremni logistički uskočiti).