Upadam sad kao padobranac i ispričavam se ako ste već sve napisale. Nisam pročitala temu do kraja, budem... sad čitam zaostatke i komentiram. Sorry, Jelena, nisam vidjela prije. Hvala ti što si ovo napisala. Do ovog upisa sam zaista mislila da mi svi na temi pišemo relativno isto, zato sam ti i pisala da mislimo isto.Jelena prvotno napisa
Ne mislimo.
Za moju djecu glazbena škola je vatromet radosti, najvažnija slobodna aktivnost koju imaju i koju jako vole, a često i obožavaju. Iako smo ih mi povremeno i odgovarali od toga, starija djeca su i u srednjoj glazbenoj i jako im je važna. Ima to veze i sa školom, i s profesorima, i s društvom tamo, ali mislim da najviše ima veze s pristupom koji je u toj školi drugačiji i koji mojoj djeci donosi radost.
Čitanje ovog tvog opisa " Netko svira 5 godina bez entuzijazma, stalno ga se podsjeca na obaveze, i onda smogne snage reci roditeljima da ga to stvarno ne zanima. A roditelj krene sa svijecama i mostovima i mozes ti to i mi cemo ti pomoci da nastavis, steta je da ne zavrsis barem osnovnu skolu. A dobro ako bas nikako ne mozes... " je i meni teško i mučno. I totalno suprotno od onog što sam ja zapravo napisala, a bogme i od mog (našeg) roditeljskog stila.
Jasno mi je da svi mi imamo različita životna iskustva, i da svi zapravo iz njih iščitavamo značenja onoga što pišu drugi ljudi. Ja uopće ne mogu zamisliti kako je to svirati (ili bilo što drugo raditi) 5 godina bez entuzijazma i ne moći reći roditeljima da te to ne zanima. Strašno mi je i zamisliti da ima djece koja na takav način idu u glazbenu školu (ili na bilo koju drugu aktivnost).Tako da mi zaista nije palo na pamet da ćeš moje upise iščitavati na takav način. Da je, pokušala bih (ne znam bih li i uspjela) napisati to jasnije.
Ono o čemu sam ja pisala je išlo u dva rukavca razmišljanja. Prvi, u kojem Vrijeska traži ideje i načine kako bi dijete moglo (možda) nastaviti ići u muzičku školu, i u kojem joj pišem svoja razmišljanja kako bi možda moglo (A i B programi, promjene nastavnika, promjene škole itd. ).I drugi, u kojem eksplicite govorim u nekoliko navrata kako ni ja ni suprug (dakle, mi kao roditelji) ne mislimo da je loše isprobavati nove stvari, dapače...kako su i naša djeca odustajala od nekih stvari, puno "ozbiljnijih" od muzičke škole, i započinjala neke nove stvari za koje je trebala još puuuuno veća hrabrost, i promišljanje, i odgovornost, uz naš roditeljski blagoslov. I na takve stvari sam mislila kad sam pisala o hrabrosti, ne o etidama, naravno. No, naša djeca imaju pravo na svoju privatnost (i jako se trudim ne povrijediti im to pravo) pa ovdje ne mislim detaljnije o tome.
Ono o čemu sam ja pisala (i pišem), i ono što vidim kod svoje djece je upravo ovo što je tako prekrasno opisala buba klara. Neki dan je moje srednje dijete upotrijebilo gotovo iste riječi opisujući svoje osjećaje za srednju glazbenu školu. Zahvalna sam što je pronašlo mjesto na kojem se može tako osjećati.
I želim reći da će nekom djetetu to mjesto biti u glazbi, nekom u plesu, nekom u nogometu, nekom u robotici, nekom u manga stripovima... svejedno je. I to je moja svijeća i moj most, o kojima pišem.
Osvijetliti im mračna mjesta kako bi mogli naći ono neko njihovo, posebno mjesto, u kojem se osjećaju svoji, i sigurni, i prekrasni.
I biti im most na kojem će prijeći na tu obalu, koliko god puta treba, i ma koliko rijeka bila divlja.
Hvala ti, buba klara. Napisala si sve što je bilo potrebno reći (i što će netko drugi napisati na nekoj drugoj temi, o nekoj drugoj aktivnosti; u tome i je divota i čar.)
Mislim da tako treba gledati na ovu temu.
Ps. Tanja b, čestitke sinu, a i svima vama! Imala sam privilegiju slušati ga par puta u životu i čuvat ću njegovo muziciranje u riznici dragih iskustava.
 |
|||
Odgovori s citatom