Čokolada je napisala izvrsna dva posta u kojima je fantastično odgovorila na puno nedoumica koje su provlače ovim stranicama. I tanja_b uporno, strpljivo i staloženo piše cijelo vrijeme. Mislim da je, za roditelje koji se dvoume hoće li podržati svoje dijete pri upisu u glazbenu školu (ne i odlučiti umjesto njih!),vrlo korisno pročitati te postove, i sve ih potpisujem.

Čitamo tu stranice i stranice mistifikacije glazbene škole, za koju ispada da:
-u nju ne idu djeca zato što to vole i žele, već zato što ih roditelji na to tjeraju iz neke svoje ambicije (hm... koje? kad čak ni obrazovni sustav ne shvaća/priznaje glazbene škole kao nešto što treba vrednovati; nije valjda da svi roditelji zamišljaju da će im djeca biti novi Pogorelići i spremni su godinama/desetljećima ulagati i svoj trud/vrijeme/novac/štogod u to); rekla bih da, naravno, ima i toga da djeca krenu zato što roditelji imaju neke "ideje", a ne sama djeca; no, ako je to slučaj, ta se djeca ipak s vremenom ispišu (duboko se nadam, zbog dobrobiti te djece; za takve roditelje me baš briga, da se najblaže izrazim)
- sve vezano uz glazbenu školu je jako teško i naporno; djeca moraju svaki dan satima vježbati; mora ih se non-stop razvažati; jako su opterećeni itd. (hm...djeca ne moraju svaki dan satima vježbati, to je valjda jasno ; može se složiti raspored da imaju i samo dvaput tjedno, već sam i pisala da smo mi tako napravili; najčešće idu i sami u glazbenu, i to hodaju čak ; općenito, čudno mi je da se toliko ističe zahtjevnost glazbene škole, dok u isto vrijeme poznajem puno roditelja koji uzdišu da stalno moraju razvažati djecu po sportskim aktivnostima, subotama, nedjeljama, natjecanjima, ovamo-onamo, u druge gradove, plaćati pustu opremu itd.; tuže se da se sve više klubova i trenera ponaša jako zahtjevno i natjecateljski, da "pritišću" i djecu i roditelje kao da će svi biti novi Luka Modrić; da se izgubio čar sporta kao rekreacije, sve je u natjecanjima... mislim da sam i na Rodi čitala neku temu o tome; tu ću još dodati, za one koji kažu "sport mora, sve drugo ne mora" - "rekreacija mora, sport ne mora" (da se razumijemo, moji su išli i na sport, dok nije postao prezahtjevan u smislu tri treninga tjedno, i to do kasno navečer, plus vikendi, pa im se više nije sviđalo; i dalje idu redovito na različite vrste rekreacije, od ritmike, plesa, teretane, joge itd., tu se slažem da je rekreacija izuzetno važna)
- svi moraju stalno ići na natjecanja - ne moraju, apsolutno ne moraju; neka moja djeca idu, neka ne; neka su išla, pa prestala; neka nisu išla, pa počela; neka neke godine idu, neke ne idu (mislim da ste stekli sliku ; sve je promijenjivo i na dobrovoljnoj bazi, uvažavaju se dječje želje i motivi, kao uostalom i za natjecanja u školi; općenito, prisila je poprilično nevjerojatna riječ u kontekstu glazbene škole, bar u našem slučaju)
- solfeggio je grozan bauk, djeca idu na njega u stresu, boje se i teško im je (ne znam je li "fora" u našoj školi "E.B." i njihovoj metodi; možda je; možda je u drugim školama drugačije; ali evo, sad zbrajam u glavi i u ovih 19 godina našeg "staža" u toj školi s više djece, nikad, ali zaista nikad nitko s njima nije morao vježbati solfeggio, niti su se ikad tužili da im je nešto oko toga teško; tu moram dodati da to sigurno nije zato što u njihovoj školi rade "manje dobro", dapače: prema rezultatima rade itekako, itekako dobro)
- roditelj mora biti glazbeno obrazovan da bi mu dijete išlo u glazbenu školu (ne mora, zaista ne mora; evo, ja prva nemam nikakvo formalno glazbeno obrazovanje; a čak i da imam, zar stvarno mislite da roditelji znaju svirati sve te instrumente koje im djeca požele svirati ; ne znaju, naravno; ok, slažem se, lakše je kad znaš, ali vjerujte mi, zaista, zaista nije važno, a kamoli presudno kao razlog; pa ne moramo mi znati štošta toga što naša djeca hoće i znaju, to je i prirodno i dobro da imaju svoj put)
-postoji diskriminacija djece koja se ne mogu upisati u glazbenu školu ako ne idu u pripremne razrede (haj'mo to demistificirati: prvo- sve glazbene škole ni nemaju pripremne razrede; neke imaju prijemni ispit, koji meni osobno nije simpatičan, i tu se slažem s opisom n. grace koja je dobro opisala njegove nedostatke ;a i slažem se s filozofijom EB da svako dijete ima pravo na glazbeno obrazovanje; drugo- od mojih troje djece, dvoje je upisalo EB bez ikakvih pripremnih razreda; ono, došli hop u trećem razredu i upisali svoj instrument; dakle, govorimo o dvije trećine mog osobnog uzorka, pa bih rekla da su omjeri itekako na strani djece; a i treće dijete je išlo u pripremne razrede zato što je već odmalena to željelo i jedva dočekalo; treće- tanja_b je stavila tu post u kojem piše 7 instrumenata koje djeca ove godine u EB mogu upisati i bez pripremnih razreda, među njima i violinu, koja je inače dosta popularna, pa nije baš da se ne može ništa; tu ću također i ja napisati, kao i drugi koji su pisali, da u EB zaista izlaze u susret svakom djetetu koliko god mogu, pa i "malo preko" ako mogu; naravno da bi bilo idealno da svako, baš svako dijete koje to želi može upisati tu ili bilo koju drugu glazbenu školu, bez ikakvih prijemnih ili pripremnih; ja jako zastupam tezu da je glazbeno obrazovanje pravo svakog djeteta koje to želi, ali to je sad pitanje za Ministarstvo, za kvote, za rasprostranjenost glazbenih škola po RH; ne zaboravimo da jako puno djece ne ide u glazbenu školu jer jednostavno nema nijednu u svojoj blizini; i to je zapravo problem koji bi trebalo rješavati)


Citiraj ina33 prvotno napisa Vidi poruku
Što je zapravo cilj glazbene OŠ? Ako im na kraju nije klasična glazba hajlajt, je li onda bed da idu u glazbenu OŠ?
A na ova pitanja bih rado odgovorila, ako mogu.

Kad smo tužni, tu je glazba. Kad smo sretni, tu je glazba. Kad se družimo, tu je glazba. Kad samujemo, tu je glazba.
Od rođenja do smrti (pa i nakon, ako pogledaš/poslušaš sprovode) tu je glazba. Najuniverzalniji, najjednostavniji jezik koji imamo. Jezik koji nas ne dijeli, jezik koji razumijemo i ako ne znamo značenje ni jedne riječi, jezik koji nam otkriva najdublje osjećaje (i svoje i tuđe), jezik koji nam je i zastava kojom mašemo i štaka na koju se oslanjamo.
Glazba nam svima znači puno više nego što mislimo. Od uspavanki koje pjevamo svome djetetu, do pjesama na koje nam u starosti zacakle oči jer nas podsjećaju na nešto nama važno. Glazba nam je poputbina koju rado nosimo u svakom džepiću našeg bića, naš eliksir, naš almanah. Odražava našu dušu, našu bit.
I to sve možemo dobiti samim time što je slušamo.
Sad zamisli kako mora biti dobro kad je možemo i izvesti .

Ne znam, možda romantiziram, ali to je ono mislim. I što mi moja djeca govore da im znači. Meni dovoljno.


Ps. Pročitala sam što pišeš kako tvoja kćer doživljava glazbu. I to je to. Ne mora dijete ići u glazbenu školu da bi doživio ovo o čemu pišem.
I to je zadnja mistifikacija koju bih rado objasnila - dijete zaista ne mora ići u glazbenu školu da bi doživio sve benefite glazbe. Zaista, zaista ne mora. Prva ja nisam išla, pa osjećam njene benefite svaki dan. Ali, ako želi, dajmo mu da ide.