Žao mi je da se tako osjećaš, ali zapravo mislim da je dobro da te puklo. Moraš otplakati, isprazniti se i ostaviti to iza sebe.

Nikad naravno nećeš biti skroz čista od tih suludih osjećaja izmješane sumnje, krivnje, žala i tko zna čega još, ali to nam je u prirodi.

Glavno da si napravila rez. Otišla. I sad okreni stranicu, ali za stvarno, novu, drugačiju. Ne treba ti više nikad ovo što si prošla. Imaš svoj život i svoju djecu. I vjerojatno još puno toga. Pa to drži, okreni se nekim novim, sasvim drugačijim ljudima i pričekaj da malo vrijeme pomogne zalječiti rane.

A neke stvari odnosno neki osjećaji nam nikada neće biti potpuno jasni. (ja recimo nikako ne shvaćam zašto tako grčevito plačem kad se sjetim da mi je umro tata. a sam bog zna koliko sam mu puta u svom životu baš to poželjela (( )