zeko, aj vidi naslov... ne radi se ovdje o zakonu, već o donošenju nekih osobnih odluka. tata ima pravo donijeti osobnu odluku. da li je ona u skladu sa zakonom, moralom, itd. - to je već drugo pitanje.Zeko1 prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
zeko, aj vidi naslov... ne radi se ovdje o zakonu, već o donošenju nekih osobnih odluka. tata ima pravo donijeti osobnu odluku. da li je ona u skladu sa zakonom, moralom, itd. - to je već drugo pitanje.
Meni osobno je grozno to što u roditeljstvu roditelji imaju pravo na takve osobne odluke, a djeca nemaju mogućnost ostvariti svoje. Znam da se tu baš ništa ne može, ali djetetove želje i potrebe su totalno podrđene hirovitim roditeljima (kakvi su npr moj UBM i ostali spomenuti očevi, i majke).
Moj je uvijek imao to kao izgovor. Kad god bi napravio maloj nekaj s čim se ja ne bih složila, i rekla mu to, njegov odgovor bi bio "pa ja sam joj otac, imam pravo ak sam tak odlučio", što mi je KOMA.
modesty, kolko ja isčitavam - ti si se zapravo spasila.
baš sam sinoć komentirala s kikicom teme s jednoroditeljskih. i kroz njene komentare sam shvatila da idem dobrim putem. znači da se može. nije totalno bezbolno, ali boli puno manje...
kreni
jesam, spasila sam i sebe i malu, i to mi je misao vodilja svaki dan. i makar znam da ne može biti bezbolno, bit ćemo OK, ustvari već JESMO ok.
krećemo u novi život :D
Modesty :D :D
Ne znam, meni se čine super savjeti Sorciere, pogotovo što je to proživjela.
I opet kažem - ja sam bila u obitelji koja se "spašavala" i to su mi bile najgore godine, jer je spašavanje bilo mukotrpno, jednostrano i uh....
Ovo je takva istina i sviđa mi se mišljenje da otac preuzima odgovornost za svoje postupke i tu majka ne bi trebala zaštiti dijete i preuzeti tu ulogu. Moja mama je pokušavala i mislila da to treba tako, ali ispadne toliki kuršlus oko toga da je to strašno. I što je najgore, preuzela sam model ponašanja i tek tu na Rodi i u ovakvim razgovorima spoznajem i učim (čistim ormarDijana (napisa):
Ti ne možeš biti i mama i tata, ali mama koja ispunjava potrebe djeteta za ljubavi i sigurnosti, jest dovoljna. Eto, tako ja to vidim.) da svako preuzima odgovornost za sebe, a ja nadoknaditi to ne mogu niti trebam.
ima tu i jedna sretna okolnost - najčešće je samo jedan roditelj "hirovit".
čista petica!tek tu na Rodi i u ovakvim razgovorima spoznajem i učim (čistim ormar
dRAGA, kad sam pročitala tvoj prvi post, htjela sam ti napisati, da mu daš vremena, bez pritiska, možda se posloži pa će ponovno pokazivati interes. No poslije si dodatno opisala njegova ružna ponašanja, njegove osvete ili kaj su već...I svoje žaljenje kaj nisi odmah prekinula to, a znala si vrlo rano da on nije taj...
E sad, maleni i ja smo sami još od kakvog 4-5 mjeseca trudnoće. Već tada je "tata" rekao da on nije spreman za tu ulogu. A Nakon toga je svojim ponašanjem i porukama cijelu odgovornost za tu odluku svaljivao na mene. Evo već dvije i pol godine, maleni živi bez tate, ne poznaje ga. Ja se , vjerovala ili ne, još uvijek nadam da će on kada tad poželjeti biti tata svom sinu...
Htjedoh reći. Nemoj žaliti radi svojih odluka ( i meni je kroz glavu prolazilo da sam trebala drugačije, da sam se trebala potruditi više da maleni ima oca, no uvidjela sam da to nije bilo do mene), svaka naša odluka je ono najbolje što znamo u datom trenutku!
Jučer je bila tako sjetna i čudna... Pitala sam ju zakaj je tužna, ali je rekla da nije niš :? !!!
Razlaz između nas dvoje nije me ni trećinu pogodio koliko ovo kaj je on odlučio da ne želi više niš s njom. Živio je s njom 4 godine, i kleo se da mu je ona najvažnija na svijetu, još pred 10 dana govorio da će ju vodit na more... a onda u roku 2 dana takva drastična promjena i rez. Za dvoje odraslih mi je nekako normalno da se raziđu ak ne štima, ali ostaviti svoje dijete... iz pitaj boga kojih zapravo razloga... nepojmljivo.
Mene to sve jako muči i teško mi se pomiriti s tim :/ . Dio krivice ipak je na meni, jer ja sam vidla da se on ponaša drugačije od onog kaj priča/obećava, a ipak sam htjela vjerovati tim njegovim riječima a ne onome kaj je stvarno bilo. Trenutno se osjećam baš posr...o, noćas nisam mogla spavati, mučile me te misli. Znam da ću biti bolje, ali mi jako treba da se negdje nekom izjadam, isplaćem... Ovo postanje na forumu mi pomaže da malo razbistrim mozak, a vaša iskustva mi pomažu vidjeti svjetliju stranu priče, hvala vam svima.
Joj, joj, joj... nažalost, jednostavno me ovo ne čudi i kažem NAŽALOST, jer sam takvih priča jako puno čula gdje se nakon razvoda otac razvede i od djece (da ne uplićemo tu majke kojih ima takvih isto, a ne samo mailova-ne pričam o tome)Živio je s njom 4 godine, i kleo se da mu je ona najvažnija na svijetu, još pred 10 dana govorio da će ju vodit na more... a onda u roku 2 dana takva drastična promjena i rez.
Mogu samo zamisliti tvoju tugu i zabrinutost koja ti se u snovima javlja. Mislim da smo se većina susreli sa polusnom gdje se budimo i sanjamo ružne stvari koje nas progone u javi - mene znaju mučiti tako po par dana, ali mi u neku ruku i pomognu da stavim stvari na svoje mjesto i da tačno uperim prst u ono što me muči. Oni mi nekako rasvjetle situaciju ako ih analiziram malo, naravno. Nadam se da će i tebi.
Očito da te muči ovoEh, gledaj, nije lako prelomiti i kada si vidjela sigurno ti je palo na pamet "oduzimanje" oca djetetu i to je prevagnulo... mislim, SVE je to normalno...Dio krivice ipak je na meni, jer ja sam vidla da se on ponaša drugačije od onog kaj priča/obećava, a ipak sam htjela vjerovati tim njegovim riječima a ne onome kaj je stvarno bilo
Svi se mi u nekom trenutku lomimo i krenemo jednim putem i onda skontamo da je ipak možda bio pogrešan, i AKO nije, volimo se mučiti i analizirati i okrivljavati.
I opet kada razmislim, stvarno mislim da je ta krivnja preuzimanje odgovornosti za njegovo ponašanje....
Može prijedlog? Za vikend najavljuju lijepo vrijeme idi sa Ljubičicom u Zoološki vrt. Sigurno će vam biti lijepo, jer ga ja obožavam!
To što je bila tužna i zamišljena - negdje sam pisala o tome - pa da li je bila tužna i zamišljena prije odlaska tate? Sigurno jeste, ali nisi se osjećala krivom niti tome pridodavala toliko pažnje.
Ima pravo se osjećati i tužnom i zamišljenom, i zbog tate i zbog različitih stvari... jedva čekam da odete kod psihologa da vidim šta će vam reći, tj. da vam pomogne!
baš mi je žao čitati ovo Modesty
ako ti je mala tužna, nemoj odmah stvarati konstrukcije zbog čega je to i prvenstveno opterećivati sebe jer mi se čini da su klinci dok su tak mali (a i moja je četverogodišnjakinja) puno jednostavniji nego što mi mislimo i prihvaćaju stvari prirodno
ak nema tate, nema, ona će se na to naviknuti kao na prirodnu stvar
možda da sebi nađeš nekog psihoterapeuta da ti pomogne kako da se postaviš u fakat nezavidnoj situaciji...možda je tebi pomoć potrebnija nego malenoj
To što je bila tužna i zamišljena - negdje sam pisala o tome - pa da li je bila tužna i zamišljena prije odlaska tate? Sigurno jeste, ali nisi se osjećala krivom niti tome pridodavala toliko pažnje.
Ima pravo se osjećati i tužnom i zamišljenom, i zbog tate i zbog različitih stvari... jedva čekam da odete kod psihologa da vidim šta će vam reći, tj. da vam pomogne!
Prije odlaska tate nije bila tužna ni zamišljena, stvarno ju prije nisam vidla takvu. Naravno, ima pravo tak se osjećati i normalno je, jedino me muči što ne želi sa mnom o tome razgovarati. Zato i ja jedva čekam utorak i posjet psihologu. Na prvi susret idem sama, a na drugi ću povesti i nju, jer će nam sigurno pomoći.
Super je vrijeme, pa planiramo razna druženja i aktivnosti za vikend. I zoološki će uskoro opet ući u đir, i mi ga jako volimo.
Dosta različite, a opet toliko slične! Ove priče, tvoja i moja.
A zašto osjećaš krivnju? Kaj misliš da si trebala napraviti?
Moj je isto tako . Još jučer - sve divno, veseli se bebi, štedi novčeke za njeno rođenje, spreman je, sretan....I onda, skoro pa preko noći - nisam spreman-hladno, i prestane se javljati. Još mi dan danas nije jasno kak je to moguće, zakaj to tak, da mi je barem , samo na sekundu bilo zaviriti u tu glavu!!
I naravno, krivila sam sebe, isto kao ti sebe sada. Da sam ovo, da sam ono... I dugo me držao taj osjećak krivnje... Izgleda da nam je to u prirodi! Za sve ružno/tužno kaj se događa našoj djeci, automtski preuzimamo najveću i jedinu odgovornost na sebe!
da, to nam je u prirodi, jer samo da smo pazile kako biramo partnera naša djeca bi danas imala oca, a ovako nemaju i pate. Naravno, glupo je tako razmišljati, ali, eto, očito si ne možemo pomoći.
I mislim da je to najveći teret cijele priče i najveći teret djetetu.
Ali onda tvoje dijete ne bi bilo ovo dijete koje imaš sad...jer samo da smo pazile kako biramo partnera naša djeca bi danas imala oca
upravo tako.
Ali onda tvoje dijete ne bi bilo ovo dijete koje imaš sad...jer samo da smo pazile kako biramo partnera naša djeca bi danas imala oca
jel bi neka od vas mama - mijenjala svoje dijete?
Jučer i prekjučer sam imala 2 važna razgovora.
Prvi (prekjučer) s BM - nazvala sam ga da se dogovorimo gdje i kad će potpisati papire za razvod. Došao je navečer k meni, mala je bila kod bake i dede (nisam znala kojim tokom će ići razgovor pa sam ju htjela poštedjeti). Razgovor je počeo s njegovim napadima i osudama, a ja sam se trudila ostati sabrana. Međutim, kak je on govorio hladno i nezainteresirano za malu, totalno sam se slomila i plaćući mu pričala razne scene u kojima ona njega traži/treba i sl. Također sam mu rekla da mislim da je besmisleno da zato što nismo uspjeli u braku (a to smo se oboje složili) da budemo vječni neprijatelji. Definitivno je sve to nekako utjecalo na njega jer mu se promijenio izraz očiju, a i cijeli gard. On je osoba koja malo priča, ali u očima mu uvijek vidim kad je bijesan i ljut, ili kad je potresen, ili sretan... I on je zaključio da se ne želi vječno ljutiti na mene, te da ćemo pokušati imati "normalnu" komunikaciju. Za malu bi dao sve, kaže. S obzirom da je već takav stav iznio a napravio suprotno, ne znam koliko da mu vjerujem, ali želim pokušati jer maloj sve više nedostaje. Jutros me ispitivala kak sam ga našla (BM-a), da će se i njen muž zvati tako... Jučer ju je on tražio na telefon i prvo nije htjela razgovarat, al kad je on njoj nekaj govorio, odmah se razbrbljala, rekla mu da ga želi vidjeti...
Sorry, malo sam preopširna, ali ne znam kak da skratim, svaka sitnica mi je u tome bitna. Još sam nesigurna u razvoj situacije, voljela bih vjerovati da su stvari krenule na bolje, a ipak... skeptična sam.
Jučer sam bila kod psihologa. To je bilo jako dobro iskustvo jer sam se poslije osjećala prilično olakšano iako smo tek zagrebli po problemu, idem ponovo za tjedan dana.
Ugl. što se tiče male, rekla je da nije dobro potpuno se pretvarati da sam OK i ne pokazivati tugu, nego s njom podijeliti taj osjećaj. Ne u smislu da se ja njoj jadam, nego da joj velim da mi je teško zbog tog i tog, i pitam ju usput kak se ona osjeća u vezi istog. Pošto je iz nje teško izvući o čemu razmišlja kad je tak tužna, veli da je najbolje ponudit joj se za razgovor, a ak odbije reći "ok, kužim da ti se sad ne priča o tome, al ako poželiš razgovarati, tu sam" i biti joj na raspolaganju.
Također je bitno prihvatiti njene osjećaje i ne ju uvjeravati u stilu "ma sve je OK, nije to tako strašno" jer bi se ona tad mogla osjećati da s njom nekaj ne štima pošto se osjeća loše, a ja bi joj tvrdila da je sve OK. To sam nekako znala i prije, tak da joj nikad to nisam ni govorila, ali mi je bilo dobro čuti to od psihologice.
Sve u svemu, zaključak je da bi se tu ipak trebalo raditi na eliminiranju uzroka a ne posljedica - dakle uključiti njega u njen život ako ikako ide.
mislim da je jako dobro da si mu rekla kako se ona osjeća. Ipak mislim da se on tako ponašao prema njoj da povrijedi tebe a ne nju. Idiotski, naravno, nema se što drugo reći. Ali ako je spreman malo razmisliti o tome i skulirati se, dobro je da imaju nekakve odnose. S druge stane, bude li imao opet onakve ispade, ja osobno bih ga na neki način ipak odalečila od nje. Ne bih mu konkretno branila da je vidi ali ga svakako ne bih poticala, ako će je tada vrijeđati.
Dobro je i da si išla kod psihologa
Modesty, nadam se da ćete krenuti nekim putem, ako ništa, da ćete bar pokušavati. Ne vjerujem da će biti lako, jer ste se našli u novoj situaciji, pa tako da ćete morati naučiti "plivati".
Vidiš kako je psihologica to lijepo objasnila, a ti nama prenijela! Drago mi je da ćete nastaviti dalje terapiju!
Nadam se da ćeš nam se i dalje javljati na ovu temu...
žao mi je radi nezavidne situacije koja se desila, ali primjećujem da nitko nije sugerirao uvlačenje tate u psihološke tretmane... postoje roditeljska savjetovališta i to toplo preporučam! ja sam inzistirao na jednom, dobili uputnicu kao nužnost sa CZSS, ali BŽ nije to prihvatila sa zadovoljstvom, jer citiram "što će njoj tko tamo pametovati kako treba s djetetom"... želim time samo upozoriti da i ne mora uroditi plodom, ali je svakako preporučljivo makar pokušati.
koliko vidim otac ima nekoliko problema... prvo, nije ni prije toliko sudjelovao u brizi oko djeteta (što bih zamjerio i majci na neuključivanju)... drugo, priča kako ni sam nezna čije je dijete (tu dvojbu svakako treba raščistiti s njim, jer mu očito izaziva nedovoljnu posvećenost)... treće dijete je žensko, pa možda ima blokadu, jer vrlo vjerojatno, kao muškarac tradicionalno zaokupljen dječačkim igrama, možda doista nezna kako zabaviti žensko dijete i možda bi sasvim dugačije reagirao sa dječakom i neznam da li bi mu se tu trebalo zamjerati ili ga radije educirati!
zato postoje psiholozi i roditeljske radionice - uključite se! neka mu psihologica rastumači neke stvari, neka u miru popriča s njime, neka sazna njegove barijere i probleme u odnosu s djetetom... pa onda kroz radionice zajedno pokušajte ostvariti kontakt djeteta s ocem i osmislit i naučiti oca kako zabaviti dijete, jednostavno pokušati ga aktivirati na roditeljstvo, na koje ga je kolko sam shvatio i sama majka do sad svjesno odvikavala preuzimajući dominaciju brige i pažnje nad djetetom...
smatram da dijete ne bi trebalo odrastat bez drugog roditelja tim više što samo izražava želju i potrebu za njime i da svakako postoje načini kako oca aktivirati i opustiti u tom nesnalaženju kao roditelja!
na kraju krajeva činjenica je da si ti odabrala tog muškarca za oca svoga djeteta, pa ako već niste uspjeli saživit u braku, ne uključuje i da raskidate roditeljstvo, jer ono prema tom djetetu ostaje do kraja života! i to treba biti jasno i jednome i drugome!
idite psihologu zajedno i neka se otac otvori i jasno izjasni o svemu... ovo sadašnje suđenje da on ne želi biti otac, je ipak samo tvoje subjektivno mišljenje, a možda čovjek samo ima silne strahove i zbunjenosti u samostalnom snalaženju s djetetom, obzirom da si i u braku ti vodila glavnu riječ oko toga!
Joj Tata!, da bar moj UBM ima četvrtinu tvoje želje i volje za dijete! Psihologa, bračnog savjetnika, ili bar nekog nepristranog prijatelja/poznanika sam mu predlagala, što je više puta glatko odbio. Kaže da mu to nije potrebno, a istina je ta da je prezatvoren da bi s ikim dijelio svoje unutarnje probleme.
Što se tiče spola, oboje smo htjeli djevojčicu, tako da bih to otpisala kao uzrok. Kad se ona rodila, prvih pol godine ili malo više vodio je neopisivu brigu o njoj, nosio ju je u marami, prao, hranio, kupao... sve... tak da ne bi baš rekla da sam mu ja preotela priliku da se brine o njoj. Problem je nastao kad je ona postala mala konkretna osoba koja ima svoje želje, potrebe, htjenja i protivljenja - počeli smo se lomiti oko odgojnih metoda. On je želio biti autoritet na krivi način i sve je mislio postizati vikanjem. Što je on više vikao, to se ona više udaljavala od njega, a on nije znao niti htio naučiti bolji način.
Nisam nikad branila da se brine o maloj, niti na ikoji način poticala njegovo udaljavanje od nje, osim u slučajevima kad je prevršio mjeru i prema njoj se ponašao preagresivno/predespotski. Njegove izjave tipa "ja sam joj otac pa imam pravo..." su mi skroz bezveze jer nitko nema pravo bit grub prema djetetu, štetiti mu.
Slažem se s tvojim potpisom. On se odnosi baš na mog UBM-a. Da li činjenica da joj je on tata njega čini tatom?? Ja sam išla na Tečaj roditeljske kompetencije u Modus, nagovarala i njega da ide, nije htio. Njemu to ne treba.
Njegova izjava da je upitno da li je on otac navela te da pomisliš da se to treba rasčistiti - tu se nema što reći, nemam ja tu što raščišćavati - nismo se rastali zbog prevare, on je to rekao iz čiste zlobe, ili čega, i to pred djetetetom! Da li zato što on tako nešto kaže ja odmah padam pod sumnju?
Sve ovo kaj si napisao o roditeljstvu, to sam i ja njemu govorila, ali nije čuo. Nije shvatio da se odnos s djetetom razvija, i da njegovo sjedenje i buljenje u TV ne doprinosi njihovoj komunikaciji. Nije shvatio da je ona dijete, ima 4 godine. Od nje je očekivao odrasle reakcije u slučajevima u kojima ih ni sam nije imao. Nije želio prihvatiti da nije dovoljno da ona bude materijalno zbrinuta. Emocionalno je sam 'osakaćen' tako da mi je jasno da ima malo za ponuditi, ali da će ju odbaciti nisam očekivala. Nije on rekao da ne želi biti tata (to je samo naslov koji sam ja osmislila za temu), ali je rekao da kad bi mogao vratiti vrijeme, volio bi da se ona nije ni rodila!! Volio bi da je nema. Dakle, nisam tu subjektivna, to je njegov stav. Činjenica da ju nije ni vidio ni nazvao 10 dana, dok opet ja nisam bila ta koja ga je kontaktirala, mislim da govori dovoljno o tome. Napravio je to jer je bio ljut na mene, ali opet, kak veli Pomikaki, to je idiotski.
Situacija je takva da bi bilo najbolje da idemo zajedno psihologu, ali ipak samo ja idem.
U svakom slučaju, sad smo roditeljstvu dali novu šansu i želim vjerovati da je bar malo razmislio o svemu i da će za nju napraviti koji pomak. Rekao je da će ju sutra doći vidjeti, pa eto, u iščekivanju razvoja situacije ne mogu više ništa reći nego DA SE NADAM.
Za razliku od UBM-a, mislim da nije nikakva sramota ići psihologu - ak te boli zub odeš zubaru i stvar riješena. Ak te boli duša, odeš psihologu, i on ti pomogne. Puno bolje nego sve zatrpati u sebe i ne rješavati, i dalje patiti, te prouzročiti dodatnu patnju ljudima koji ovise o tebi (dijete).Vidiš kako je psihologica to lijepo objasnila, a ti nama prenijela! Drago mi je da ćete nastaviti dalje terapiju!
Nadam se da ćeš nam se i dalje javljati na ovu temu...
Meni su razgovori uvijek pomagali da riješim probleme. A to je ono kaj je UBM-a i mene dovelo do kraja - pomanjkanje komunikacije. Nikad mu nije bilo jasno zakaj o našim problemima diskutiram s prijateljicom, umjesto da je shvatio da to radim jer s nekim moram, a s njim ne mogu jer on ne želi.
Maslačkice, javit ću i sljedeći put kaj veli psihologica. To može pomoći i drugima u nedoumici, te tako bar donekle umanjiti tuđe muke, tak da rado podijelim s vama. Meni osobno su puno pomogla razna iskustva forumaša i forumašica, i svako viđenje je dobrodošlo jer ima drugu perspektivu.
ma nemoj tako, to mi je najgore za čuti kad neko gleda prek plota i komentira kak je susjedov vrt ljepši ili se žali prijateljici kak je njen muž tak pažljiv i nježan il kolegici s posla kak sigurno nema brige jer joj je muž tak super tata...
svaki tata može biti tata i specifičan je na svoj način, tvojega nešto koči definitivno, nije razgovorljiv, teško je doprijeti do njega i treba mu neophodno psihološka pomoć... a to apriori odbijanje pomoći mi zvuči ko kad čovjek ima izgrižene jedinice od karijesa, a viče "meni ne treba zubar"! i nije možda dobra odluka ići kojekakvim prijateljima na seanse, jer možda neće to doživjeti sa punom dozom autoriteta kao kod nepristranog profesionalca neke od za to specijaliziranih ustanova, tipa spomenutog modusa. Pa čak i u CZSS-u imaju priručne psihologe za prvu ruku.
gle nije mene ni na šta navelo između redova, nego je to činjenično stanje koje je izletjelo iz njegovih usta! uopće ja osobno ne iskazujem nikakvu sumnju, niti opće želim nagađati i razbijati glavu jel ima podloge ili ne za takvu izjavu, to je vaša osobna stvar, ali ako se tako ozbiljnu stvar uopće usudi prevaliti preko usta, meni to ne zvuči na zezanciju... ti možda i misliš da to nije problem, i da se to tebe ne dotikavlje, ali njega možda u dubini duše strahovito muči i izjeda ko zna iz kojeg razloga i možda uopće nije zloba u pitanju... zato su psiholozi tu da i to izvade na čistac i da ni u kom slučaju ne bude više kamen spoticaja i spominjanja! pa čak i u slučaju ako je to htio izjavit u kontekstu "nije to moje dijete, nego TVOJE", jednako ozbiljan problem kojem stručne osobe moraju doskočiti i "otvorit mu oči", ako već sam ne shvaća da je dijete jednako "vlasništvo" i obaveza oba roditelja, baš kao i jednako zadovoljstvo!
izvrsno bi bilo da se uključi i u psihološku pomoć u modus... moraš ga jednostavno navući tamo i objasnit da to nije nikakav bauk... ako ne uspiješ razumno, toplim riječima i sugestivnom molbom kako je to u interesu djeteta, reci da ćeš, opet radi djeteta, to morati ishodit od njega preko CZSS-a, pa ako ni to ne prođe, onda to i realiziraj preko Centra!
Sumnjam da će biti baš toliko zadrt i kratkomislen da povrh svega zbog tog pritiska odustane od roditeljstva, ali jednostavno mora shvatiti činjenicu da on jest roditelj i da se kao takav mora tako i zrelo zauzeti! a ti imaš pravo od centra tražit pomoć Roditeljskog savjetovališta, zbog očigledne nekvalitetne roditeljske suradnje.
Nadam se da sam pomogao i nadam se ta je u pitanju ipak samo njegova ukočenost i trenutna izgubljenost u nesnalaženju s djetetom koja će s vremenom uhvatiti pravi ritam.
Baš sam danas u šetnji parkom sreo zanimljivu scenu, jednog obrijanog, istetoviranog, nabildanog, onako tipičnog machoidnog izbacivača s recimo ulaza Pashe, kako čuči pokraj četverogodišnje kćerkice i tako nježno i milo razgovara s njom o njenim dječjim problemima, s toliko brižnosti i bez imalo srama da ti se duša raznježi... jednostavno kad vidiš tako spontanu dirljivu scenu skloniš svaku aluziju da uopće postoji netko tko nije rođen za biti tata!!! pokušaj gledati stvar s te pozicije i radije mu biti dostupna za pomoć, nego za osudu...
Ja sad ovako nepristojno upadam ali tek sam sada vidjela ovu temu. Modesty-je li moguce da mozda postoji druga zena pa da ona mozda brani tvom muzu da vidja malu. Jer za puno sam i takvih slucajeva cula! Malo mi je u cijeloj prici cudno da je on preko noci promijenio misljenje.
Oprosti, ne zelim stavljati sol na ranu...
Sonata, mislim da nema drugu. To nije da samu sebe uvjeravam, nego je on prilično vuk samotnjak, a ujedno povrijeđen od strane ženskog roda u ovom trenu, tak da mislim da je to više njegov način riješavanja situacije - biježanje od 'problema'.
Sad već 2 dana normalno razgovaramo (telefonski) i dogovor je da danas on preuzme malu u vrtiću i bude s njom neko vrijeme. Vjerujem da hoće, a iskreno se nadam i da je to trajnija odluka donesena promišljanjem.
Još jednom ću ga pokušati nagovoriti na Modus ili nekaj slično, za dobrobit djeteta, iako se bojim da bi on to ponovo mogao protumačiti kao da vršim pritisak na njega i ponovo postati udaljen. Sigurna sam da bi mu razgovor s psihologom puno pomogao, kad bih ga samo mogla odvući tamo. Kako nagovoriti zatvorenu osobu da se otvori?
hm... evo ponavljam:
nije to ništa strašno, niti bauk, u krajnjem slučaju otići ćeš lijepo u pripadajući vam CZSS i tražiti da pozovu tatu na sastanak, da se o svemu lijepo dogovorite!
Dvije su nepobitne činjenice zbog kojih se ne smiješ tako olako predavati, od njega ne možeš odustati kao roditelja, niti on ne može odustati od roditeljstva prema svom djetetu! prema tome bolje je ne živcirati se previše nego radije vidjeti što se još može učiniti, a ovo s Centrom ti je vrlo praktično rješenje za početak.
I bilo bi dobro rješiti činjenicu zašto se toliko ljuti na tebe i prebacuje krivicu (opet najbolje u posredništvu psihologa kad vam već direktna komunikacija ne funkcionira), čisto radi vašeg mira... al jedno je jasno ko dan - svakako treba razlučiti i jasno mu obrazložiti da bilo koja ljutnja prema tebi apsolutno ne smije biti prepreka njegovom roditeljstvu prema djetetu, dijete mu sigurno nije nanijelo nikakvu krivicu.
Bio je pun ljutnje na mene jer se osjećao uhvaćen u tu situaciju u kojoj je morao biti obiteljski čovjek, a kako sam kaže "nije se našao u toj ulozi". Sad je slobodan i to mu je OK. Meni je to bilo teško jer sam htjela cjelovitu obitelj, ali sad sam prihvatila stanje kakvo je.
Kako se dođe do te uputnice u CZSS-u? Da li moram tamo doći prijaviti njegovo loše roditeljsko ponašanje? To ne bih voljela u ovom trenutku kad smo već krenuli prema boljem. On je osoba koja na sam spomen razgovora dobiva fraze, tako da ću ga morati jako oprezno pokušati privoliti na taj razgovor.
baš komplicirano, on nije htio biti obiteljski čovjek, i ok mu je da je sad slobodan a sad je ljut na tebe. Trebalo bi biti obrnuto. Da li on to ima neke podvojene osjećaje?
veeeliki
Ima, ali se ne zna nosit s njima. Bio bi on s nama, ali da živi zasebni slobodni život, da ga niš "ne gnjavim i ne tlačim" (kak on veli). Kao neka hipijevska zajednica, svi živimo skupa, a svak radi kaj hoće i svi smo sreeetni. Prilično nerealno gledanje na obitelj, ali tak si on to zamišlja.
hvala jadroveeeliki
hoćeš reći, on radi šta hoće, a ti sve ostaloIma, ali se ne zna nosit s njima. Bio bi on s nama, ali da živi zasebni slobodni život, da ga niš "ne gnjavim i ne tlačim" (kak on veli). Kao neka hipijevska zajednica, svi živimo skupa, a svak radi kaj hoće i svi smo sreeetni
u njegovom sustavu vrijednosti (izopačenom) je valjda on good guy... ma jako mi je žao da kroz sve to prolazite ti i tvoja malena. i nisam vjerovala da ću ikada to napisati, ali slažem se s Tatom!
Napišeš "Zahtjev za intervenciju u obiteljske odnose", nasloviš na svoj područni CZSS, opišeš ukratko situaciju i pošalješ im ili im osobno odneseš na urudžbeni. U roku do mjesec dana dobit ćeš njihov poziv za sastanak! Zahtjev za intervenciju im je sveto pismo i klasična službena procedura te po njemu moraju OBAVEZNO reagirati!
Drugi način, koji bi radije preporučio je osobno dogovorit termin individualnog razgovora ili naprosto banut tamo u vrijeme primanja stranaka, pa usmeno objasnit o čemu se radi i pokušat u savjetovanju s njima iznaći neko rješenje za problem!
Treće, trebalo bi pri tome svakako ukalupit to sve u blagu retoriku nastupa sa strane CZSS-a prema njemu kad je već tako osjetljiv, a u smislu kako to činite iz savjetodavnog karaktera... možda prodat foru da je to uobičajena inormativna procedura savjetovanja prilikom razdvajanja roditelja, a radi interesa i dobrobiti djeteta, što u stvari i nije ništa suprotno istini.
Četvrto, imaj na umu da je svako uplitanje treće osobe u vaš dijalog, iako prijeko potrebno, sada ipak vrlo osjetljivo i može se doista prihvatiti sa intenzivnim otporom s njegove strane, a osobito tako zvučne i svima mrske institucije poput Centra, ali kak mi se čini to su ti objektivno jedina legalna i realno dostupna rješenja.
U svakom slučaju sretno i puno uspjeha želim, prvenstveno radi što manje trauma vaše male djevojčice.
mislim da TO definitivno NIKOM nije u interesu i da ne bi trebalo nikako potencirat, jer - majka želi tatu djetetu, dijete želi tatu sebi, a i tata se zaklinje da bi sve dao za malu... a i iz prakse smatram da naš zakon ipak nije toliko isključiv i dovoljno rigorozan da bi takvu situaciju opisao "zanemarivanjem djeteta", ipak se zahtjeva malo gorih situacija za "zaslugu" takvog statusa... a pogotovo je zakon prilično proziran i neegzaktan u ovom periodu dok još svježe rastavljeni supružnici nisu regulirali i sudski svoj brakorazvodni status!
Thanx za pojašnjenja, i za dobre želje.
Jučer je tata pokupio malu u vrtiću, bili su kod bake i dede, poslije došli k nama u stan (ja sam još bila na poslu). Kad sam se vratila mala je bila vesela, s tatom je bojala bojanke. On i ja smo potpisali zahtjev za sporazumni, i još jednom porazgovarali o temi, u miru. Izgleda da smo oboje preboljeli prvu krizu i zaključili da ostajemo pri razvodu, ali da nastojim maloj osigurati normalna i redovna viđanja s tatom.
Jutros dok sam bila u kupaoni, malena je uzela mobitel i NAZVALA TATU (imam ga na brzom biranju, naučila sam ju prije koji je broj za koga)! Bila je jako vesela, popričala s njim i bila ponosna kak ga je sama nazvala
Ako je sve ono bila jedna teška faza, nadam se da smo ju sad nadrasli i da ćemo uspjeti ići sadašnjim smjerom, da će nam dijete biti sretno.
Aha, da - prihvatila je da tata ne živi s nama, rekla mu je "Ti tata sad ideš doma".
Svima vama želim sretan Uskrs
U žurbi sam izgleda izbrisala dio posta. Pokušala sam ga jučer nagovoriti na psihologa, ali nije išlo. Ne znači da odustajem (samo neću navaljivati jer bi to bilo kontraproduktivno).
Tata!, da li možda znaš da li se opcija CZSS-a može iskoristiti i naknadno (kad je već pokdrenut ili čak završen proces razvoda), ako nedajbože opet dođe do neke slične situacije? Nekako mi je bedasto da sad to forsiram kad je stvar krenula prema dobrom.
Naravno da može! oni su tu kao neka vrst obiteljskog policajca u svakom trenutku vašeg posrtaja u namjeri da vas pokušaju usmjeriti u pravom smjeru, kad to drastično krene u krivom!
i drago mi je da ide na bolje...
ja bih voljela da tatu (u mom slučaju) na brigu o djeci navede moralna, a ne zakonska obaveza. :/zeko, aj vidi naslov... ne radi se ovdje o zakonu, već o donošenju nekih osobnih odluka. tata ima pravo donijeti osobnu odluku. da li je ona u skladu sa zakonom, moralom, itd. - to je već drugo pitanje.
modesty,
modesty, jako mi je drago zbog vas!!!
@modesty71, nemres ti njega forsirati da bilo sto napravi zato jer ti to dozivljavas kao pametno i zato sto je to tebi pomoglo (konkretno psiholog).
prica o vuku samotnjaku i bla bla ima svoju podlogu ali ti nisi ta koja ce njemu otvarati oci i brinuti o njemu i onda ce on uz tvoju pomoc progledati
ti ne moras titrati oko njega i balansirati jer ce se tako on smilovati i komunicirati sa djetetom
to je zlostavljanje, koliko god on poremecen bio ti nisi duzna to sve skupa raditi
bavi se prije svega sobom i vlastitim djetetom. njegove ludosti, mrakovi i propuh u glavi su njegov problem. ne mozes ti toliko leprsati oko njegove guzice da sa siguroscu mozes reci da ce to donijeti bilo sto pozitivno. na tebi je da izgovoris sto treba tebi, sto treba maloj a na njemu je da odluci sto ce
drzi se
da je to tako lako
stray da žene primjenjuju tvoju radikalnu nesurađivačku retoriku, vjerujem da bi 99% brakova propalo, a onih 1% opstajalo zbog šačice onih muških mazohista!
kakav poremećenjak, pa odakle ti pravo tako čovjeka ponižavat da ga ni ne poznaš, niti razloge njegovog ponašanja? kakvo titranje oko njega? kakav propuh u glavi? lepršanje oko njegove guzice? šta je s tobom, kakve su ti to riječi kojima potičeš maksimalno zategnuće odnosa i svađalački ton???
zlato moje neinformirano, baviti se vlastitim djetetom znači i uspostaviti zdrav kontakt djeteta s ocem - to ti je elementarna brižnost za dijete (raspitaj se malo)! i apsolutno podržavam iskazanu savjesnost majke da joj je itekako u cilju uspostava zdravog odnosa djeteta s tatom!
i taman kad im je konačno krenulo javi se Stray sa revolucionarnom retorikom na nož... ma bravo Stray!
veliki potpis!!!!!!!@modesty71, nemres ti njega forsirati da bilo sto napravi zato jer ti to dozivljavas kao pametno i zato sto je to tebi pomoglo (konkretno psiholog).
prica o vuku samotnjaku i bla bla ima svoju podlogu ali ti nisi ta koja ce njemu otvarati oci i brinuti o njemu i onda ce on uz tvoju pomoc progledati
ti ne moras titrati oko njega i balansirati jer ce se tako on smilovati i komunicirati sa djetetom
to je zlostavljanje, koliko god on poremecen bio ti nisi duzna to sve skupa raditi
bavi se prije svega sobom i vlastitim djetetom. njegove ludosti, mrakovi i propuh u glavi su njegov problem. ne mozes ti toliko leprsati oko njegove guzice da sa siguroscu mozes reci da ce to donijeti bilo sto pozitivno. na tebi je da izgovoris sto treba tebi, sto treba maloj a na njemu je da odluci sto ce
drzi se
tata zasto bi ona morala leprstai oko svoga supruga koji nema ni najmanje interesa za to dijete?...JA MISLIM DA JE VEC DOSTA I PREVISE NAPRAVILA
Jer to dijete ima potrebu za ocem, koju i iskazuje? :/ Jer modesty želi svom djetetu učiniti život što kvalitetnijim? Jer se otac nije razveo od djeteta ako se razveo od supruge? Svaka čast modesty što se trudi..Pa ako ide, ide, ako ne, ne.. Ako ne uspije, neće si imati što predbaciti..
Evo, ovo bi stvarno mogao biti topic podrške..
single, stray jel vi vidite koliko dijete žudi za ocem, jel shvaćate da majka želi normalni kontakt djeteta i oca i da je to u interesu zdravog psihičkog razvoja djeteta?!? nemojte da vam počnem navoditi citate iz znanstvene literature koliko je razvod traumatičan za dijete, a koliko tek devijacija i frustracija djetetu donosi odrastanje bez kontakta s drugim roditeljem.
Žao mi je što uopće imate, kroz taj vid kontakta s drugim roditeljem, izraženo toliko malo senzibiliteta za interes svoga djeteta. Otac je otac, ma kakav god bio i imajte na umu da ste ga VI same birale za roditelja svome djetetu. Pa ako vam partnerski odnos već nije uspio, vaša elementarna roditeljska DUŽNOST prema to djetetu je da uspostavite barem zdrav ljudski i neometen kontakt drugog roditelja s djetetom.
Prvo ona uopće ne leprša, niti mu gladi guzu, niti neznam šta ste već sve napisali da bi ocrnili čovjeka i situaciju, već naprosto radi ono što bi svaka majka trebala za interes svog djeteta - pokušava razgovorom uspostavit zdrav kontakt s ocem. I nije istina da on nema interesa za dijete! Činjenica je da je on ukočen, da nije razgovorljiv i da ga muči osuda prema Modesty zbog njenog iniciranja raskida braka i odlaska što je očito izazvalo evidentan šok u njemu i grubu reakciju, donijelo mrki, arogantan stav, ali i izgubljenost i ukočenost u ponašanju prema djetetu. I na sreću to sve Modesty i prepoznaje, pa tim više ima strpljenja za njegovu izgubljenost u tome svemu, poglavito u odnosu s djetetom. I apsolutno je činjenica da na tome trebaju radit ZAJEDNO, jer rade na zajedničkom interesu svog djeteta... i stoga je svaki vid zdravog ponašanja majke na oslobađanju tatine krutosti i pomaganju u oslobađanju straha od roditeljstva hvale vrijedan i nadasve potreban čin!
Daj shvatite više da nisu svi muškarci tako besprijekorno privrženi i snalažljivi u odgoju kao majke, pa niti toliko senzibilizirani za djecu i pažnju, što ne znači da djecu zato ne vole. Između ostalog i dojučerašnja patrijarhalna tradicija društva pa ni genetika evolucije nisu ih za to pripremale, nego za lov i skrb za obitelj, za pružanje sigurnosti obitelji. Nemogu svi muškarci odrastani u patrijarhatima preko noći postat brižne majke i ne očekujte to od njih, već imajte senzibiliteta za svaki korak napretka koji pokazuju, jer oni su se na kraju krajeva vrlo vjerojatno u odgoju djeteta ipak oslanjali na vas, a sad su taj oslonac brakoraskidom naprasno izgubili.
S ovakvim rigidnim stavovima koje nosite, o nezalaganju (da ne kažem zatiranju) za kontakte s ocem možete opravdano očekivati jednog dana i osudu vaše djece, a vama će već najveća kazna biti ako im se zbog toga usade duboke emocionalne trume i frustracije. I zato podržavam Modesty da ustraje u svojem zdravom svjetonazoru kako ni jedan trud, ni žrtva, pa ni ustupak nije neopravdan, uzaludan niti suvišan, ako iza njega dugoročno stoji sreća i zadovoljsto njenog djeteta i zdrav psihofizički razvoj, s osjećajem sigurnosti i oslonca od oba roditelja!!!
Nadam se da nećeš jednog dana reć ma ja sam DOSTA i PREVIŠE već učila za radnim stolom sa svojim djetetom, al ono ne može shvatit tu matematiku i nemože, pa nek ostane glupavo šta ću mu ja, ionako sam PREVIŠE tog već NAPRAVILA za nju!
Neka vas ova karikatura vrlo realne svakodnevne situacije zamisli postoji li uistinu DOSTA I PREVIŠE kada se to čini za svoje dijete!!!
ako se radi o ocu kojeg dijete zanima vec je druga stvar...po pricama vise nisam skuzila zeli li on, ili ne , brinuti se za to dijete
mi tata ne stavljamo sve muskarce na jedanu valnu duljinu, no ti vec jednom shvati da nisu svi muskarci isti kao ti, ja kad mog sina pitam za koga bi volio da jednom zivi sa nama kaze jedan decko poput i kaze ime mog prijatelja...
a za tatu ne zeli ni cuti, a da nema mene ne bi ni znao ni kako izgleda jer taj se otac nije nijednom udostojio doci kod nas, iako je imao iotvorena vrata da dode kad god zeli!
ja sam jednostavno odlucila da ga vise necu tjerati u nikakav odnos sa djetetom ako on to ne zeli, ide tu i tamo kod njega i njegovih jer njegovi pitaju, i kad im kazem da i oni mogu doci, nisu nijednom dosli!
kazes, same smo birale , jesmo, kao sta si i ti sam birao svoju zenu, no, kad si je odabrao vjerujem da nisi ni pomisljao da je ona ta osoba sta si poslije od nje dozivio!
Tata i kćer su opet uspostavili kontakt, zajedno landraju okolo nakon vrtića, maze se, igraju, i sve je super! Ne mogu vam opisati kak mi je sad laknulo, kad nju vidim da je sretnija. Iako on nije s nama u stanu, ipak je prisutan u njenom životu, i to je definitivno ono kaj je falilo.
Mala je neku večer rekla tati nek ide doma - psihologica misli da mala ima realnu sliku tko je gdje, i da je tako dobro, da se s ničim ne zavarava.
Nadam se da je on shvatio (al fakat shvatio) da je njoj radio štetu time što se nije javljao i da to neće ponoviti. Neću ga forsirat baš niš, ali ću ga nastojati poticati (da se uživi, da uvidi svoju ulogu u njenom životu) na pozitivan način (npr. da mu dam feedback kad ona kaže nekaj o njemu, kad pita za njega, kad je općenito sretna i zadovoljna...).
a jel, čak se nisi ni upoznala sa slučajem, al si bezrezervno po defaultu drvljem i kamenjem po njemu... pa zar je doista cilj u startu odma dijeliti savjete majci zatiranjem svake komunukacije tate s djetetom ili je ipak moralnije savjetovati majci da postigne prijeko potrebni dijalog s tatom?
sad će se zlobne duše opet javiti s komentarima kako zagovaram svoje stavove i kako ih svako uzduž i poprijeko već zna, al šta ću kad me učestalo lecne nepravda i ovakva negativna stajališta majki prema očevima i na kraju krajeva prema vlastitoj djeci u čije ime zauzimaju takve negativne stavove!
Uvjerenja sam da je pravilnije razmišljati pozitivno nego negativno, da je pravilnije od sebe dati ama baš sve, pa makar drugi ne čini ni upola, nego sutra sam sebi predbacivati zašto to nismo napravili i razbijati glavu što bi bilo da smo ipak tad bili pomirljiviji i uložili još jedan trud više, i mi bili taj kritični zamašnjak zbog kojeg nam je djetetu moglo biti bolje.
misliš "ŽENOMRSCI" kao ja?
šalim se, vjerojatno ipak misliš pri tome na emotivno privržene muškarce djeci, no ti već jednom SHVATI da bi trebala prvo ipak pažljivo PROČITATI nečije komentare kako ti takve izjave ne bi ispale neozbiljne!
gledaj i bedaku je jasno ko sunce da mu je draži čovjek kojeg vidi svaki dan, nego onaj kojeg vidi jednom ili par puta godišnje, pa makar mu je taj tata, ako mu ti sama prema tati nisi usadila osjećaj poštovanja, kad već on nije svojim pojavljivanjem... dakle takvo stanje ste mu servirali ti i njegov otac!
rekao sam već nemojte očekivati da će svi muški roditelji reagirati brižno i privrženo kao majke i znati zauzeti stav prema djeci, što ne mora značiti da djecu ne vole ili ne žele, jednostavno zbog raznoraznih utjecaja mogu imati kočnice i ne znati kanalizirati roditeljstvo prema njima. ima naravno bešćutnika koji ni nakon doživotnog piljenja da su roditelji nemogu i ne žele shvatit tu činjenicu, ali vjerujem da su oni u vrlo malom, gotovo zanemarujućem postotku. Dobra metoda u poduzimanju najboljih mjera je ne oslanjati se samo na vlastita nahođenja i intinkte, već potražiti i stručnu profesionalnu psihološku pomoć u kojoj biste kao oba roditelja trebali biti uključeni i tako naći najbolje rješenje za dobrobit vaše djece i zdravog roditeljstva.
promatrajući rastavljenje brakove oko sebe, u razgovoru sa poznanicama koje su napustili muževi, otvoreno sam čuo kako same nisu inicirale odnose djece i tate, ukoliko oni već sami nisu na tome inzistirali.. a mislim da to nije ispravno! na kraju je i njima sad nakon dvadesetak godina itekako žao zbog toga što sami nisu inicirali, jer sad kao zrele žene shvaćaju i priznaju da su im djeca odrasla bez muškog oslonca i da osjećaju kako su emocionalno zakinuta te odrasla sa nekim frustracijama nenadomjestivim majčinim utjecajem. Nažalost, vrijeme im nije moguće vratiti unazad.
muškarac u takvoj situaciji kad žena ima svu moć kontrole nad djetetom, često ostaju zbunjeni u novonastaloj situaciji pa i s teretom one muške emotivne "šeprtljavosti", često očekuju upravo taj prvi korak majke za iniciranje kontakta s djetetom, između ostalog i kao svojevrsni blagoslov pomirenja u roditeljskoj suradnji.
mislim da je dobro kontakt tata i djece promišljati kao inicirajuću obavezu sa strane majki, a ne skrušenih ruku očekivati da se probude "moralne" pobude tata prema djeci, jer one možda ni nisu upitne, već neke druge možda i puno bezazlenije kočnice i zbunjenosti, a koje nažalost mogu izrast u trajna zakidanja kontakata.
da i kakve to sad ima veze sa mnom i mojim odnosom sa djetetom?
pa ja danonoćno svim mogućim sredstvima radim na tome da majku osvjestim djetetovih potreba i želja, da je omekšam u njenoj inatnoj zadrtosti kako viđanje djeteta nije moj izvanredni komfor nego elementarna potreba i djeteta i mene... pozivam je na razgovore u Centar, organiziram Roditeljska savjetovališta, i ni u jednom trenutku mi nije žao moga truda, jer znam da svako smekšavanje njenih krutih pravila mojem djetetu čini beskrajno zadovoljstvo i sreću!
Ona je sebi uzela za pravo diktirati djetetu život mimo mene kako bi time naglasila svoju nedodirljivost i meni je beskrajno žao što je tako nerazumna i inatna osoba, koja koristi dijete kao element svojih osobnih manipulacija i iživljavanja, al ja se ne borim za nju, nego za svoje dijete i njegove interese!
I da se u njenoj okolini ne boje njenog prgavog oštrog osvetoljubivog jezika i da postoji netko tko bi je mogao urazumiti razgovorom ili da naprosto postoji neki Tata! koji je kroz forume može nagnati, sasvim spontano, na preispitivanje savjesti, meni bi život bio puno puno lakši. Kao što bi mogao biti i vašim muškim partnerima da kroz muške stavove pokušate promisliti prolaze li i oni kroz slične teškoće.
I zar nije ovaj ozareni, oduševljeni ton Modesty kojim nam je saopćila da su tata i kćer profunkcionirali, sreća kojom odiše - konačno ono čemu svi težimo? a nije li svojim strpljenjem, tolerancijom, ustrajnošću i nesebičnim odricanjem zapravo sama svojim htijenjem u tome uspjela?!
Čestitam Modesty i jednako uživam u tvojoj sreći!!! a zamisli tek kako li je, ko kuća, to velik doprinos tvom djetetu!
ps. ispričavam se na ovako podužem objašnjenju, imao sam inspiraciju reći ponešto u ovako konkretnim životnim primjerima
Tweety strpljivo čekam onaj PP!!!
malo te teško čitati zbog opširnosti, ali zbog ovog se isplatilo.
kužim ja tu "šeprtljavost" i očekivanje ženske inicijative ali... uvijek mi je išlo na živce odrasloj osobi ukazivati na propuste i otvarati joj oči.
hoću reći - pa valjda zna što osjeća i misli. možda je to teško reći ali često je i nama teško uopće naslutiti što se krije iza oklopa.
modesty je temu započela izjavom da tata više ne želi biti tata.
to su bile njegove riječi a ona je morala biti vješta u iščitavanju neizrečenog i naslutiti da je u toj izjavi bila samo namjera da nju povrijedi a da se, zapravo, nije odrekao roditeljske uloge.
pa daj, brate, reci što te zapravo muči!
kažu da u općoj komunikaciji ni 10% ne otpada na verbalnu.
Modesty :D :D drago mi je!!!
pa no, nije muskarac kriv sto se nije trudio nego zena sto mu nije dovoljno skakala po glavi...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom