Danas me 'udarilo'....
Jucer sam sve konacno iselila iz starog stana i predala kljuceve (svoje i njegove) i jutros sam se probudila sa osjecajem da sam negdje nesto zaboravila, ostavila, kao da mi nesto nedostaje....tek me danas siknulo, mjesec dana nakon sto sam se iselila i vec pola sata ne prestajem plakati. Ne zbog 'njega' vec zbog tog nekog osjecaja da sam izgubila bitku. Pitam se gdje sam ja pogrijesilaiako sam Bog zna da nismo bili jedno za drugo. Bilo je tu puno ljubavi i entuzijazma u pocetku, ali se s godina nakupilo previse losih stvri koje nisu odmah bile rjesene i razlaz je bio neminovan. On nikad nije imao vremena za konstruktivni razgovoor, a i kada sam ga, teskom mukom, uspjela pridobiti na to, onda bi drzao dvosatni monolog tako da na kraju nisam imala ni volje bilo sto reci, odnosno vise nisam ni znala razlog zbog kojeg sam ga potakla na razgovor. Znao je biti psihicki i verbalno agresivan, vrijedjati me uzasnim rijecima. Sve sto sam mu rekla u povjerenju (neke moje intimne stvari) kasnije bi u svadji upotrijebio kao uvredu zbog cega je skroz izgubio moje povjerenje. Htio je jos jedno dijete, a ja ne i toliko me izvrijedjao... na pasja kola....
, uzas, i uvijek mi je to predbacivao. Izvrijedjao je tisucu puta moju familiju (znam da nisu savrseni, ali nisu ni njegovi pa se ja u njih nisam dirala), a vrhunac mu je bio u 3 dana prije nego sam se iselila kada me ujutro nije pustio na posao, uzeo katalog, savio ga i prijetio (pred djetetom od 5 godina) kako ce me njime satrati :shock:
, i zatvoriti na 3 dana u sobu tako da nitko nece znati gdje sam. To je bio trenutak kad sam odlucila 'pobjeci', spakirala najnuznije u 2 sata i odselila se navecer dok njega nije bilo. U zadnje 2 godine niti jedno jedino vecer nije bio u kuci, dolazio svaku noc u 3-4-5,nedjelje, Uskrs, Bozic, Novu godinu (radi dosta nocnoh smjena, ok, ali sto je pretjerano je pretjerano, ai nikad ga nisam pitala gdje je bio, s kim i sto je radio), proslo ljeto niti jednom nije sa nama bio na plazi. Jedino je u nedjelju ujutro znao biti kuci, ali to bi spavao do 2. Svi moji pokusaji da provedemo neko zajednicko vrijeme, moja moljakanja, suze...nista nije nailazilo na plodno tlo, rekao je da mora raditi... Uvijek je stajao blizu kad bi s nekom pricala na telefon i propitkivao tko je i sto hoce, za svaku poruku isti tako...sa posla sam morala direkt kuci...u zadnjih godinu dana, vremena za sebe sam imala 'nula', sve je prebacio na moja ledja - djeca, kuca, kuhanje, peglanje, pospremanje, vannastavne aktivnosti uz to i moj posao, da bi, kad bi izbila svadja rekao da sam nesposobna i isfrustirana pi****ina
Da se vratim...taj osjecaj praznine, nedostatka, kao da sam 'failed', tesko mi je. Bilo mi je super sve do danas kad se sve finaliziralo. Nadam se da je ovo neki prijelomni trenutak. Kad racionaliziram nas brak, ne ostaje mi nista kvalitetno. Bilo je lijepih trenutaka, ali oni su izgubili na sjaju zbog njegovog ponasanja, agresivnosti, surovosti, vrijedjanja (ne birajuci da li je to pred djecom, njegovim roditeljima, mojim, nasim prijateljima, u trgovini...). Nisam vise mogla i - ok, imam sve argumente i opravdane razloge sto sam otisla, ali zasto taj osjecaj praznine? Sve sam ulozila u nas brak, energiju, trud, ljubav, nadu, odbila dva fantasticna posla sa dobrim primanjima samo da budem vise kuci (da barem nisam) pa zasto ovaj osjecaj? Ne zelim ga nazad i najradije bih da ga vise nikad ne moram vidjeti (sto nije moguce zbog djeteta), ali osjecaj je tezak
 |
|||
Odgovori s citatom
drzi se...
Angie75 prvotno napisa
