POtpis pod anu.
Psi su odgovornost odraslih, ali djete može djelomično biti odgovorno za svojeg kućnog ljubimca.
Ja sam pristaša što ranijeg "osamostaljivanja" djeteta u to pogledu.
Prvo, djete stječe samopouzdanje da se može za nekoga kvalitetno brinuti.
Drugo, stječe naviku odgovornosti prema nečemu/nekome.

Naravno, roditelj treba procjeniti da li je djete spremo na to. Npr. ostavi mu se na brigu da 1 dan nahrani i napoji psa. Ako sve dobro prođe i djete prihvati tu odgovornost, onda tako i slijedeći.
Ali prvenstveno je na roditelju da brine za psa, dakle da provjeri da pas ima hranu/vodu.

Što se tiče šetnji, za to dijete zbilja mora biti spremo. I fizički i psihički. Sjećam se jedne situacije kada je djevojčica (od kojih 10g) šetala svoju labradoricu (koja je bila razigrana), i nije ju nikako mogla kontrolirati. pas ju je vukao gdje je god htio. Jadno dijete je plakalo. Ja bi te roditelje nalemala! Dati djevojčici od max 40kg da šeta mrcinu od 40kg!

Mislim da je važno da svaki roditelj razgovara s djetetom o šetnjama: što se sve može tjekom šetnje dogoditi, i što djete u tom trenu treba napraviti.
Npr. dok smo mi (ja i buraz) bili mali imali smo malog terijera koji se znao kefati s drugim psima. oboje smo znali da ako ide drugi muški pas da svog obavezno vežemo (ako je uopće bio pušten). a u slučaju da ga napadne veliki pas da jednostavno svog psa pustimo da pobjegne. Jednom se to i dogodilo, napao ga je pitbul, i teri je odjurio (nakon što se iskobeljao iz ralja). tek poslije smo s mamom išli po kvartu tražiti ga. i našli smo ga u blizini. ovakve situacije sad izgledaju opako, ali su zapravo najdragocjenije iskustvo!