Pretjerana privrženost- molim pomoć

[ruby]

Evo ovo pišem na izmaku snaga i pred živčani slom, slomljena i preumorna od svega. Ne znam jesam li pogodila grupu, ako ne, prebacite.
Moja curica ima godinu i pol, dečko tri. On je divan, nikad nije bilo nikakvih problema, ali ovo s njom je previše čak i za mene koja sam uvijek bila beskrajno strpljiva.
Od samog njenog rođenja sve je bilo po AP: dojenje, spavanje s nama, puno nošenja, ljubavi, igre, ma sve. Međutim, ovo što se događa u zadnjih pola godine i više čak, stvarno polako ali sigurno kida sve moje živce.
Naime, Saru nikad nitko nije uspavao osim mene, jer je to bila vriska i ja nisam dopuštala da se ona tako maltretira. Rijetko ide u dide i bake, jer oni uglavnom uzmu Filipa, da bi mi olakšali (što meni ne olakšava, ali to im se ne može objasnit). Ja izađem dnevno na 2 sata poslom i tada je ona ok. Ali, dok sam u kući, ona doslovno visi po meni. Ja ne mogu na wc, ne mogu kuhati, a moram, ne mogu ama baš ništa jer je ona stalno oko mene i viče "nositi mama". Postaje mi napor biti doma.
Pa da ja tom djetetu ne posvećujem pažnju, pa bi stvarno shvatila, ali zajedno smo po cijeli dan. Idemo vani, igram se s njom, plešemo, pjevamo, skačemo. Čak joj puno više pažnje predajem nego Filipu jer osjećam da joj treba.
Uspavljivanja traju po sat i pol ( nakon nje moram i njega uspavat), moje večeri ne postoje, moja jutra ne postoje. Mužu posvećujem tek mrvicu pažnje. Nakon takvog uspavljivanja koje je dva puta dnevno (popodne i navečer), meni dođe da ozlijedim sama sebe od frustracije.
Ona je sposobna satima plakati ako mene nema tu, a ona me poželi. Baka živi s nama, pa se i ona brine za nju, ali ja ovako nešto nisam nikad vidila. Dođe mi da odem na tri dana i da ne čujem i ne vidim šta se događa.
Probala sam sve metode uspavljivanja, zabavljanja, odvlačenja pažnje. Nikad je nisam udarila (niti Filipa) i to u mojoj obitelji ne postoji, ali lagala bi kad bi rekla da mi nije došlo. Viknem i onda se malo smiri. I plačem nakon toga zašto sam vikala. Borim se sama sa sobom i rastrgana sam.
Evo sad plače ispred vrata, ali ja sam morala ovo napisati jer više ne znam kome da se obratim.
Molim vas za savjete i pomoć.
P.S. Kad budete čitali, zamislite malo veću privrženost mame i djeteta, pomnožite je sa 10 i takva je Sara.
Unaprijed sam zahvalna na svim prijedlozima i savjetima.

[Svimbalo]

Ne znam, nemam pametni savjet, ja sam zapravo u obrnutim problemima-imam dojam da se I jednako veže za ljude u parku koliko i za mene, pa stvarno nemam ideje kako ti pomoći, ali zasad šaljem i sigurna sam da će netko imati rješenje

[kikic]

A koliko se muž bavi sa curicom? Moja jedna prijateljica ima taj problem ali njen muž se uopće ne bavi dječicom tako da nije čudno da su njoj privrženi jer ostale rodbine ni nemaju u tom gradu. Moj savjet je da se tata što više igra s njom, da je hrani, uspava, da provodi vrijeme s njom ako je doma. Vidim da ti nije lako ali eto probajte, sretno

[ruby]

Kad ja moram izaći, tata je i premata, i hrani, i igra se s njom. Dva, tri puta je uspavljivao u ovih godinu dana - ona je plakala od 21 do ponoći i zaspala na njemu iscrpljena. Dakle, uspavljivanje ne dolazi u obzir. Ili dolazi? Sve drugo je ok između njih dvoje DOK MENE NEMA. Čim ja stupim u kuću, postaje ko opsjednuta.

[.kala.]

Sve drugo je ok između njih dvoje DOK MENE NEMA. Čim ja stupim u kuću, postaje ko opsjednuta.

pa ovo baš i nije takva rijetkost... poznajem mnogo onih kojima se to isto događa...

možda bi joj trebalo malo više vremena samo s drugima, bez tebe u blizini. no kod onog dijela da se ne skida s tebe kad si tu...hm, pa ja sam u principu za to da se djetetu i omogući to. možda bi tebi bilo lakše izdržati da znaš kako je to privremeno. a privremeno je sigurno, jer ništa ne traje cijelu vječnost (ma koliko god tako ponekad izgledalo )

iskreno smatram da će ti se curka odlijepiti i biti mnogo zadovoljnija kao si joj do tada pružala sve kao i do sada (100 sebe)...a ti mantraj kako ništa nije vječno

[koksy]

I ja sam mama jednog takvog priljepka! Nikud, bas nikud nemogu bez njega, ni na wc! Ista stvar sa uspavljivanjem, a odnedavno nece ni da ga tata kupa a inace ga je kupao vikendom, kad je bio doma.
Kad se probudi po noci, najcesce oko ponoci, nitko ga ne moze smirit osim mene, evo, bas je jucer MM probao i on je toliko vristao da je sve ukucane probudio, dok nisam ja dosla nije se smirio iako ga je MM i nosio i tjesio i stvarno se trudio.
Ali ja vjerujem da ce to stvarno proci, evo prije 2 dana se sam zaigrao sat vremena, to je prvi put u cijelom njegovom malom zivotu da ja nisam morala sjedit kraj njega dok se igra. Pa je to mozda znak da krece na bolje.
Ide i u jaslice iako ja ne radim jer sam mislila da ce se na tj nacin malo osamostaliti ali ne, samo mama, mama, mama...Iako je u vrticu super dobar i ne place ujutro kad ga ostavljam.
Mislim da ti je najbolje da se pomiris s tim, da je to jednostavno tako, i cekas da prode isto kao i ja.
Sretno!

[martinaP]

Ja sam navodno bila takav priljepak. Moja mama kaže da do moje 3. godine nije mogla na WC, osim dok sam spavala . Prošlo me tek negdje nakon 3. godine.

[ruby]

Kala, i ja sam za to da je kraj mene dok sam ja tu, naravno. Ali to ti izgleda ovako: ja gulim krumpir, režem kapulu ili nešto slično i nije da će ona sad sjest u dječju sjedalicu kraj mene, pa joj ja dodam nešto da i ona kao kuha ili joj pričam ili je zabavim, nego ona to odbija, uhvati me za nogu i vrišti da je nosim. Više puta sam skuhala dva ručka s njom u naručju. Stvarno je ne ignoriram.
E da, Koksy, noću se budi sto puta.
Sad spavaju pa mogu malo napisat. Problem je u tome što mi to ne izgleda kao faza, jer nekako predugo traje. Ja više nisam sigurna je li negdje griješim. Evo sad ću ić razgovarat sa svojima da je uzmu na dva sata tjedno, samo da se malo makne. Muž mi upravo predlaže da odem negdi na dva dana, pa šta bude, da će se on borit. I on vidi da se raspadam.
Ja nju obožavam , ali živčana i ovakva kakva sam sad nisam dobra ni njoj, ni Filipu, ni sebi.
Bi li bilo pametno da odem na ta dva dana? Bi li to bilo još gore?

[.kala.]

ma dobro ti je to što imaš nekog da ju pričuva.

a ovo što si mi opisala potpuno razumijem. nisam željela govoriti kako je meni jer je tvoja tema, ali vjeruj mi na riječ - imam jednog takvog od 2 godine i ne trebaš mi puno opisivati takvu vezanost . i uz to smo on i ja sami. mm ionako nikad nije doma...

pa kad ti već svaki dio tebe "vrišti" da treba odmor bilo bi potpuno suludo ne poduzeti nešto.
trebaš doć do daha i ako imaš prilike - udahni. jel to znači sat, dva ili dan, dva...nije ni važno. važno je da si mirnija i zadovoljnija i sebi i suprugu i drugom djetetu, i u krajnjoj liniji i princezi

[koksy]

Iskreno, ne znam dal ce ti pomoc da odes na ta 2 dana, znam da meni nebi jer bi sigurno stalno razmisljala jel doma sve ok, kako MM hendla s njim i sl. i mislim da bi mi to bio jos veci napor. Kazem, tako bi meni bilo, mozda bi tebi bilo ok.
Ja se odmaram preko vikenda, kad je MM doma. Onda odem na kavicu s frendicama, ponekad i navecer odem na 2-3 sata, nakon sto ga uspavam, jer do ponoci spava super ali poslje ponoci....uff!
Takve neke sitnice mi napune baterije, malo se ispusem, izjadam frendicama i bude mi lakse.
I tako postepeno sve vise izbivam, doci ce i do toga da cu ga cijeli dan ostavit s MM-om, a kasnije i s bakom. Al ne zelim forsirat.
Svi mi kazu da sam si sama kriva jer ga nisam odmalena ostavljala s bakom satima, al po meni su to gluposti, tatu si vidi samo vikendom, pa zar da ga onda i ja ostavljam samo zato da ga "naucim"?
Ma proci ce, vidjet ces, samo strpljivo, vjerujem da si na izmaku snaga, meni ponekad bude tesko samo s jednim, a ti imas dvoje za hendlat, ali, kao sto sam ti vec napisala, pomiri se s tim da je to tako i manje ces se nervirat.

[kahna]

Čini mi se da imam istog priljepka od 16,5 mj :/
Nitko, nikada, ništa s njim - osim mene.
Nije da se itko trudi tako da mi je svejedno, navikla sam.
Sve i uvijek - ja sama. Tako se onda valjda i on naviknuo.

Ako nekud odem na sat dva i da ostane s MM-om cijelo vrijeme cendra i traži mene rijetko kad se zaigra.

Što se tiče kuhanja - neće niti on sjediti u svojoj stolici, ali hoće na kuhinjskom pultu, satima ako treba (nedavno otkrila).

Eto, meni je slično, ali ne borim se protiv toga jer imam samo njega, doma sam zbog njega pa mi to dođe pod normalno.
Da imam još jedno, ne znam kako bi bilo :/

Sretno i držim fige da "faza" što prije prođe.

[blazena]

pa kad ti već svaki dio tebe "vrišti" da treba odmor bilo bi potpuno suludo ne poduzeti nešto.

Slazem se.

Prvo, evo ti svjetlo na kraju tunela - bit ce bolje.
Moj je 2 i 4 mjeseca, i sad je to dosta nezavisno dijete, voli bit nasamo i s tatom, i s tetom, baku obozava...
I konacno mogu bit sama u veceu - samo kazem "mama sad hoce biti sama" i on kuzi. Oke, treba svaki drugi put ponovit gradivo
Al kad je bio dobi kao tvoja, bilo je slicno - u manjem intezitetu.
Ak sam doma, ni mrdnut. Nije pomagalo da bude kraj mene, morao je bit na meni. Inace cendra, cendra, cendra.... a ja zivcanim.

Prvo ti sebi osvijesti da ona vise nije novorodjence, da joj nisi bezuvjetno potrebna i da kuzi koncept "mama ide pa se vrati". I da je vjesanje za tebe 80 posto navika, a 20 posto potreba. Da je ona vazna, ali vazan je i tvoj stariji sin, muz, tvoje potrebe.
Vecernje uspavljivanje predlazem da ostavis za zadnje, to zna bit osjetljivo iz vise razloga... Mog je tata uspijevao uspavati sretno (bez placa, oko njegovog vremena za spavanje...) tek negdje s 2 godine. S 1,5 god sam jednom izasla navecer van i cekao me do ponoci, skoro onesvijesten, al zaspat ni tati u narucju, ni u krevetu...

Meni je pomoglo direktno - "ja cu sad kuhati rucak. tata ce se igrati s tobom".
On mi visi na nozi i urla. Meni je koma, al ga samo kratko pomazim i ponovim...
Tata ga nosi, zabavlja, igra se... sto vec pali u tom trenutku.
Poanta je da stogod on napravio, ja ga necu nositi. Ja zelim skuhati rucak. Bez ljutnje, bez nervoze sto K. ne suradjuje kako bi ja zeljela - veselo se ode igrati s tatom. Njegovo je pravo visiti na mojoj nogi i urlati. Moje pravo je da ga ne zelim nositi. On je dobar sin, ja sam dobra mama.
E, kad sam si ja tako poslozila u svojoj glavi - nakon par puta je bez beda otisao s tatom...

I tako sam polako "osvajala" sve vise svog prostora...
Naravno, nista nije u kamenu uklesano, ne jednom sam ostavila rucak da odem vidjeti njegov vioki tolanj (visoki toranj) od kockica
Ali to nakon sto su nova pravila utvrdjena...

Ako zakljucis da ovo sto pisem nije za tebe, i to je oke.
Kad se ti budes spremna odvojiti od nje - odvojit cete se.

Sretno enivej

[sne]

Prvo, evo ti svjetlo na kraju tunela - bit ce bolje.
Sretno enivej

Da, bit će bolje.
Moja je bila slična, ili ista (izbjegavam riječ "ista" jer je je svatko osoba za sebe).
A onda sam nakon drugo rođendana osjetila polako odvajanje, možda izvana gledano skoro pa neprimjetno, ali sam ja osjetila da mi je nekako lakše. Onda mi je jedan dan rekla : Nemoj me sada ljubiti, nemam sada vremena ! Pa se onda opet na par dana priljepila da ne mogu disati. Onda se nekoliko popodneva zaredom po dosta dugo sama igrala ..... onda se opet priljepila.
Jedno veče je rekla : Ja ću sada spavati u svom krevetiću ! I spavala u kinderbetu po cijulu noć, tri noći za redom .... onda se opet malo vratila kod mene u krevet.
Nekada neda da je pomazim, a nekada se gura u mene kao da će mi ući u trbuh opet .... ali nekako osjećam da je to početak, da sazrijeva, da odrasta.

Nakon svega što smo prošle, i mojih osjećaja koji su slični bili tvojima nakon uspavljivanja, bude mi žao što sve ipak prolazi i nekako se mislim da nije bilo tako teško.
A jeste, užasno je teško.

Ne mislim da radiš išta pogrešno, naprotiv. Samo je takvo dijete.

Bilo koja varijanta (kraći put, čuvanje kod bake) sve zbog čega ćeš se osjećati bolje je isto tako najbolje i jedino ispravno. Napravi to. Meni je pomagalo i par sati van doma da malo izluftam glavu.

Misli na to da će proći i drži se.

[mikka]

Poanta je da stogod on napravio, ja ga necu nositi. Ja zelim skuhati rucak. Bez ljutnje, bez nervoze sto K. ne suradjuje kako bi ja zeljela - veselo se ode igrati s tatom. Njegovo je pravo visiti na mojoj nogi i urlati. Moje pravo je da ga ne zelim nositi. On je dobar sin, ja sam dobra mama.

ovo juul zove preuzimanje odgovornosti . i osobni jezik. ako ju ne zelis nositi--nemoj. reci joj: "ne, sada te necu nositi". ona ce biti frustrirana, ali ti ces ostati pri svome. tako ces ju nauciti da imas svoje granice, sto ce joj biti korisno kasnije u zivotu kada ce ona trebati postaviti svoje granice.

inace, znam o cemu pricas, imam istu situaciju, samo je moj f. stariji 22 mjeseca od azdaje. i 95% vremena nema tate, evo sad sam sama s njima skoro mjesec dana.

[sonata]

Koliko sam shvatila, ona moze ostati s tatom ili bakom dok tebe nema, samo je problem kada te vidi. Mozda bi za tebe bilo dobro, da pored ta 2 sata sto izbivas zbog posla uzmes jos sat, sat i pol za nesto sto zelis raditi. Naravno ako ju TM ili baka mogu pricuvati. I ne mora to biti ni svaki dan-mozda svaki drugi ali uglavnom da imas malo vremena za neke svoje hobije ili obilaske trgovina, prijateljica ili sto vec volis. Ja se odmorim samo odlaskom u nabavku-jer sam tada sama i potpuno opustena. Nadam se da ce ti biti lakse

[polfezna]

Kod nas je bilo isto tako. Cak mi se curica isto zove Sara .
Vremenom je pocela sve vise da se interesuje za druge ljudi i stvare nevezano za mene pa je lakse.
Ovo sto je mikka napisala o postavljanju granica je kod nas bilo presudno i znatno olaksalo situaciju i njoj i meni. Jasno joj dajem do znanja kada mi je nesto neprihvatljivo(npr. to uspavljivanje od dva sata) i dete sada zna na cemu je . I dalje je frustrirana kada radim nesto sto njoj u tom trenutku nije po volji ali vec ume da verbalizuje svoj bes i znatno bolje izlazi na kraj sa osecanjima uopste.

[koksy]

Poanta je da stogod on napravio, ja ga necu nositi. Ja zelim skuhati rucak. Bez ljutnje, bez nervoze sto K. ne suradjuje kako bi ja zeljela - veselo se ode igrati s tatom. Njegovo je pravo visiti na mojoj nogi i urlati. Moje pravo je da ga ne zelim nositi. On je dobar sin, ja sam dobra mama.

ovo juul zove preuzimanje odgovornosti . i osobni jezik. ako ju ne zelis nositi--nemoj. reci joj: "ne, sada te necu nositi". ona ce biti frustrirana, ali ti ces ostati pri svome. tako ces ju nauciti da imas svoje granice, sto ce joj biti korisno kasnije u zivotu kada ce ona trebati postaviti svoje granice.

Ili mozes, kao ja, reci "pricekaj da mama zavrsi pa cu te onda nositi, moze?" Nakon tog "moze?" on obicno kimne glavom i stvarno ceka a ja ga onda stvarno primim kad ulovim malo vremena.
A ako i dalje inzistira na nosenju prvo mu probam odvratit paznju a ako neide ponovim mu da cu ga primit kad zavrsim i nastavljam po svom usprkos njegovom protestiranju. A kad zavrsim, nosim ga jer sam mu tako obecala.
I stvarno ti dogovori vecinom pale, i mene iznenaduje kako svaki dan sve bolje to funkcionira.

[mikka]

koksy, kod nas je nedavno funkcioniralo s dogovorima, ali vise ne . sta bi ti napravila da ti on, nakon tvog "moze?", kaze "ne, hocu sad, nosi, nosi, noooosssiiiiiiiiiii"

ovo s granicama je fenomenalno. usput upoznajes sam sebe. to "ne" koje kazes djetetu je ne s ljubavlju, a ne neko negativno ne. u tome je velika stvar.

[zhabica]

ruby draga, zao mi je sto ti je tesko

mozda da ju malo vise ukljucis u aktivnsoti koje radis, npr. moj isto hoce da ga nosam dok kuham i cistim npr kapulu ali ja tako ne mogu radit pa ga sjednem na radnu plohu pored mene i dam mu neku zlicu pa i on kao sudjeluje dok ja cistim kapulu/krumpir, ili mu dozvolim da izvadi par posuda u kojima i on kuha dok je kuham (imamo tecice koje samo tome sluze, inace bi vec bile u smecu, i drzim ih zajedno sa tecicama koje koristim jer inace nece uzet one koje su igracka nego hoce prave).

u sjedalicu isto nece dok ja radim nego bas hoce bit blizu, tj. da ga nosim, pa pristaje na ovakvo odvlacenje paznje.

bas mi je zao sto ti je tesko. drzi mi se!

[ruby]

Cure moje, naprije vam puno hvala i pročitala sam sve ove korisne i utješne stvari. Nadam se da će ipak ovaj period proć. Jučer sam bila kod svojih i dogovorila da je jedno popodne tjedno uzmu na koji sat. Kod njih je super jer imaju veliko dvorište, vrt, ljuljačke, a ja ću jednom tjedno izaći na par sati samo za sebe.
Eto, i to je nekakav početak, iako mi je jučer sve izgledalo beznadežno.
Jedino još ne znam kako da riješim to duuuuugo uspavljivanje?
I odlučila sam da neću otići na dva dana jer bi joj to bio preveliki šok.

[.kala.]

Cure moje, naprije vam puno hvala i pročitala sam sve ove korisne i utješne stvari. Nadam se da će ipak ovaj period proć. Jučer sam bila kod svojih i dogovorila da je jedno popodne tjedno uzmu na koji sat. Kod njih je super jer imaju veliko dvorište, vrt, ljuljačke, a ja ću jednom tjedno izaći na par sati samo za sebe.
Eto, i to je nekakav početak...

ma što nekakav?! pa to je ooodličan početak!
i jako mi je drago zbog tebe

uspavljivanje (e to je područje za nekoliko tema ), ne znam koju proceduru imate sada, no ja bi ustrajala na ovome: standardno nekakav rutinski dio koji predhodi uspavljivanju (kupanje, čitanje, nešto treće...), gase se svjetla i "laku noć". trebalo bi ustajat u tome. ali ono što mi se čini čak i bitnije od toga je ustajanje - ustajala bi svaki dan u isto vrijeme. i organizam će se jednostavno morat priviknut tome. vjerujem da bi ti tada i to uspavljivanje postalo manje zamorno samim tim što bi kraće trajalo

[sonata]

Ruby super!

[koksy]

I za uspavljivanje te mogu utjesit, vrlo vjerovatno je faza, mi smo prosli od visesatnog do 5-minutnog. Od budenja usred noci i igranja satima, do mirnog spavanja sa samo jednim kratkim budenjem da bi popio vode.
I jos uvijek je stalno nesto novo, jedan tjedan ovako, drugi onako, nikad dosadno!

[kuruza]

Kala, i ja sam za to da je kraj mene dok sam ja tu, naravno. Ali to ti izgleda ovako: ja gulim krumpir, režem kapulu ili nešto slično i nije da će ona sad sjest u dječju sjedalicu kraj mene, pa joj ja dodam nešto da i ona kao kuha ili joj pričam ili je zabavim, nego ona to odbija, uhvati me za nogu i vrišti da je nosim. Više puta sam skuhala dva ručka s njom u naručju. Stvarno je ne ignoriram.
E da, Koksy, noću se budi sto puta.
?

Isusebože, ovo kao da opisuješ moju. Identično.

Mojoj su dvije godina i dva mjeseca. Kod nas je mrvicu bolja situacija jer ona želi da je tata uspava. Štoviše u zadnje vrijeme vrišti ako je on ne uspavljuje. Meni je to uspavljivanje od po sat i kusr vremena uvečer (neće u sobu ni kročit prije 21.30) noćna mora, posebno dok znam da me još brdo stvari čeka.

Preko dana je čuva teta, sad je mislimo na jesen dati u vrtić. Al kad ja dođem doma 90 posto vremena je fokusirana na mene. Identično me drži oko noge dok perem suđe ili kuham ručak.

Noću se još budi milijardu puta. Na kraju završi u našem krevetu kad nas skroz iscrpi.

Sve druge će poslušati i neće se izmotavati, a meni je u stanju leći nasred blatne ceste i tamo ostati idućih sat vremena ako je nepristanem nositi. Leđa me ubijaju. Ima skoro 14 kila. Ne usudim se bez kolica niti do dućana u zgradi u kojoj živimo.

E, da nikad je nisam udarila niti takvo što dolazi u obzir. Upravo zato jer sma dijete koje je mama lemala. Ali da ispalim na živce - da. I da se nekad zderem ko luđakinja (uglavnom zaurlam DOOOOOOSTA kad sam na izmaku snaga). Pa mi bude žao.


Poanta je da ja znam i vjerujem da će to proći, al sad mi je fakat teško. Iscrpljena sam od svega i počela sam imati problema gadnih sa štitnjačom što prije nikad nisam. Težina mi je u minusu. Nemam interesa za ništa. Al mi je lakše kada se ovako izjadam.

[@n@]

Nisam čitala sve što su cure pisale, pa se ispričavam ako ulijećem bezveze. Naime, moja jedna prijateljica je imala takav identičan problem. Riješila ga je jedino tako da je uporno 'tupila' malenoj slijedeće:

Razumijem da želiš mamu i da bi se nosila, ali meni je to stvarno jako teško i ne mogu te sada nositi.

Shvaćam da želiš spavati s mamom, možemo se malo pomaziti (10 minuta), no onda želim da odeš spavati s tatom. Mama ima posla, moram malo raditi.

...
...

Uglavnom, poanta priče je bila da dijete od godinu i pol može i zna manipulirati roditeljem, a da ovaj to nema ni u malom prstu.
Cilj je osvijestiti djetetu da imaš svoje potrebe i da ne može visjeti po tebi 24/7.
Ono što mi je prijateljica pričala (oni žive u Milanu i radili su to pod vodstvom dječjeg psihologa), je da stvar postane jako teška i nije lako izdurati. Dijete samo mora znati da si ti tu u blizini i da je čuvaš (to joj moraš ponavljati). Ono što će se dogoditi jer da će dijete pronaći neku lutkicu ili nešto drugo što će joj 'zamijeniti mamu'.

To je ono što znam, ako želiš više detalja mogu pitati prijateljicu.

[@n@]

Zaboravih reći da je cura AP.

[koksy]

@n@ super si to rekla, iako su mali stvarno mogu i znaju manipulirati.
Zato kod nas nema igranja, smijanja ni iceg slicno kad se okupamo i legnemo u krevet. Onda je vrijeme za spavanje i tocka. I ponekad se on namjerno glupira i samo ceka da se ja nasmijem pa da mu to bude motivacija za dalje. Al ja ostajem pri svom, vrijeme je za spavanje. Dakle, ignoriram ga, a ako se bas krene dizat i skakat samo mu cvrstim glasom kazem; legni, idemo spavat! Ne treba grubosti ni nervoze, trebalo je i nama jedno vrijeme da on shvati da sam ja tvrdoglavija od njega. Ali sad zna da ima opciju zaspat u kindacu ili legnut meni na rame. Meni svejedno, bitno da zna da je vrijeme spavanja!

[devet_mjeseci]

Da se i ja nadovežem. Moj mali je do jaslica bio isključivo moj i nije bilo nikakve šanse da ga itko, pa čak i MM uzme. To su bili šokovi, ja sam bila na rubu snaga... Adaptacija je trajala tri mjeseca - ne samo da je bilo plača na odlasku (da ne govorim da mu je dugo trebalo da prestane i tamo plakati) već je plakao čim bi me ugledao. Tim gore je bilo što smo počeli sa jaslicama u zimskim mjesecima, pa bi nakon najviše dva tjedna već pokupio neku virozu. Nakon ta tri mjeseca situacija se okrenula za nevjerojatnih 180 stupnjeva i Miha je postao drugo dijete - svima se bacao u zagrljaj, svima je htio ići, ja sam mogla čak i kakati (grozno zvuči, ali to dijete bi plakalo čak i kada bih bila na wc-u, pa bi mi i taj "posao" bio prava muka), okupati se, otići sama do dućana dok ga MM čuva, skuhati ručak... No, uspavljivanje i noćno spavanje je i dalje bilo problem do desetak dana prije njegovog drugog rođendana - naime, tada sam prestala dojiti. Bila sam na rubu iscrpljenosti, a mlijeka gotovo i nije bilo. Mali se počeo sa mojim cicama neugodno i bolno poigravati i ja to više nisam mogla podnositi. I jedan dan sam rekla dosta... Mislila sam da će biti cirkus jer me prije hvatao za cice kako god i gdje god je stigao. No, na moje veliko iznenađenje, i on je bio spreman. Dva dana za redom je još malo pokušavao, a onda je i to prestalo, bez suza i šokova. E tada sam ga navikla da ga pomazim, malo popričamo, a onda mu dam pusu, zaželim laku noć i okrenem mu leđa. On je znao da je to znak da moramo spavati. Zaspi u roku ne dužem od 5 minuta. Nedavno sam počela pomalo spavati u drugoj sobi na bračnom krevetu. Nažalost, i danas se većinu noći probudi jednom do najviše dva puta, pa se preselim kod njega i tamo nastavim spavati. Istini za volju, bilo bi dovoljno da samo malo legnem, pa čim se uspava vratim se u drugi krevet. Ali toliko sam umorna da se skljokam.

Za uspomenu još uvijek imam nesanice za koje nije on kriv. Naprosto sam navikla biti na stalnom čekanju, pa se nadam da će i to s vremenom proći. Sorry ako sam se raspisala, ali baš si mi oživila sjećanje na jedan doista izuzetno iscrpljujući period... Držite se

[Vala]

mislim da bi puno pomogle bachove kapi...ja sam ih pila dok je malisa imao 6mj.(preko dojenja je i on dobio) i ne da su njemu pomogle vec i meni. rijesila sam se nekih strahova koje nisam kuzila da mi stvaraju probleme.

[nely]

ja bi se nekako povodila savjetima @ne
mislim da dijetetu ipak treba postaviti neke "granice" unutar kojih može funkcionirati. granice su jako korisne za zdrav odnos djeteta-roditelja i najsigurnije će se osjećati ako one postoje. ako ne postoje oni se gube u svojim zahtjevima i upće se više ne okreću sebi nego posesivno traže pažnju roditelja, a da ne kažem da je trčanje na svaki njihov mig jako loše za njihovu samostalnost i samopouzdanje u daljnjem životu.
ja sam definitivno za obilato pokazivanje ljubavi, svakodnevno maženje, tepanje, zajedničko igranje..ali i svakako poticanje samostalnosti!
znači, ako kuhaš ručak i ne možeš ju tog trenutka nosati moraš joj to i reći.."mama sad kuha, igrat ćemo se kad završim"-i to napraviti i ustrajati na tome, bez obzira na njen plač..tako isto sa spavanjem.
skužila je da dobiva očito puno stvari s plačem i to koristi.
al moje metode i savjeti definitivno ne idu uz bok sa AP, tako da ipak nisam sigurna da ćemo se skužiti..
..i još nešto. mislim da upravo AP upravo ovako malo više veže djecu za roditelje. moje mišljenje (bez uvrede), a možda sam i u krivu.. :/

[AndrejaMa]

Evo i mene sa svojim iskustvom....
Petar je isto tako jako privržen i to stvarno ponekad umara....
Do nedavno dojeno djete, mali nespavač, ali i to se sredilo, samostalac što se nekih stvari tiče... npr sam jede od svojih 10-11 mjeseci. I nema šanse da ga netko nahrani, sam jede juhu i koristi vilicu i nož , pije sam iz čaše isto od negdje godinu dana, nemamo problema sa uspavljivanjem, jednostavan ritual i spavanac, unazad 5 mjeseci spava s bratom u sobi i to super funkcionira.
Ali... mama, mama i samo mama.
MM se često i puno bavi njima, igraju se, crtaju, ma sve. Ali presvlačenje, pranje ruku, umivanje ... ako to ne radim ja - plač. A recimo kupanje i pranje zubiju može i MM (olačiti poslije kupanja moram opet ja). Ako sam ja u blizini, sve moram ja. AKo sam mu ja dala čašu, moram je ja i uzeti. AKo mu tata daje čašu, ne želi, moram ja. Mislim, ima stvarno smješnoih situacija i ne znam kako ih objasniti ni sebi, a kamo li drugim. Ako idem na put i nema me taj dan kod kuće, MM sve uspije bez problema. Problem je ako sam ja kod kuće. U jaslice ide bez ikakvih problema, nekim osobama želi isto ići, a opet ima osoba s kojim ja često u društvu, ali nema šanse da im priđe.
I stvarno nekada zna biti naporno. Ubije u pojam. I da, možda bi bilo dobro ponekad ignorirati njegov plač i zahtjeve (na i potrebe), ali kad je ponekad (u žurbi i sl) lakše uzeti ga i napraviti što već treba i gotovo, a tada je završeno s dosljednošću.
Ne znam za drugi izbor.....dosljednost, ali i ona je teška...

Svima s ovakvim problemčićem jedan

[@n@]

NE IGNORIRATI NJEGOV PLAČ, upravo suprotno! Reagirati na njegov plač objašnjenjem kako ti je teško i da ne možeš baš svaki put skakati na njegove zahtjeve! To je potpuno nešto drugo od ignoriranja!
Dijete zagrli, čučni pred njega, pogledaj ga u oči... daj mu na taj način do znanja da ti je važno, da ga voliš i uvažavaš! Ali isto zahtijevaj i od njega prema sebi.

[AndrejaMa]

Ignoriranje plača je nešto što stvarno nije u redu. Ali kad već godinu dana ne uspjeva sa objašnjenjima, zagrljajima, sigurnom blizinom - pokušaš i nešto drugo. Jer kuhati ručak sa priljepkom koji ne može baš biti miran u blizini lonaca - baš i nije za preporučiti. On baš u tom trenutku želi nešto.... i baš svaki put.... i tako u nedogled. Pažnja mora biti samo njegova i jedino njegova. I počeo se čak iskaljivati na bratu iako je upravo on taj koji je na neki način ignoriran, zapostavljen...
ma ne znam....

[@n@]

Oprosti, pogrešno sam te shvatila... da, naravno da bih i ja postupila kao ti kad bi mi stvarno bilo dosta, kako navodiš. Što je previše je (i meni) previše.
No, svakako bih se potrudila da kažem djetetu da mi je dosta i da ću ga sada ignorirati dok ne prestane.

Ja sam ignoriranje koristila nekoliko puta s L. kad mi je cendrala 'bez razloga', odnosno kad joj je cendranje služilo umjesto objašnjenja što joj je i što želi. U tim slučajevima bih joj rekla da ću je ignorirati dok mi lijepo ne kaže što je, plakala bi minutu i nakon toga se smirila i rekla što želi.
Tako da - definitivno mi se to čini u redu kad ispucaš sve ostalo (i živce). :/

[@n@]

A jesi ga pokušala animirati? Moja L. kuha u svojoj kuhinjici pored moje, dok ja kuham ručak. Dala sam joj nekoliko spiralica od tijesta i to prevrće.
Eto, danas je ČAK, , svaka prala svoju kuhinju.

Možda mu je dosadno, možda zagrljaj i razgovor nije ono što treba...
hm... baš si razmišljam iz svoje perspektive. Iako je svako dijete priča za sebe, naravno.

[AndrejaMa]

Svako je djete svoja priča.
Nekada sve savršeno ili skoro savršeno funkcionira.
Mjesimo tjesto, valjamo, rezuckamo, pripremamo - svi troje ili čak i četvero. A onda odjednom, on bi na ruke... a moje ruke od tijesta ili baš moram mješati ili što god... nakada je jednostavno neizvedivo uzeti ga iz sigurnosnih ili za ručak sudbonosnih (ako zagori ) situacija.
Ali naš generalni problem je njegova upornost i tvrdoglavost...kad on nešto poželi - to je jednostavno to. I ne odstupa ni milimetar.
Mislim da bi u njegovom dosadašnjem životu mogla nabrojati svega par situacija kada smo njegovu volju uspjeli promjeniti na bilo koji način - animacija, odvraćanje fokusa od tražene stvari ili nekom sličnom metodom. Tvrdoglav i uporan. I još je dobro ako sam dobro raspoložena ili imam vremena. Ali ako je to pred kraj napornog dana ili nam se negdje žuri - eh, tada su živci malo pretanki. Jednostavno ga uzmem i napravim što želi ili ga ignoriram - nema druge.

[kahna]

Uh, bili smo za Uskrs na moru par dana,
bilo nas puno, i djece i odraslih,
a Luka samo - mama mama mama - čim me izgubio iz vida.

Bez obzira što radio i s kim/čim se igrao/zabavljao.

Takav još nije bio, mislila sam zbog promjene, al evo i doma je nastavio tako.
Nevjerovatno, čini mi se da je svaki dan sve gori.
Ne priznaje nikoga osim mene :/

Nadam se da je neka "mama" faza i da će proći, zbog njega, ne mene.
Jer ne znam kad ću na posao i kako će to izgledati onda

[Maslačkica]

Stalno se malo vraćam na ovu temu, čitam, pišem, brišem.

I ovako...
Moje iskustvo sa nećakinjom je jako slično vašem i ona je trčala zamnom, ne za mamom.
Kuhanje, pranje podova, spavanje, odlazak u wc ma to ništa nije bilo moguće napraviti. Ništa! Sve s njom kao priljepkom. Već sam odljepljivala, jer nisam imala 1 min. vremena da sama nešto napravim, ali kada bih je "odvikavala" bila bi tužna, tj. imam osjećaj da bi se osjećala odbačenom ili bi plakala iz petnih žila, ali taj plač je bio baš onako - iz straha, panike, očaja, iznenađenja što mora biti sama.
I tako sam je puštala...išla bi samnom u wc, trgovinu, spavanje, ma svugdje i nisam joj smjela biti van vidokruga.

Jednog dana, ne tako brzo - tako mi se činilo u ono vrijeme, a sada kada pogledam tako bih je rado za sebe opet tako, jer sada ima 18 godina , jednostavno sam primjetila da se odmaknula od mene, mrvicu. Za mjesec dana već bi ona sama malo istraživala oko sebe i ja ne bi bila pod mus jedno 5 min. i tako, malo po malo odvojila se.

Mislim da je to faza i mislim da je to jako slična fazi onoj koja se javlja oko 1. godine kada se dijete priljubi uz roditelja i nema šanse da se makne bez panike, tj. kod nas se na isti način manifestirala.
MIslim da je to faza odrastanja i osamostaljivanja.

Probala sam ja nju micati od sebe, ali sam stvarno vidjela tu nesigurnost u njoj i želji da surađuje samnom i jednostavno sam je ja gurala prije njenog vremena. Kada je vrijeme došlo, sama je otišla.

[lasada]

ruby
Da te utješim x puta 2

[smedja]

Cuj... moja curka je bila slika i prilika privrzenog djeteta...
AP od kad smo dosli iz bolnice... rijetko bi ju vidjali bez cice u ustima ili da nije negdje oko mene... oko godinu dana se malo opustila kad je pocela hodati ali kako sam zatrudnila opet se priljepila uz mene i ni makac...
Pocelo mi je sve to biti tesko... nikud ne idem, u kuci tj s njom cijele dane i noci i neki dan sam pocela raditi a mm ostao s njom doma (ima alergije&co pa smo dobili produzeni porodiljni) i mislili smo da ce biti belaja, da ce dobiti slom zivaca ali podnjela je to skroz super... uziva s tatom, kao da mi je pao kamen sa srca a i kao da je njoj sad bolje i lakse...
Naravno kad dodjem vjesa se po meni, cica dane i noci ali je svoju paznju sad ravnomjerno rasporedila na nas oboje, inace bi ja s njom bila dok je mm bio na poslu i jedva cekala da on dodje da pojedem u miru ili se otusiram ali jok.. mama pa mama...
e sad je dok je tata s njom tata tata, kad ja dodjem mama mama, ali nekad i tata tata i sad smo konacno kod nje jednako zastupljeni... preporodila sam se... toliko mi je lakse da to nije moguce a i drago mi je zbog nje da se malo odljepila

malo sam sve to konfuzno napisala, ali da se valjda shvatiti misao

[lasada]

Mi smo bili kod mojih roditelja u kc sad od četvrtka - nedjelje, MM je Laru nosio za mnom na wc jer je stalno cvilila za mnom. Ja izgubila na kilaži što sam jela, bila je ko priljepak. Kad smo je okupali brzo ja pod tuš i u krpe u 22 sata nemoguća je. Ja joj kažem pava Lala ajde legi i ona čudo legne na jastuk al kaže mama bibi nije htjela bez cike. Ma za poludit je. Moje roditelje vidi 2 puta godišnje jer tatu moga bole noge pa mu naporno voziti do plitvicaa MM može u 5. i 9. ili u 10. mjesecu zbog posla tj. sezone a zimi opet velik snijeg pa smo zatrpani. Pa neće njima da ju voze, čuvaju samo počne mmrrr mama i odmah mi se objesi oko vrata. Mislim meni to odgovara al malo je toga ipak previše da ne mogu ni na wc ma mislim a šta ćeš proći će je brzo valjda 8)

[raffaela]

Moram se i javiti.Nevjerojatno,kao da čitam o nama,o mom malenom kojem je 14 mj.Pa to je više za poludit,nervozna sam i luda više od umora,nespavanja i svega skupa.
Nigdje sa ja ne mogu maknut,mali je opsjednut samnom,Ružno je ovo čut,da,ali tako je,samo hoće meni i nikome više,muž ima volju ali pored mene nitko ne postoji.To je tako zamorno,još uvijek je na sisi i to mi je već poćelo ići na živce,svugdi me poteže za majicu,...znam da je ovaj post uvelike posljedica moje nervoze,ali moram se ispuhat.vidim da nisam jedina pa mi je malo lakše.Imam dva sina,stariji je 5 godina i sve sam isto s njim prošla.pa se pitam jeli problem u meni,ili su to jednostavno takva djeca.Jaim se posvećujem 300%.
Pozdrav

[maremama]

i mi smo u sličnoj situaciji.
roko je strašno vezan za mene i ne mogu ništa ni nigdje bez njega, ići mu napraviti bocu ujutro, on spava i sjedi na stolici i čeka bocu, na wc usred noći ako se probudi ide sa mnom, sjedi na podu i spava i čeka mamu, netko mu nešto da da jede, on prvo da meni to u ruke i onda ja njemu dajem kako bi on to uzeo i jeo, sve mu mama i mama je centar svijeta za sve radnje i situacije, nitko drugi kao da i ne postoji.
moja kosa mu je lijek za smirenje, imam kosu do pola leđa a njegove rukice su stalno u njoj i to me u biti najviše nervira. spava s nama u krevetu, ja se pomaknem milimetar pomakne se i on taj milimetar itd.
ali ne smeta me, ponekad malo , jer sam naučila, možda me ne smeta jer roko ima nekih drugih zdravstvenih problema pa sam možda i ja pridonjela takvoj situaciji.
ali proći će to, i nitko nije sretniji od mene, kada ga vidim kako raširi svoje malene ručice, vikne mama, skoči mi u zagrljaj i njegove malene usne stisne uz moj obraz.
ja u biti mislim da nas dvoje gradimo jedan jako lijepi odnos.
i s druge strane ipak se nadam da neće biti mamin sin