Izazov - dijete antena za mir i ljubav
Moje je dijete prije svega i temeljito fan ljudskih odnosa; njega se ne da podmititi (ponekad uzme nešto, ali to ne znači da će odustati od drukanja da se situacija sredi iznutra prema van), prevariti, njemu se ništa ne može sakriti. Ako ga hoćemo mititi u TL, on glatko odbije svaku igračku, i svojim nam držanjem i jezikom govori - frigaš to. Idemo mi bit u miru i ljubavi, sve lagano, ajmo ne žurit, ajmo ne paničarit. (to je idealan stav za mladi par koji subotom nastoji uhvatiti korak sa svime u životu, nabavci, kupnji, doživljaju, druženju...) Reklo bi se da je beskompromisan u svom zahtjevu za mirom i dobrotom. To se počelo vidit još dok je bio mala beba; bio je u ogradici, a ja sam mu nešto dala zato da ga kao zavaram - a dala sam mu nešto što mu je bilo baš važno, zgodno, i nesvakodnevno... pogledao me pogledom - j...š i tebe i tvoju ... što je već bilo, i mirno bacio na pod. E tako do dana današnjega.
Ali, taj mali dječak ima isto tako i dosta teško savladivu osobinu, a ta je sljedeća: ilustrirat ću primjerom.
Ne ide u vrtić, a voli djecu, pa ga rado odvedem u park. Neko vrijeme glede bolesti i lošeg vremena nismo bili, pa mi je bilo jako stalo da idemo danas. Ali, doma je posla ko u priči, a kako je park odalje i podalje, moram prirediti ručak jer kad dođem... gotovo je... moji su oboje frikovi tog poslijepodnevnog spavanja i rutine, ludi su od umora u 13 sati... I dok sam ja sredila veš (skupilo se, putovali smo ovaj vikend), presvukla krevete, skuhala ručak, spremila bebu, nahranila bebu... i tako te stvari, malčice sam već gledala na sat... onako nervozno. Nisam trebala, znam, ali - žurilo mi se, plus - on je stalno nešto trebao, zvao, pa se sve produljilo, i već je bilo previše sati... za autobus.
I spremim sve živo, platim taxi, odvedem nas u park, a tamo - on me gleda, i kaže - znaš, nije mi ovo baš zgodno. Dosadno mi je. A znam ja - nije njemu dosadno, nego mu se nikako nije dopala žurba, moja nervoza, izostanak onog opuštenog kontakta koji imamo kad nikamo ne idemo. I ništa od parka koji inače jako voli, bilo djece, bio sam, njemu u biti svejedno; i već je bio na rubu ludila (to je naš uzorak - ako je žurba, ili neka napetost - on prvo tvrdi da mu je dosadno, pa se počne loše osjećat, pa krene bit nekako odvojen duhom od drugih, i onda krene big bang - koji se liječi jako lijepo i lako - odrasla mirna i sabrana osoba mu treba pristupit i pokazat da je sve okej... samo što takva odrasla osoba ponekad ja nisam...) kad sam skužila da je vrijeme da se aktivnost promijeni. I dobro, dućan, taxi, doma (to me uvijek ubije, skurim pare da mali kaže - a dosadno mi je tamo...), balončiće smo puhali u dvorištu, sreća i veselje, ma već sam ja iskusna s njim - 4 godine skoro
Ali, da je ponekad to izazov, takva narav, jest. Da bi uživao ono što mu treba ja imam osjećaj da je predamnom skoro pa nemoguć zahtjev... sve odraditi, i sve lagano, i bez povišenog tona, i bez unutarnje nervoze, napetosti, ma bez obične žurbe. Zen učitelj? Da, upravo tako.
Rješenje - jasno ko dan. Učit, bit mirna, planirat, ne birat nešto što izaziva kaos, makar to bio park... ali svjedeno - meni je to takav izazov, priredit mu nešto - onda kad nisam baš u najresursnijem stanju... da imamo park pred nosom - nema problema... ali ovako - sav taj put, planiranje, vrijeme... tako često u tom parku imam tu priču - dosadno mi je, i ne želim tu biti (kad si takva vještica nervozna...).
Moja mama bi rekla - đubre nezahvalno, ja sve radim za tebe, a ti ovako, igraj se sad kad si tu jel jasnoa ja neću...
Eto, podijelila sam s vama... pa mi je lakše
 |
|||
Odgovori s citatom
Ifigenija prvotno napisa
) ne bih to verbalizirala ko tvoja mama i apri 
Baš prolazimo kroz takvu fazu izazvanu mojim povratkom na posao. U 2 tjedna je pokupio nekoliko jedinica, a inaće odlikaš. 
).
).To je jedna krajnost, a druga - imamo jednog dragog dedu susjeda koji uvijek šeće kad i mi i kad ja kažem da idemo od dr. - on mi ispriča kako je on svojoj djeci skidao temperaturu kad su imali boginje, krup i druge slične poslijeratne bolesti i svaki put mi bude neugodno što sam išta rekla. No ipak jako volimo tog susjeda koji si nikad nije dozvolio formu "savjeta", a i kad vidim da su mu kćeri odrasle, žive i jedna je divna teta u vrtiću- to mi stvarno djeluje utješno. Na žalost ja sam poprilična paničarka pa mi velik dio energije dok su bolesni iscuri na šbbkbb crne scenarije i razuvjeravanje iz istih.
