Već dugo namjeravam napisati priču s mojih poroda pa evo, danas ću vam opisati onaj najfriškiji, moj treći porod.

Moj stariji sin i kćer su 19 mjeseci razlike. Odgoj dvoje djece koji su skoro pa vršnjaci, uzeći u obzir da su to vesela, razigrana, otvorena, inteligentna i djeca sa čvrstim karakterom, ne može se opisati u tri rečenice. Pa ću reći samo da je to bilo jedno turbulentno putovanje prožeto snažnim osjećajem ljubavi, uz veliku hrpu fizičke i mentalne uključenosti 24 sata na dan a sve to u petoj brzini. Imati još jedno dijete nije nam bila opcija. Nije se zapravo moglo ni nazvati opcija jer takvo nešto nam nije padalo napamet. Onda su ta ista djeca preko noći postali trogodišnjakinja i 4,5 godišnjak, razumna djeca s kojima je život iz pete prešao u drugu brzinu. Odjednom moja djeca nisu crpila iz mene energiju nego su izazivala harmoniju i sklad u našoj obitelji, sve je postalo puno mirnije. Ja sam već neko vrijeme počela obraćati pažnju na bebe, trudnice, proradio je onaj instinkt koji viče da moram roditi još jednu malu osobu. Neko vrijeme tu ideju sam držala za sebe a kad sam rekla mužu, on mi je otkrio iste misli i iste želje. I tako smo mi odlučili imati još jedno dijete.

Zatrudnila sam opet iz prve. Plus na testu izazvao je veliku sreću i tisuću pitanja. Pitala sam se kako će izgledati, hoće li biti dečko ili cura, kako će se slagati s bratom i sestrom, na koji će fakultet ići.. Bila sam uzbuđena i sretna. Obavijestila sam sina i kćer da sam trudna, oni su bili presretni. Trudnoća je prošla odlično, uz neke početne problemčiće koji su brzo nestali, sve je bilo u najboljem redu. Ja sam bila jedna zadovoljna trudnica sa trbuhom žene koja nosi bar trojke Kako je treće tromjesečje bilo u ljetu, svaki dan gegala sam se do plaže sa svojim pilićima, uživala u kupanju i ronjenju i nadala se da neću roditi negdje na plaži. Poučena iskustvom iz drugog poroda koji je trajao od početka do kraja jedan sat, računala sam koliko bi mi trebalo do kuće pa do rodilišta u slučaju da negdje u moru počne. I nisam htjela u 24 sata kao još jedna rodilja čija beba se rodila na neobičnom mjestu. Srećom to se nije dogodilo.

Bilo je to tjedan dana prije termina, fešta u našem malom mjestu. To jutro bude me djeca, viču da ne mislim valjda spavati do sedam ujutro, požuruju me a meni se tako neda. Vruće mi je, teška sam si, beban se unutra buni, rita, pritišće sa svih strana. Eh da, zaboravila sam reći da već odavno znamo da je dečko. Djeca su ga odlučila nazvati Hiawata. Pa Mowgli. Pa Jimi. Srećom, znala sam da će kad tad pogledati neki domaćiji crtić pa će naići prihvatljivije ime. Ali da se vratim na to jutro. Djeca i dalje viču da požurim, ne mogu dočekati štandove, zabavu..a ja se sjetim janjetine pa se ipak dignem. Odlazim u wc i vidim da je ispao čep. Vičem :"Ispao mi je čep!!!". A djeca s druge strane vrata: "Ma kakav čep, oćeš da ti dodamo drugi?" Smijem se, sjetim se da razgovaram sa trogodišnjakinjom i četverogodišnjakom pa objašnjavam da će se danas roditi Brat. To činjenično stanje djeca prihvaćaju s razočaranjem jer tko će ih sad voditi na feštu pa mi dobacuju kako uopće nisam fer, baš sam izabrala dan za rađanje. Dogovaramo alternativu, zovemo baku i djeda i objašnjavam situaciju. U roku od pet minuta oni su kod mene. Čekamo muža da dođe s posla i da djeca napokon mogu otići tamo gdje su naumila. Muž dolazi, djeca i roditelji me ljube, požele sreću i odlaze. Kuha mi kavu, sjedimo ispred kuće i planiramo nakon kave otići u rodilište. A tako mi se neda. Još uvijek mi je vruće, trudovi su tu ali čitav zadnji mjesec imam nekakve lažne pa se ne uzbuđujem. Muž me podsjeća na zadnji porod koji se dogodio vrlo brzo pa ajde, ipak odlazimo put rodilišta. Dolazimo tamo, šalju me na pregled. Babica me pita jesu li dvojke pa na moj negativni odgovor žena obavlja nekakve hvatove po trbuhu da ocijeni nosim li diva ili običnu bebu. Ipak je obična beba prosječne veličine. Otvorena sam 3 cm i obavljam brijanje i klistir. Nakon svega toga šetam se po hodniku i čekam muža kojeg sam prislilia da ovaj put bude samnom na porodu. Doduše, uz objašnjenje da ću imati paravan ispod trbuha i da sigurno ništa neće vidjeti.

Stavljaju nas u boks, dobivam drip i čekamo. Trudovi su sve jači i jači a proživljavam ih mirno. Samo tražim tišinu. Tako da je muž pratio brojke na ctg-u i kad bi vidio da brojke rastu, utihnuo. Babica svako malo dolazi provjeriti stanje, otvaram se kako treba a sve mi se još uvijek čini lagano. Nakon nekih 2 sata ležanja u boksu babica zaključuje da sam otvorena 9 cm ali beba nije spuštena kako treba pa mi predlaže da se okrenem na lijevi bok. To sam i napravila a taj tren kad sam se okrenula kao da me grom pogodio. Tu silinu boli ne sjećam se da sam ikad osjetila. Boli me krvnički i shvaćam da se beba spušta i da je to to. Stišćem jadnoj mladoj babici ruku a ona uspijeva izvući svoju i podmetnuti muževu. Muž i dalje šuti i čeka paravan. Osjećam nagon za tiskanje. Govorim babici da moram tiskati i da ću tiskati bez obzira na to što mi ona kaže. Ja moram roditi ili ću se raspasti. Ulazi doktor, pregledava me i nakon zaključka da sam otvorena 10 cm govori da legnem na leđa, raširim noge i u sljedećem trudu da tiskam. Ja njemu predlažem da on raširi svoje jer ja svoje neću. Čovjek se smije i govori kako nikad nije imao rodilju koja se otvorila do kraj bez ijednog ispuštenog glasa i da ne kvarim dojam sad na kraju. Ja širim noge pa ih opet skupljam jer ne mogu. Oni mi rašire, ja tiskam i skupljam noge. Muž viče da poslušam babice i doktora a ja njemu vičem da nema paravana uz zlobni smijeh. Jadan shvaća da nema izlaza pa šuti ali svejedno mislim da bi radije bio negdje drugdje. Tiskam, osjećam kako se beba spušta niz porođajni kanal, vičem da ću se raspasti ali da svejedno ne želim epiziotomiju. Boli me luđački ali skupljam svu snagu i tiskam i dalje. Babica se smije i govori da se vidi glavica a u svoj toj muci i boli smijem se i kroz glavu mi prolaze sva ona pitanja s početka trudnoće. Uzbuđena sam jer ću kroz minutu, dvije upoznati svoje treće dijete, svoju treću ljubav. To mi daje snage da tiskam i dalje. Glavica i ramena su vani a on plače. On plače?!? Još je pola u meni a plače. Oduševljava me zvuk njegovog glasa, tiskam i moj sin se rađa. Rodio se maleni čovječuljak od 3900kg i 53 cm. Daju mi ga a ja se smijem, plačem, zaljubljena sam kao da se znamo duže od 9 mjeseci. Sjetim se da je i muž tu negdje i vidim ga kako se i on smije i plače, pomišljam kako mu nije žao što nije bilo paravan. Vidio je rođenje našeg djeteta, čuo je njegov prvi plač i zaljubio se u njega u isto vrijeme kad i ja. Uživamo tako zajedno i pucam od ponosa što sam rodila. I što mi je muž preživio. I što mu nije žao. Uzimam mobitel i obavještavam djecu da se Brat rodio. Mama mi plače od sreće, djeca je tješe i kažu da bi oni sad kod mene, da je to zanimljivije od fešte.

Sutradan su ga došli vidjeti. Taj zaljubljeni pogled, nježni dodiri i valovi osjećaja koje sam tad vidjela u njihovim pogledima vrijedije je od ičega na svijetu. Zaljubljenost i dalje traje a ja sam jedna sretna žena što imam to što imam.

Eto, to je bila priča s mog trećeg poroda. Bilo je baš onako kako treba biti.