 |
|||
Jeste li nostalgičari?
Danas sam pročitala tekst o nostalgiji, ljudima koji su nostalgični i koji doslovno žive u nekim prošlim vemenima.
Ja imam ponekad nost.epizoda (tipa-bilo je bolje muzike i sl.), ali me fascinira činjenica da "žive u tim nekim njima boljim vremenima".
Što mislite o tome?
jesam - nostalgična sam za svojom nekadašnjom linijom
Ostalo mi je sve bolje sada što se našeg obiteljskog života tiče (iako npr. imam dojam da je moja generacija imala puno bolje i "normalnije" djetinjstvo i teen godine nego sadašnje).
icyoh prvotno napisa
jesam - nostalgična sam za svojom nekadašnjom linijom
x
Ja sam oduvijek bila jako, jako nostalgična, ali recimo da nisam imala baš tipično djetinjstvo i ranu mladost. Sad više nisam toliko jer sam zadovoljna sa svojim životom (ako to ima neke veze), ali bih rado pročitala taj članak pa stavi pliz link ako je na webu.
Jesam, nostalgična sam. Iako to nema vezesa današnjim zadovoljstvom/nezadovoljstvom, baš volim sve iz prošlosti, slike, sjećanja, usppmene..
zivot se zbilja trudim zivjeti sad, u ovom trenutku. a kroz zivot ici na nacin na koji vozim auto - naprijed gledam kroz sofersajbu, natrag preko retrovizora
ne znaci da nikad ne stanem i ne krenem u rikvercal to ne traje dugo i na taj nacin ne idem od tocke a do tocke b, eventualno se tako mozes parkirat ili malo bolje "namjestit"
hocu reci - proslost mi je draga jer je moja, u njoj su moje uspomene, dragi ljudi i dogadjaji (i oni manje dragi), al buducnost je ta koja me vuce, da planiram, razmisljam, kombiniram...
Nostalgična sam ponekad, ali ne u smislu da patim za nekim prošlim vremenima, nego čisto u mislima pregledam lijepe uspomene,...
Mogla bih reči da me neki dan uhvatila nostalgija. Bila sam s malenim vani u šetnji, petak, kasno popodne, pišem prijateljici poruku na mobitel: Hej, idete van? (mislim na nju i njezinu malu curicu), i razmišljam kako nam je ta ista poruka prije 10 godina imala saaaaasvim drugo značenje.A joj, izlazak s prijateljicom u petak, joj, joj.
litala je to tako lijepo napisala
nostalgična definitivno jesam za onim vremenima kad je "vrijeme sporije išlo", barem mi se sada tako čini a i ljudi s kojima pričam isto vele da je tako,
sad smo svi u žurbi, nitko nema vremena, uvijek nam fali sat/dva za nešto..
a prije, kad se sjetim, posjećivali su se ljudi više nego danas, bilo je nekako opuštenije.....
tjedan je trajao i trajao, a sad prođe tako brzo da se ni ne snađemo...
Nostalgija je pouzdan znak da si ostario a nista napravio nisi...
Dakle nisam. Samo i dalje volim Druga Tita.
Nisam stara, ali dugo pamtim! I sad sam u najboljim godinama, he he he!
Nostalgija? Mhm, tesko.... Pamtim svakakva vremena, za dosta toga sam jako sretna sto pripada proslosti.
U globalu-nisam
Mogu bez trunke laži reći da sam svako razdoblje svog života proživjela onako kako sam htjela, dakle danas mi ništa ne ostaje kao "trebala sam tada napraviti to i to...". Imala sam dugo vremena u potpisu stih Pearl Jama "Saw things so much clearer once you were in my rearviewmirror", i to je isto tako točno-vremenski odmak mi ne izaziva nostalgiju, samo neke stvari vidim bolje, prepoznajem kakve su doista bile.
Nostalgija je pouzdan znak da si ostario a nista napravio nisi...
Dakle nisam. Samo i dalje volim Druga Tita.
pa nisam valjda ostarila sa 26godina...
a joj, ja volim te trenutke kad me pukne nostalgija. onako, istovremeno i tužno i lijepo mi je. a znam i svjesno podebljati taj osjećaj, s nekom muzikom, npr.
a okidač može biti bilo šta - slike, muzika, film, knjiga, poezija, mirisi...
ma mene uhvati nostalgija i kad se sjetim nečega što ja uopće nisam ni proživjela - npr. kad gledam film Dan velikih valova.
onda kad dođe, ja se malo isplačem i onda me prođe.
Volim zaviriti u prošlost, prisjećati se nekih dragih ljudi koji više nisu tu...sjetiti se gluparija koje smo kao klinci izvodili...pogledati fotografije...zaviriti u kutiju u kojoj nema što nema a što me podsjeća na neke davne događaje...no ipak živim u sadašnjosti i pokušavam iskorostiti svaki njen trenutak...
Xzivot se zbilja trudim zivjeti sad, u ovom trenutku. a kroz zivot ici na nacin na koji vozim auto - naprijed gledam kroz sofersajbu, natrag preko retrovizora
ne znaci da nikad ne stanem i ne krenem u rikverc
hocu reci - proslost mi je draga jer je moja, u njoj su moje uspomene, dragi ljudi i dogadjaji (i oni manje dragi), al buducnost je ta koja me vuce, da planiram, razmisljam, kombiniram...
Brate, kad je neko mudar, ne moš mu perke odbit!
Jel to dolazi poslije četvrtog djeteta (da i ja rodim još dvoje) ili je to nešto što jest ili nije?
i ja, da mi je, da mi je ona linijajesam - nostalgična sam za svojom nekadašnjom linijom
Valjda sam jedna od rijetkih koja nije nimalo nostalgična (još uvijek čekam svoje najbolje vrijeme i godine
Živim ovdje i sad i stojim čvrsto na zemlji (pravi bik). Tek ponekad me pukne blaga nostalgija,prisjetim se nekih dragih ljudi koje je rat rasuo svugdje po svijetu, sjetim se naše prekinute mladosti ( rat nas je zakačio kad smo imali 18-19 godina ), ali me to brzo prođe jer mislim da nije baš zdravo živjeti u prošlosti. Isto tako mislim da se ljudima ono što je prošlo uvijek nekako čini boljim...
joooj, kako me danas ćopila nostalgija, slušam radio i samo me baca u neka druga vremena
i nadam se da kad djeca malo poodrastu, da ću se moći vratiti nekim svojim ritualima..bar mrvicu
potpisujem od a do ža joj, ja volim te trenutke kad me pukne nostalgija. onako, istovremeno i tužno i lijepo mi je. a znam i svjesno podebljati taj osjećaj, s nekom muzikom, npr.
a okidač može biti bilo šta - slike, muzika, film, knjiga, poezija, mirisi...
ma mene uhvati nostalgija i kad se sjetim nečega što ja uopće nisam ni proživjela - npr. kad gledam film Dan velikih valova.
onda kad dođe, ja se malo isplačem i onda me prođe.
i mene nekad opere nostalgija za nekim stvarima koje uopće nisam mogla proživjeti
i onda se mislim, jesam li ih možda proživjela u nekom od prošlih života ukoliko isti postoje
out of time
Identično razmišljam i ja.
Ne mogu reći da nisam sretna sada ili da bi voljela da je neko drugo vrijeme,ali..vrlo često me glazba ponese i odnese - vrati natrag u prošlost , u neki posebno lijep trenutak. A takvi trenutci se posebno pamte !
Nisam nostalgična, mislim da nisam ništa ostavila za sobom čega bi se sa sjetom trebala prisjećatiali i ne zazirem od prošlosti .
Živim danas i vjerujem u (bolje) sutra !
"Sjećanje je najvještiji alkemičar-sve što je u prošlosti bilo željezo, u današnjosti pretvara u zlato!"
Ovo sam jednom davno davno pročitala negdje. I da, slažem se s ovim.
Re: Jeste li nostalgičari?
o ovom mislim da se zove patnja.
a što se one neke uobičajene doze nostalgije tiče...pa mislim da je normalna, pa i potrebna...u principu mogu potpisati litalu...
osobno, okidač za neko nostalgično raspoloženje mi je, osim muzike, i miris. miris nečega - parfema, sendviča, stabla....
i kad tako nešto namirišem mogu prizvati sva događanja u sadašnjost
Strobery Shortcake
Ista sam kao cvijeta i betty....potpisujem od a do ža joj, ja volim te trenutke kad me pukne nostalgija. onako, istovremeno i tužno i lijepo mi je. a znam i svjesno podebljati taj osjećaj, s nekom muzikom, npr.
a okidač može biti bilo šta - slike, muzika, film, knjiga, poezija, mirisi...
ma mene uhvati nostalgija i kad se sjetim nečega što ja uopće nisam ni proživjela - npr. kad gledam film Dan velikih valova.
onda kad dođe, ja se malo isplačem i onda me prođe.
i mene nekad opere nostalgija za nekim stvarima koje uopće nisam mogla proživjeti
i onda se mislim, jesam li ih možda proživjela u nekom od prošlih života ukoliko isti postoje
out of time
Totalno me pere nostalgija jer nekako mislim da mi je prije bilo bolje...opuštenije...život nije bio toliko naporan....bila sam sama...sama za sebe odgovorna...nije bilo toliko svakodnevnih obaveza koji mi ne dozvoljavaju jedno kvalitetno vrijeme provedeno u samoći...koje nužno uvijek kreira unutarnju stabilnost... (a možda mi je samo sve došlo prerano i ne znam se s 24 godine nositi sa svim tim) :/
Glazba mi je najveći okidač....slušam na radiju dok kuham (npr,) Depeche Mode na jednoj od radio stanica i sve mi se vrati....nekadašnja avantura...miris mora...sve ono što već dugo nije tu, a evidentno je da mi nedostaje....
Zato izbjegavam glazbu koju sam oduvijek slušala jer zapravo jako BOLI!!!! Ali, onda sam tužna jer, na kraju krajeva, ne mogu fukcionirati bez nje....
Možda da imam neko svoje vrijeme za meditaciju, ne bih bila toliko orijentirana na prošlost....jer nekako mislim da sami sa sobom nismo razriješili određene situacije/ljude koji nas vežu za neki dio života....zaista ne znam kako drugačije funkcionirati...mislim da ili se s tim rodiš ili je to nešto što te odredi u ranim godinama djetinjstva.... :?
rijtko razmišljam o prošlosti, uvijek mi je danas ljepše od jučer, a tek sutra kakvo će biti predivno
nikad mi u životu nije bilo bolje i da, još sam i u najboljim godinama (klasa optimist
O DAAAAAAAA!jesam - nostalgična sam za svojom nekadašnjom linijom
U ormaru još čuvam svoje traperice vel.30
Ispred orbitreka zaljepljena slika na kojoj imam 55kg zajedno sa krevetom (valjda zato da samoj sebi vadim mast
Ali.... nostalgična sam....za svojim djetinjstvom:
- za igranjem u šancu kod bake na selu do 10 navečer
- za kruhom sa debelim slojem masti i krastavcima
- za markiranjem sa satova klavira
- za ritmikom
- za kašljuckavim jugićem
- za tatom
- za čoporativnim obiteljskim ljetovanjima u kampu
- za .........mogu ja ovako još duuugo, ALI.....
... kao što Trina kaže, to nema veze sa trenutnim životnim stanjem, dapače..... imam kraj sebe dvije najdraže njuškice na svijetu i zadovoljna sam gdje i što (je)sam u sadašnjosti.
Ili... može i ovako:
"Mladi ljudi žive u budućnosti.
Stari ljudi žive u prošlosti.
Mudri ljudi žive u sadašnjosti."
Nostalgija zna biti zeznuta stvar ako previše zabriješ u to. Moja prijateljica je toliko nostalgična da uopće ne kuži da se to tako zove, da je to prošlo svršeno vrijeme kojeg se lijepo prisjetiti ali je gotovo. Ona teži onome od prije. Razvela se, znači doživjela ogromnu promjenu u životu prije nekoliko godina i sad se traži. Ali traži se na taj nostalgičan način. Misli da je cilj da se osjeća kao tada, da živi kao tada..Ima nas nekoliko koji smo zajedno od djetinjstva. Nalazimo se često na večericama, zafrkanciji itd. I to je super. Imamo milijardu tema, oćemo o sadašnjosti, oćemo o prije 20 godina..Ali fora je u tome da svi mi ostali imamo još tisuću drugih ljudi u svojim životima a ona nema. Radno mjesto joj je takvo da komunicira sa puno ljudi, ima puno kolega i ima hrpu prilika da se s nekim zbliži, bar za na kavu. Ali ne, to njoj nije to, mi smo ti koji smo njeni i jedini je razumijemo a za druge ljude na ovom svijetu nema nikakvog interesa. I nezadovoljna je skroz sa svojim životom a ne kuži da živi u prošlosti i da nikad više neće biti ko prije. što na to kažete? Jel to dijagnoza ili samo ljudska osobina?
Valjda.. dijagnoza. Ono, neke vrste.
Mislim, gledam svoju mamu. Toliko je ogorcena nekim stvarima (od kojih je barem jedan dio sama tako uredila) da cesto ni ne vidi sto se dogadja oko nje i da ponekad, skoro na svakom koraku i bas pred nosom, stoji rjesenje upravo tog problema zbog kojeg jauce za prastarim vremenima i prastarim situacijama. Koje, jelte, ne bih se cudila, ni u to svoje prastaro vrijeme nisu bili dobri, vec losiji od onih prethodnih.
Kaj ja znam, mislim da nisam nostalgična...volim se prisjetiti lijepih stvari iz prošlosti, ali ne patim za njima. Možda sam jedino nostalgična za svojim trudnoćama, jer to su mi bila najdivnija razdoblja u životu, a ne znam da li ćuto ikad više doživjeti.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom