Ne znam da li je jasno iz naslova, ali zbunjuje me situacija za koju bih nekad dušu prodala. Naime, unazad par dana moje dijete mirno leži u krevetiću kad se probudi, smije se, maše ručicama, nešto guguće pa nakon nekog vremena ili ponovo zaspe ili krene u plač.
Ili kada ga dojim zaspe, ja ga spustim u krevetić, on istog trena otvori oči, ali se ne buni. Otane tako ležati i zvjerkati okolo par minuta i onda blaženo zaspe.
Npr, malo prije, zaspao je na ciki, ja ga spustila i otišla kuhati. Usred goljenja mrkve čujem da nešto "priča". Nije cendrao pa sam ogulila i luk, dođem u sobu, on spava.
Pitate se što me muči?![]()
Muči me je sam li ga nehotice "istrenirala" jer, za razliku od seke, on je imao i svoju porciju plakanja. Seka ipak mora i kakati i piškiti i jesti, a te potrebe ne razumiju njegove potrebe za nošenjem. Jest da je sve to kratko trajalo, ali ipak se događalo. Sad više ne, jer on ima strpljenja (seka i dalje mora i papati i piškiti).
Da ga nosim i kad on ne traži? Ili da uživam i ne kompliciram?