Rafaela, iskreno suosjećam s tobom i svim mamama koje su iskreno pisale o svojim strašnim iskustvima!
Nažalost i sama sam iskusila taj proganjajući osjećaj krivnje i zaplitanje u klupko samookrivljavanja!

Npr. kad je K. bila beba (cca 9 mj.) prilikom noćnog dojenja, kako mi je zaspala u krevetiću, a inače je do jutra ostajala u našem krevetu, bila sam mamurna od umora (iscrpljena s relacijom kuća-posao), zateturala sam s bebom u naručju i srušila se na pod, ali sam srećom, u zadnji tren bebicu položila na krevet, malo grubo, pa se probudila vrišteći, a i ja sam plakala i nisam se mogla ustati s poda, jer sam ozlijedila koljeno (nešto je krcnulo- šepala sam 2 mjeseca!). MM je priskočio u pomoć i sam prestrašen iznenadnim K.-inim krikom. Grozna scena ,koja je, hvala Bogu, sretno završila. K. sam pregledala, pa se ona lagano utješila cickajući.
Ipak, nisam mogla oka sklopiti, jer sam do jutra provjeravala je li dobro.
I sve je bilo u najboljem redu.

P. (u dobi od 20 mj.) sam s vratima automobila, pri zatvaranju, uhvatila kažiprst, koji je pritom počeo obilno krvariti, iako sam u djeliću sekunde otvorila vrata. Mislila sam da sam mu otkinula prstić ili slomila kad sam ga vidjela savijenog. Oboje djece sam pokrcala u AS u autu i odvela ih na hitnu. Tamo su slikali prstić i hvala Bogu, bila je u pitanju samo porezotina, koju su sanirali s dva šava koja su P. bila bolna, ali i danas su mu bolna uspomena.
I kad vidi bijelu kutu ... odmah pita hoće li mu šivati prstić.

Opreza nikad dosta, ali treba smoći snage i oprstiti samoj sebi i reći da se savjesno i s ljubavlju brineš o svojoj djeci i nadaš se da se nezgode neće ponoviti.
Nastojim biti budna - u punom smislu riječi.

I naravno, ljubiti, ljubiti ih, nositi, tješiti - a ljubav je najbolji lijek.