Cure su am zaspale i u kući je potpuna tišina. Sjedam za komp, a mali susjed počinje neutješno plakati. Doziva tatu, viče boli me i ne pretjerujem urla.

Srce mi se stegne i počne mi udarati kao blesavo i odem u hodnik jer ne vjerujem što čujem. Otvorm ulazna vrata i mali i dalje glasno viče.

Kao da me netko vukao prema katu niže (to je stvarno bilo jače od mene) pokucala sam im na vrata i pitala zašto mali tako viče. Vidjela sam ga da stoji u ručniku okupan a mama je vješala veš. On je plakao.
S obzirom da je zapravo sve bilo ok, ja sam se ispričala i objasnila kako me silno uzruja kad djeca tako plaču.
Ona ja prokomentirala kako je ispalo da ga zlostavlja.
Meni se samo čini da ga zanemaruje i da ga treba utješiti dok tako neutješno plače.

Inače skoro svaku treću večer maleni glasno plače, no ovo mi je bilo too much.

Biste li se umješali?
Ispričala sam se i bila ljubazna u toj cijeloj situaciji. Sad se pomalo preispitujem. Zamišljam kako se žena negdje iznervirala kad me vidjela na vratima.

Uh. Nadam se da ce razmisliti o tome kako je takvo dječije urlanje zapravo reakcija na njeno ponašanje.