da si ti moja susida izgleda kako bi mi jako često zvonila na vrata

jer moja L. zna urlat za svaku budalaštinu. tipa: pukne joj u glavu da bi jašila na metli po kući, jer joj se ne jede kad je ručak, jer joj se ne ide spavat kad triba ići spavat, jer je propustila pokemone zabavivši se crtanjem..... i to nije pristojno cendranje nego urlanje do besvijesti.
da ne spominjem urlanje kroz cijeli ulaz i svih 5 katova jer se na ljuljama ljuljala samo 2 sata a nije 3 sata.
i viruj mi, bez obzira na tvoju pristojnost, ja bi podivljala da mi u tom momentu pozvoniš dušebrižnički na vrata zabrinuta zašto ona urla. ko da mi nije dosta i moje muke i sramote šta se tako ponaša nego mi još netko triba doć stavljat sol na ranu.
i još nešto: grljenje, maženje, brdo strpljenja s njom u tom momentu ne pomaže ama baš ništa. razmazili smo dite do besvijesti i to su nam samo svakodnevne pljuske koje dobivamo od nje. navikli smo je da plačem dobiva šta želi i s tim nastojimo živit. i ispravljat koliko možemo krivu drinu.