sorciere prvotno napisa
definitivno nije!!!
 |
|||
|
|
|||
definitivno nije!!!
Moj mali voli crtati, i u glavi si valjda složi što bi on to htio nacrtati, ali ne uspije mu uvijek (po mom mišljenju on crta jako dobro, ali je on očito sam sebi postavio drukčije kriterije). E to je jedna od tipičnih situacija kada on u dvije minute od smirenog i zadovoljnog djeteta dođe do djeteta na rubu histerije. SVE smo probali: utješiti ga (odguruje, udara, urla još jače), skrenuti mu pažnju (nema šanse, urla još jače), pomoći mu da popravi ono što mu se čini krivo na crtežu (to pomogne u oko 5% slučajeva kada uspijemo točno pogoditi što i kako je on to htio izvesti, u suprotnom, pogađate, urla još jače), a priznajem da sam znala i povisiti glas i prijetiti oduzimanjem pribora za crtanje (urla još jače). Nakon par takvih ispada shvatili smo da baš ništa što u tom trenutku napravimo nije dobro i da je najbolje pustiti ga da se prvo izventilira, a onda probati jednu od metoda smirivanja.
Kako li to negdje zvuči susjedima... čudo da me već netko nije prijavio. Valjda zato što je jednoj od tih epizoda nazočila i jedna naša susjeda pa je valjda proširila glas da ipak nismo zlostavljači nego da je mali 'jednostavno takvo dijete'.
Bih li reagirala u situaciji iz početnog posta? Pa da, ali kako ovisi i o situaciji. Ako se čuje urlanje i djeteta i roditelja, vjerojatno bih došla i zaprijetila prijavom. Ako urla samo dijete a ona mi otvori vrata izmučenog pogleda vjerojatno bih ju (supatnicu) pitala mogu li joj kako pomoći. U situaciji negdje između te dvije, hm, tu bi trebalo biti diplomat.
Da meni netko radi takve situacije dođe na vrata, bilo bi me sram do neba. Ali da mi počne prijetiti, čuo bi svašta do mene. S druge strane, da mi npr. ponudi da se dijete dođe igrati k njima na jedno pola sata, bila bih mu zahvalna.
Moje je dijete u jednoj fazi urlalo strašno pri stavljanju na spavanje. Bili smo u kući s velikom okućnicom u to vrijeme živjeli, pa nitko nije pozvonio. Iskreno, bilo bi mi drago da je neka iskusna, draga i uviđavna osoba došla i uputila me u neke stvari. Jer nisam znala, i radila sam loše djetetu.
E sad, ima "korisnoga" plača - kad se dijete plačem prazni, kad uči suzbiti svoje razorne želje, i tako to, ali ima i plača nezadovoljstva, frustracije, besciljnoga plakanja kad dijete (skup s roditeljem) ne zna kako dalje... Ima i plača tipa - pao sam pa me boli, al to se čuje da je "bezazlen plač" i brzo prođe.
Mi živimo u nekom društvu u kojem se vodimo parolom - ne diraj me, ne diram te, ali to je u biti dosta loše, ja mislim.
Lea B, iz tvojega posta ja vidim puno neke obzirnosti, nježnosti, brige, i to mi je drago. Da si bar ONDA meni pozvonila na vrata... pružila mi podršku, pokazala mi kako da mi bolje krene to s malenim... ne kažem da bih odmah znala primiti pomoć, da bih se osjećala ugodno, ali sigurno bih se osjetila nekako odgovornijom, a i možda malo manje samom.
Ovisi kako to draga susjeda izvede, s koliko ljubavi, strpljenja, povjerenja i brige pozvoni na vrata.
Ne zamjerite moju lamentaciju koja slijedi, o ovome sam nešto nedavno čitala i razgovarala, baš o ovome, pa mi je na vrhu jezika.
Recimo da majka loše radi djetetu, i da susjeda, prijateljica, bilo tko manje ili više blizak, a istodobno iskusan, topao, netko kome nije do toga da kamenuje druge, nego da pomogne, dakle da taj netko to vidi, što da učini?
Ja sam si mislila ovako. Vjernici imaju prvu i temeljnu obavezu da blagoslove te ljude, situaciju, i da zamole Boga za vodstvo i pomoć. Oni koji nisu, mogu postati vjernici
, ili mogu iskoristiti svoje nutarnje duhovne izvore i povezati se sa svojim osjećajimam, provjeriti da li reagiraju iz potrebe da se pokažu bolji, nadmoćni, ili iz autentične ljudske brižnosti i ljubavi.
A onda sljedeće - razmisliti o majci. Djeca su uvijek dobro kad je majka dobro, lako za dijete, ono će uz sretne roditelje uvijek biti ok, ali majka i otac - e, njima treba pružiti podršku.
Kao što je netko rekao - ako se ima vremena i snage - pozvati ženu na kavu, porazgovarati, vidjeti što se zbiva, saslušati (ponekad je i to više nego dovoljno), i ako se može pomoći, realno, ne pametovanjem.
Kako bi ovo bio dobar svijet kada bismo pozvonili jedni drugima na vrata da pitamo druge ljude kako su, i možemo li im kako pomoći! Puno puta mislim kako bi divno bilo da meni tkogod pozvoni, sve se nadam da će netko od mojih starijih susjeda vidjeti moju uzaludnu borbu s vrtom, s kućom i ogradom, i ponuditi savjet i pomoć... a ono ništa.
E, i s tom materom čije dijete urla, još nešto. Možda bi kavica, razgovor, prijateljstvo, kolač koji se podijeli unijelo radost u njezin život samo po sebi - a veseli ljudi ne mlataraju djecu... ne stignu.
Štojaznam.
I sad ću još napisati nešto - nikome ponaosob, ali svima koji konstatiraju da imaju djecu koja se deru za sitnicu, koja se inate, s kojima ne znaju kako - hm... pa to i baš nije roditeljska situacija u kojoj ste maximalno roditelji koji hoćete biti. Mislim da nema potrebe to prihvaćati kao vrhunac obiteljskih odnosa. MOže i bolje od togaDržim fige da svi skupa savladamo svoju djecu u smislu da im služimo kao orijentir ka stabilnom, mirnom, strpljivom životu punom ljubavi i razumijevanja
u Bibliji stoji kako su starije žene dužne podučavati mlađe kako da "ljube svoje muževe i djecu". U našem se društvu to baš i ne događa; čast iznimkama. U trenu kad postanemo majke i supruge naučene smo začepiti usta svakome, i dosta nas ovdje nekako vjeruje kako smo mi započele totalno novu eru roditeljstva i bračnih odnosa, i kao da krećemo ab ovo; puno je topica u kojima ismijavamo savjete, u kojma se ljutimo na druge ljude kad nam "popuju"... što je okej - nije svaki savjet dobar, a često ispada da su starije žene - one koje bi nas nešto mogle podučiti malčice neiskusne i same u ljubavi prema djeci i muževima... radile su od bebinih par mjeseci, imaju malo djece, nisu baš dojile, djeca u vrtićima od početka... štojaznam.
No, kako je divno kad upoznaš ženu od koje učiš, ma samim primjerom. Ima tih par žena koje ja udomim na čaj i kolače, i samo gledam, grijem se na njihovom primjeru. Neke sam vidjela par puta u životu, pa su mi inspiracija.
Lea B, hoću reći svime što sam rekla - ako možeš potaknuti ženu na promjenu, samo daj! Pomozi joj, pruži joj ruku pomoći. Bit ćete u mojim molitvama
ps Znam par divnih primjera pomoći majkama. ČUla sam za jednu nezaposlenu djevojku koja je pomogla mladoj majci iz kvarta tako što joj je došla oprati rublje
Jel ima tko kakav konkretan primjer pomoći i topline iz svojega kvarta?
Nemoj katapultirati. Možda ti može pomoći. A ako ne može, ako gnjavi jer ne zna što sama sa sobom, možda ti njoj možeš pomoći, s vremenom
Ima djece koja jesu sklonija plakanju i koja nisu. Daniel je mogao padati i udarati se a da ni zucnuo nebi, a zato Manuel odmah zacvili. Puno je više plačljiv i sklon urlanju. Ja ne volim djecu koja tako bez veze urlaju i zato uvijek pokušamo smiriti ga. Uvijek nađemo naćina.
Tiwi baš kao što je Vishnja rekla, puno ovisi o tome tko nam je pokucao i koja mu je namjera, a i koliko sam ja nervozna tog trenutka.
Ima dana kada me ništa ne može izbaciti iz takta, ali i onih kada sam ko bomba s izvučenim osiguračem - takni me i ode sve k vragu. Ako se ujutro dignemo na vrijeme i ne kasnimo, zalije mi se kakaom taman nakon što sam ga obukla, pa se moramo presvlačiti, vozim ga do vrtića, pa me neki roditelj zatvori na parkingu. Čekam desetak minuta da se pojavi, uletim u gužvu i kasnim na posao. Na poslu panika, kolegica javi da ima proljev (to joj se uvijek nekako dogodi kad je najveća frka). Moram ostati duže, istovremeno razmišljam tko će mi dijete pokupiti iz vrtića i što ćemo na brzinu za ručak. Ako kiše nema super je, jer dijete, vrećice iz dućana i kišobran nisu najsretnije rješenje.
Čim smo otvorili vrata stana on bi se igrao, samnom naravno. Moj želudac kruli i hvatam nešto na brzinu, on kaže da nije gladan (4 obroka u vrtiću). Igramo čovječe i ja zbrajam u glavi račune koje moram platiti i molim Boga da se grlo koje me grebe ne upali jer si bolovanje ne mogu priuštiti.
Večera, kupaona, priča ili maženje, spavanje. I onda počne sve gore navedeno. Strpljenje čuvam za njega, ne vičem, objašnjavam, borim se sa snom. I samo mi fali susjeda na vratima...
Uza sve to, samohrana sam mama, sama brinem o djetetu i o kući(stanu) i živimo samo od onoga što ja zaradimili ne zaradim.
kina
ma ja ne vjerujem da se može tako lako zamijeniti ovo naše svakodnevno - povremeno urlanje, i ono urlanje zbog kojeg ti dođe da pozvoniš na vrata, bilo da se radi o obiteljskom nasilju, bilo da se radi o nekakvoj nesreći. :/
Ifigenija prekrasan mi je ovaj tvoj dugi post. ponekad sam baš to pomislila kad sam bila sama (živim 500 km daleko od svoje obitelji, u nerodnom gradu) kako bi bilo lijepo da je nekog briga kako je moje dijete i kako sam ja. ne zato što smo bile loše, nego upravo zbog tog osjećaja da živiš u ljudskoj zajednici, a ne u samici.
Super mi je kako si uspjela tim vizirom gledati ovu situaciju
meni se nikako ne sviđa ta ideja u miješanju nepoznatih, pomaganju nepoznatih i sl.
to mi još više daje dojam totalne otuđenosti, da očekuješ da će ti netko nepoznati pozvoniti na vrata i pomoći oko života. :/
treba se truditi da uvijek oko sebe imaš poznate ljude koji su spremni pomoći. i kojih je briga kako sam ja. a za to treba baš to - trud. znači, treba izaći iz te kuće s velikom okućnicom, upoznati ljude koji tu žive, a ne čekati da netko od njih pozvoni na vrata :/
aleluja
hvalasorc, TO sam htjela reći.
Uostalom i moj urla. Kad mu dodje. Al brate mili nisam pala u kupaoni i udarila glavom pa da ga ne idem smiriti.
ja se samo nadam da su moji susjedi više kao LeaB.
cvijeto imaš point.
nisam ni ja vjerovala dok nisam dobila jednog takvog
..i ne bih ga mijenjala za nikakvu tišinu i smirenost ma koliko god je nekad potrebno upregnuti i posljednji atom snage za ostati smiren.
i zapravo, nije "urlanje" dio karaktera već je stvar u tome da su to klinci koji su osjetljiviji i impulzivniji, a (ubojita
a scene koje su sf roditeljima djece s "prilagodljivim karakterom" mogu i ovako izgledati. dijete urla iz petnih žila, doslovce ko da mu kožu deru, ti uđeš i vidiš kako roditelj stoji iznad njega, mirno ga gleda i čeka da prođe (djeca u tom trenutku, toliko ponesena emocijama, niti ne uspjevaju čuti što im govoriš). i upitaš roditelj: "pa što se pobogu događa", a on odgovara "a evo, pokušavam mu promijenit pelenu"
i kao što rekoh, vjerovat neće roditelji djece s mirnijim karakterom ma koliko god ovi drugi objašnjavali (nažalost, neće se izbjeći ni daljnja etiketiranja takvih roditelja, pa će oni i dalje za večinu ostati "nesposobni", jer evo jadno im dijete toliko frustrirano a oni ga ne znaju utješiti....)
mislim da je sorcie mislila da urlanje ne prolazi kao dio karaktera kod ove djece koja su veća i koja već kuže da drekačenjem ne mogu dobiti baš sve (ili barem ne bi trebali).
edit:...da me ne bi krivo shvaili, moj ne plače i ne urla cijeli dan, ali zato kad zagrmi zagrmi pošteno (sasvim dovoljno da onome koji nema veze s tim prvo zazvoni zlostavljanje)
pa evo ne znam za veću...misli u hodu učim i privakavam se, moj ima 2 ipol godine
E ovo potpisujem. Mislila sam da znam nekaj o bebama kad sam dobila moju P. jer imam 13 god. mlađu sestru i puno sam bila s njom kad je bila beba. Ona je bila mirna, poslušna i prilagodljiva, nikad nikakvih problema s njom, pa sam isto tak mislila da je problem u roditeljima kad se neka djeca toliko deeru.nisam ni ja vjerovala dok nisam dobila jednog takvog
..i ne bih ga mijenjala za nikakvu tišinu i smirenost ma koliko god je nekad potrebno upregnuti i posljednji atom snage za ostati smiren.
i zapravo, nije "urlanje" dio karaktera već je stvar u tome da su to klinci koji su osjetljiviji i impulzivniji, a (ubojita
a scene koje su sf roditeljima djece s "prilagodljivim karakterom" mogu i ovako izgledati. dijete urla iz petnih žila, doslovce ko da mu kožu deru, ti uđeš i vidiš kako roditelj stoji iznad njega, mirno ga gleda i čeka da prođe (djeca u tom trenutku, toliko ponesena emocijama, niti ne uspjevaju čuti što im govoriš). i upitaš roditelj: "pa što se pobogu događa", a on odgovara "a evo, pokušavam mu promijenit pelenu"
i kao što rekoh, vjerovat neće roditelji djece s mirnijim karakterom ma koliko god ovi drugi objašnjavali (nažalost, neće se izbjeći ni daljnja etiketiranja takvih roditelja, pa će oni i dalje za večinu ostati "nesposobni", jer evo jadno im dijete toliko frustrirano a oni ga ne znaju utješiti....)
Moja P. je totalna suprotnost, ona je strašno temperamentna. Kad joj nekaj ne paše toliko se dere da ostaje bez daha, a neke stvari jednostavno moramo napraviti, npr. oprati kosu. MM i ja se više toliko ne uzbuđujemo zbog tog deranja, jer znamo da će se za minutu dvije valjati po krevetu od smijeha, ali ne znam kaj misle susjedi. I toliko se bori svom snagom kad joj nekaj trebamo napraviti, pa nema šanse da joj nakapam fiziološku u nos, nokte režem kad spava, kad čistim šmrklje mm ju zabavlja, temperaturu mjerimo u uhu, aza tih par sekundi urla ko da ju neko kolje. Kod doktorice smo ju morali nas dvoje čvrsto držati kad ju je sestra cijepila i mjerila temperaturu, jer se ona sa jedva 9 kg svom snagom borila da smo morali biti troje da ju svladamo.
Inače je sretna i zadovoljna, ali kad joj nekaj nije po volji, a uz to je pospana, razdražljiva zbog zuba ili ju muči kakanje, onda se dere do ludila.
Toćno to sam i ja pomislila čitajući temu. Dok sam živjela u zgradi bilo mi je jako utješno imati susjede gore, dolje sa strane jer sam znala da ako samo viknem netko će doći vidjeti o čemu se radi. Kako sam se preselila u kuću to mi je najviše falilo. Neka sigurnost da će te netko čuti.
S druge strane sad u kući možemo vikati koliko hoćemo 8)
Nekako mi je čak normalno da susjedi dođu provjeriti ako se nešto dešava. Objasnila bi i ispričala se ( ako je kasno, zbog kućnog reda ).
U fazi intenzivnih noćnih strahova, kad smo T.-a naizmjence mm i ja nosili svaki dan od 3-5 ujutro, tješili ga kako smo najbolje znali i mogli, a on urlao i vrištao i bacao se, mi bili očajni jer ga nismo uvijek mogli umiriti, najzadnje što bi mi trebalo je neki brižni susjed koji kuca na vrata. Naravno da su na ulici pitali što se događa i to mi je normalno, ali nitko nije dolazio na vrata pametovati.
Isto tako su postojale faze urlanja kad se nije smjelo čupati psa za uši, mačka za rep ili kad su se trebale obuti tenisice ili promijeniti pelena, a dijete nije htjelo.
I da, kad se pere kosa, onda "kosa boli" i to se čuje do kraja ulice. Ali čim prestane pranje kose, kupanje je i dalje užitak.
moram vam samo reci da mi je malo lakse, kad vidim koliko djece urla bez nekog posebnog razloga (a ja se bojala da je samo moj takav). samo mi je zao sto niste pisale i koliko vam djeca imaju godina, jer se ja sve nadam da ce do 2-3 godine to urlanje proci, kad cemo mu moci objasniti neke stvari...
bi li se umijesala ili ne...ne znam, ovisi o samoj situaciji...na zalost, mi preko foruma ne mozemo procijeniti samu situaciju, to ide nekako instinktivno, u trenutku. isto kao kad bih ulovila malog koji trci preko ceste (bez obzira sto ga ne znam, niti mu znam roditelje), da bih sekundu kasnije dobila po nosu od njegove mame koja je na drugom kraju ulice i koja ga "uci" prelaziti cestu.
Moj Picek je jednom toliko urlao po stubištu kad smo krenuli u vrtić da su susjedi provirili van i zabrinuto pitali da li da zovu hitnu. Onda se on vragolasto nasmijao i prestao urlati. A urlao je jer nije htio nove cipele (nisu ga žuljale)!
Lako što proviruju dok dijete urla, samo da ne pozvone kad ja zaurlam.
Moj će skoro 6
Sa 2-3 nije bio takav.
Xmožda je i pristup, ne može to nitko od nas ovdje osporit jer ne poznajemo ni tebe ni dijete, no zar nisi nikad čula da djeca imaju raspoloženje samo za svoje rodititelje? pa baki/djedu/ujni/susjedi/teti čuvalici/teti u vrtiću jedu i spavaju bez pogovora, budu dobre volje a onda ugledaju roditelje i doslovce se promjene u sekundi?
Moj K. ima raspoloženje samo za mamu i tatu. čim vidi nekog od nas, počne tuliti i tražiti ovo ili ono, smeta mu ovo, peto, deveto, vjetar puše, on bi ostao ili bi išao, on bi ovo što ima sestra, on bi nešto drugo a ne to što sad ima...
kod bake/u vrtiću/kad ga čuva moj brat K. je drugo dijete. ništa ne traži, a kamoli zahtijeva, ne tuli, sve je 5.
u zadnja dva tjedna se ne želi tuširati. i nije to neki hir, točno vidimo da se boji, trese se i urla. probali i kupanje i nepranje kose, ali nakon 3 dana ipak moramo skvasiti tu kosu i oprati ju. a on urla onako iskonski prestrašeno, kao u agoniji. užasno.
ja bih bila strašno ljuta da mi susjeda pozvoni u tom trenutku i pita me što mi je s djetetom. zašto odmah misli da zlostavljam dijete? može li misliti nešto drugo?
a ovo, naravno, potpisujem.
Ja cu samo reci da se dobro sjecam kako sam jos sa 6,7g urlala kod pranja kose: Ljudi pomozite, ubiti ce me, u pomoc...
A lezala sam stolu u kuhinji, sa par rucnika na ocima, da mi slucajno ne bi kap vode usla u oci, mama i baka su izbezumljene pokusavale barem malo namociti moju kosu u lavor...I tako 1x mjesecno, jer za cesce pranje moji nisu imali zivaca...
Bila sam jednostavno tvrdoglava i nisam si dala prati kosu...
I sada na svojoj curi vidim slicne karakterne crte...
Inace, ne znam da li bi u onoj situaciji iz prvog topica reagirala, ovisi kako bi mi se cinio djecji plac...Mozda bi cak prije pozvala policiju i prijavila, ako bi mislila da nesto stvarno nije u redu, nego sama isla na vrata susjedima...
Moj urla dok ne poplavi, doslovno, zbog pranja kose, rezanja noktiju na nogama a ponekad i zbog pranja zubica. Da ga je netko od susjeda cuo veceras dok ga je MM drzao a ja mu pokusavala porezat nokte mislio bi ne samo da ga zlostavljam nego da ja i MM mlatimo naizmjence. Uzas! I to je stvarno plac, onaj istinski, sa suzama u potocima. A kad peremo kosu onda se i trese od straha.
Da mi netko pozvoni zbog toga vjerovatno bi na najnormalniji nacin objasnila o cemu se radi, ako treba i pokazala, koliko god nervozna bila zbog urlikanja, jer je ta osoba vjerovatno dosla zabrinuta i s dobrom namjerom.
I ja bi se vjerovatno umjesala tj. dobronamjerno pitala dal treba pomoc mami koja mozda isto tako ne moze djetetu odrezat nokte bez muzeve pomoci.
Deaedi je napisala:
Točno, kao da si mene opisala.Ja cu samo reci da se dobro sjecam kako sam jos sa 6,7g urlala kod pranja kose: Ljudi pomozite, ubiti ce me, u pomoc...
A lezala sam stolu u kuhinji, sa par rucnika na ocima, da mi slucajno ne bi kap vode usla u oci, mama i baka su izbezumljene pokusavale barem malo namociti moju kosu u lavor...I tako 1x mjesecno, jer za cesce pranje moji nisu imali zivaca...
Pitanje s početka: teško je reči, ovisi o situaciji, odnosno o nekom unutarnjem osjećaju, da li bih reagirala. Moja nećakinja je dosta "urlajuće" dijete kad je jako umorna,... ali ja ju takvu poznajem, znam da joj roditelji daju kompletnu pažnju, paze ju, maze, nema niti govora o bilo kakvom zlostavljanju, tu sigurno ne reagiram, jer znam da je sve u najboljem redu, ali da čuje neki dalji susjed, možda bi i reagirao.
Mada sam se ponekad znala umiješati na cesti.
primjer 1. Nedavno, ide mama s djetetom, maleni je oko 1,5 godina star, plače kao kišna godina i hoda za mamom, želi da ga mama nosi, a ona ga dlanom samo udara lagano po zubima da zašuti. Ok, olakotna okolnost je da je mama trudna, i možda ga ne smije nositi, ali ga isto tako ne smije udarati i može čučnuti kraj njega i utješiti, barem pokušati. Tu sam se krenula umješati, ali dok sam došla do nje, več se skupilo ljudi s komentarima: A tko je to zločest?, glupo je to sad reči, ali onda nisam reagirala, nisam imala snage objašnjavati mami i još troje ljudi. Drugi dan sam vidjela istu mamu, vozi sportski auto, maleni sjedi na prvom sjedalu zaljepljen za staklo, a mama telefonira. Nema tu baš pomoči.
primjer 2.: U parku djeca se igraju na toboganu, naravno niti jedan se baš neda doma. Bila je i jedna curica isto oko 1,5 godina stara s mamom i tatom. Mama svaki put veli, ajde ovo ti je zadnje spuštanje, pa idemo, a malena se spusti, pa veli ne, a tata iznerviran na svako ne odgovara: Dati ću ja tebi ne s nogom u guzicu! Tu se nisam umješala, budući da je fizički jači od mene, nisam se usudila, jer mislim da bih ja pobrala nogom u guzicu. :/
To je npr. rang situacija u kakvim inače reagiram. Da li bi i vi reagirali i što bi rekli?
Da, u takvim situacijama obicno reagujem, pa makar i pobrala kritiku.
Nedavno smo I. i ja cekale u ambulanti kod kardiologa, a u masi sveta bila je i mama sa preslatkom, tek prohodalom devojcicom. Posle n minuta cekanja, malenoj je, naravno, dosadilo da stoji na jednom mestu, pa kad je krenula da istrazuje unaokolo, mama ju je grubo povukla k sebi uz reci:" Sedi tu, ili ce sad doci doktor da te UBODE injekcijom!" Nisam izdrzala, pitala sam je kako misli da ce dete saradjivati pri pregledu ako joj preti. Ona je odgovorila da mora tako, jer je dete bezobrazno. I jos jednom je pljusnula po guzi, za svaki slucaj. Tu je stajao i grmalj od muza koji je bas zinuo da mi verovatno "pristojno' odgovori, ali su nas, sva sreca, prozvali, pa sam otisla....
Rezime: svesna sam da cu u povrsnom razgovoru, na ulici ili u ambulanti tesko nekog naterati da makar razmisli o svojim postupcima. Pre ce biti da cu izazvati grubu reakciju, ali ipak, obicno kazem sta mislim...
Evo šta se meni desilo prije par mjeseci:
Otišli smo do Trsta na nekakav Božićni sajam i prije toga u oviesse samo nešto kupiti. Bili smo nas četvero i naši kumovi sa sinom od 5 g. Znači, ručali doma, sjeli u auto, došli do Oviesse, a Daniel i ovaj drugi mali odmah krenu sa pričom: meni je dosadnooooo, daj se požuri, ja bi negdje drugdje, meni je dosadnoooooooo, mene tu ništa ne zanima... Napominjem da su počeli s time čim smo ušli u trgovinu. Probala sam brdo puta objasniti mom sinu da neka se strpi par minuta, da moram i njemu nešto od robe uzeti pa da onda idemo. Uzalud trošila riječi jer je od uporno išao zamno i zanovjetao. Kad mi se popeo navrh glave glasnije sam mu rekla da neka prestane i neka zašuti i strpi se još 5 min. Baš sam već bila bjesnaNa to ženskica koja tamo radi iskomentira nešto u stilu: Ajme te mame kako su danas nervozne i nemaju strpljenja...
. Ja nisam čula ali jest mm koji je bio iza nas. E da je to meni rekla bila bi dobila jezikovu juhu.
Nikada neznate pto se krije iza koje situacije i teško je zaključiti treba li se umješati ili ne.
Re: hvale vrijedno
Jako se slažem s ovim.
Ovo nije lako učiniti i podržavam Leu u tome što je napravila, pa makar i pogriješila u procijeni...
Većina nas ipak zabija glavu u pijesak, ne smatra se odgovornim i kompeptentnim za reagirati, tako je lakše!
To bi bila posljedica kod nekih. Ali dok netko mleti djete ono sigurno ne šuti. Instiktivno vičemo i šaljemo signal za pomoć.
No kako bilo, mislim da je važnije to da je ta mama vješala veš dok je mali plakao i urlao kako ga boli.
S tim se nikako ne slažem. Ja bih ga ipak pokušala makar zagrliti.
anemona - naravno da bi u obje situacije reagirala - u prvoj situaciji bih prisla mami (i ja sam trudna 8mj i nosim malog od 1,5g od vrtica do doma kad MM zaboravi ostaviti kolica u vrticu) - mislim, ak je sposobna izaci van (znaci nije na nekom strogom cuvanju trudnoce), onda ga moze malo i ponositi, bez obzira koliko joj tesko bilo
a zbog druge situacije sam skoro dobila s daskom od klupice po glavi jer sam se umijesala :shock: sva sreca pa je frendica bila dovoljno prisebna da me odvuce, jer kad mi se zacrni pred ocima, mislim si da bi mogla i Filipovica savladati
Ne mora značiti da ne znaju za tješenje.
Imam jednog urlatora koji često vrišti i baca se na pod.
Sada je u toj fazi i znam da to prema van jaaako grozno zvuči.
Nikada nisam digla ruku na svoju djecu, ali ipak bi možda netko mogao steći dojam da ih zlostavljam jer to urlikanje je stvarno užasno...
Eto, moje viđenje je da kod takvih stvari treba biti oprezan.
Možda nije sve tako kako ti se čini...
to su različite "metode" odgoja.
ili obiteljska pravila.
ili naslijeđe.
možemo to svakako nazvati.
možda se njoj ne sviđa način na koji bi netko odmah prigrlio i tješio dijete. možda bi mislila da tako odgajamo "mlakonje" i "cendravce".
ok mi je reagirati ako postoji i najmanja sumnja na zlostavljanje/zapostavljanje.
ali, kako će majka voljeti svoje dijete... to bih prepustila njoj.
[quote="apricot"]Naravno da prepustamo svakome da voli svoje djete kako hoce.
Ljubav je brižnost i suosjećenje. Puštanje da dijete urla to nije.
Uostalom mislim da smo se odmakli od teme.
Krivo sam citirla. Cititano je Apri ne ja.
Potpisujem, posebno zbog ovog zboldanog.aleluja
hvalasorc, TO sam htjela reći.
Uostalom i moj urla. Kad mu dodje. Al brate mili nisam pala u kupaoni i udarila glavom pa da ga ne idem smiriti.
ja se samo nadam da su moji susjedi više kao LeaB.
Meni nije normalno da dijete urla dulje vrijeme, skoro svaki, svaki drugi dan, a da nije, ne daj Bože, opečeno.
I slažem se, Lea, ljubav nije puštanje djeteta da iz sve snage dere glasnice.
Baš mi je zanimljivo ovo lupanje vratima ispred nosa, netko te dođe pitati jeli sve u redu (vjerujem u istom paketu i ponuditi pomoć) a ti mu tresneš vratima ispred nosa.. pa stvarno...
ova priča me sjetila na onaj slučaj od prije par mjeseci, kad su jednoipolgodišnjaka u Engleskoj nasmrt zatukli.
njima nisu zvonili susjedi.
LeaB, mani je tvoja hrabrost u pristupu susjedi vrijedna divljenja, i mislim da si jako lijepo napravila. i podržavam tvoju želju da se malo podružiš sa njima i procijeniš situaciju
Ovdje se javilo jako puno mama čija djeca vrište skoro pa stalno. Jesu li ta djeca zlostavljana? Jel ih mame zapuštaju, ne vole?
Umješati se treba u onim slučajevima kad smo sigurni da je zlostavljanje ili teško zanemarivanje u pitanju. Pa di bi završili kad bi se mješali i kucali na vrata svaki puta kad neko djete zaplaće?
Kako u to budeš siguran?
Ako urlanje i zapomaganje djeteta da ga nešto boli nije dovoljna indikator za priupitati što se događa, a onda ja ne znam što jest.
Nadam se da ne misliš da treba čekati da se dijete sljedeće jutro prošeta s nekoliko modrica i plikovima od cigarete po licu i rukama?
Netko je gore spomenuo da je zlostavljano dijete mirno i povučeno. Ma, možda ono starije.
Ne mogu zamisliti mirnog i povučenog dvogodišnjaka koji ne bi urlao na fizičko maltetiranje.
Doduše, ovo gore pišem nevezano uz Lein slučaj, pišem općenito.
Postoje situacije u kojima tvoje vlastito dijete bude uznemireno urlanjem susjedovog, i tako iz dana u dan. Vjerojatno ni onda ne treba pitati može li i treba li tome doći kraj?
Nekako mislim da bi se ipak trebalo dati sve što je u roditeljskoj moći da se to svede na najmanju moguću mjeru dok ne prestane.
kao mama malog urlaca, koji urla navecer, nakon kupanja, jer zna da mu slijedi spavanje a on "neee biiii" moram vam reci kako sam ja to sa susjedima rijesila - prosli vikend u parku, vidim ja naseg susjeda sa malom unucicom, malo popricamo i kazem ja njemu: "Joj, znam da vas sigurno svaku vecer smeta kad cujete Lovrino urlanje, al on se samo tako priprema za spavanje
dosta se toga o roditeljima moze vidjeti i u svakodnevnoj interakciji (na hodniku, u ducanu, u parku...) pa se prema tome i moze procijeniti da li netko zaista zlostavlja svoje dijete ili je ono jednostavno takvo u odredjenim trenucima.
Baš sam se naježila kad sam čitala prvi post... i mene bi to uznemirilo do krajnje mjere i potpuno razumijem tvoju potrebu da interveniraš...Kod mene u susjedstvu noćna mora, ispod mene postariji sin zlostavlja svoju majku (staru ženu) takvim uvredama, prijetnjama, stravičnim izderavanjima i psovkama, lupanjima (tko zna čim) da se toliko uznemirim da ne mogu opisati... razmišljam da zovem policiju, da zovem socijalne službe... svi u ulazu šute, prave se ludi, "ne otvaraju vrata"... a mene to toliko uznemiruje... Što je najbolje, prijatelj policajac mi je jednom rekao da mi ne padne na pamet miješati se u tuđe obiteljsko nasilje da ne bi sama nadrljala od nasilnika... sori ako je malo oftopik...
Tako nekako.
Nekako mi se čini da se da razlikovati urlanje od urlanja (razlika u razlozima).
to što ide vani ne znači da može nositi dijete, niti da joj je teško.anemona - naravno da bi u obje situacije reagirala - u prvoj situaciji bih prisla mami (i ja sam trudna 8mj i nosim malog od 1,5g od vrtica do doma kad MM zaboravi ostaviti kolica u vrticu) - mislim, ak je sposobna izaci van (znaci nije na nekom strogom cuvanju trudnoce), onda ga moze malo i ponositi, bez obzira koliko joj tesko bilo
možda majka ne smije nositi nikakav teret ali smije šetati.
jedna takva trudnica mi je u blizini i ne smije podignuti svoje dijete niti onda kad sjedi na kauču zbog naprezanja, ali smije šetati, dapače. no čak i onda kad dijete treba staviti u kolica netko to učini umjesto nje. srećom, još malo pa će dobiti i svoje drugo čedo u naručje pa više neće biti nikakvih strahova zbog podizanja
i mene malo čudi količina postova u kojima bi majke katapultirale ili što god već susjeda koji pozvoni na vrata i ljubazno izrazi brigu za njihovo dijete koje urla. Ja sam jednom tako išla na vrata ljudima iz čijeg se stana čulo urlanje mačke
Dobro, jasno mi je da ste u tom času živčane i da vam je puna kapa svega, ali zbog slučajeva kao što je onaj kojeg navodi Joe ja bih ipak, živčana ili ne, cijenila brigu susjeda, i mislim da je dobra ideja pozvati istog susjeda u stan na kavu jer mislim da bi moje dijete istog časa utihnulo kad bi vidjelo goste (to vrijedi naravno za ovu veću djecu, ne one od par mjeseci).
Sasvim je druga stvar kad vam netko prigovara zbog buke koju proizvode vaša nestašna dječurlija, ali ako se netko brine za svoga bližnjega toliko da će napustiti svoju foteljicu i omiljenu seriju ili rijaliti šov te pokucati na vaša vrata, svaka mu čast.
BabyP
njima ne da nisu susjedi zvonili već ni doktor nije vidio ni rane, ni modrice, ni frakture...njima ni soc. radnica ništa nije vidila.... hvala bogu pa onaj doktor više ne smije raditi... siroto dijete...
Draga potpis kao kuća - shvatila sam ovo kao osobni kompliment koji će mi popraviti dan. Hvala
prije svega mislim da je nazivanje djece lošom, razmaženom, divljom jednostavno nepravedno (ne kažem da nema toga, ali ovakvo etiketiranje je vrlo učestalo i, primjetila bih, rado korišteno). isto kao i prozivati njihove roditelje nesposobnima (a to često insinuira svaka opaska na račun odgoja takvog djeteta)
jednostavno ima djece koja su temperamentnija, tvrdoglavija, bučnija, osjetljivija, naglija, intezivnija u svemu.
i one koja su tiha, lako se daju smiriti i utješiti.
i roditelji potonjih nikad neće moći uistinu shvatiti što to znači imati dijete koje je glasno, vrlo uporno, vrlo temperamentno, energično (osim ako im drugo dijete ne bude takvo) i svako uspoređivanje sa svojim djetetom koje je tiho, ne pruža veliki otpor - je besmisleno.
evo što je Karp rekao:
Mnogi roditelji prilagodljive djece pogrešno vjeruju da su ispadi bijesa, koje opažaju u druge djece, posljedica loše obavljenog roditeljskog zadatka. No, istina je upravo suprotna. Roditelji živahne djece često su najabolji roditelji. Ali, njihov je posao iznimno težak.
koliko je težak teško je uopće i pojmiti roditelju koji nema jedno takvo dijete
često sam nailazila i nailazim na komentare roditelja (na ovom i na drugim forumima) kako ponosno izjavljuju kako njihovo dijete nema ispade (tantrume i sl). kao da je to stvar zbog koje bi sad nobela trebali primiti jer su time dokazali svijetu da su oni roditelji koji dobro obavljaju svoju roditeljsku dužnost. no to može biti samo djelomično točno. naime, mogu oni biti izuzetni roditelji, no prije svega imaju djecu prilagodljivog karaktera koja im roditeljsku dužnost čini laganim gradivom. a oni sa tvdoglavim, upornim, energičnim djetetom su svakodnevno izloženi mnogo većim izazovima
urlanje koje roditelj nije u stanju ukloniti je po meni veliki problem u komunikaciji
nas problem zove se autizam, i mali ima meltdown-ove iz cudnovatih razloga
ako do djeteta ne dopire sto mu objasnjavate
1) dijete je premoreno
2) dijete je gladno
3) dijete je bolesno
4) treba na wc
5) ima poteskoce (dijete sa posebnim potrebama)
u suprotnom nesto nije ok u roditeljstvu
dijete treba imati strukturu i granice da bi se osjecalo sigurno, da je roditlej tu kao vodic kroz kriticne situacije
obasnjavajte u nedogled, pokusavajte proorjenitati paznju da se prekine meltdown
pomaze pijenje vode na slamcicu, da se zaustavi urlanje
i da, takva djeca nisu razmazena nego zapustena
U većini slučajeve da, ali svi imamo faze, pa i klinci, ponekad je to jednostavno tako da ne možeš pomoći, gori nešto, padaš s nogu, ispadaju ti vrećice, ali ne treba onda dramatizirati kako je dijete nemoguće, isto je kao i uvijek samo nismo u sto posto situacija u mogućnosti odgovoriti savršeno na sve potrebe djeteta, glavno da jesmo nakon toga i u 98posto ostalih situacija.
potpis.
I općenito nemam potrebu provjeravati niti se mješati u tuđe roditeljske metode. Mislim, kad se radi o susjedi, valjda mogu na temelju drugih stvari procjeniti jel mama "normalna" ili ne. Sasvim sigurno mi prva asocijacija neće biti da netko kolje dijete koje urla u susjednom stanu (govorim o susjedima koje poznajem).
I moj L urla - kad ne dobije što želi, kad mu oblačim čarape, kad navlačim kožicu na piši. najviše urla (i zapomaže) kad mu čistim nos - pa najbolje da ga pustim da tako hoda okolo i dobije upalu. jer ne daj Bože da nas netko čuje pa prijavi zlostavljanje.
A vezano uz zabadanje nosa u tuđe stvari....ja sam iz Dalmacije i mi smo jako glasni (u usporedbi s kontinentalcima
eto nisi na mom mistu.....a moj svakodnevni rad na ponašanju očito nije rad dobrog roditelja :?
ah valjda će kad odraste neki psiholog imat pune ruke posla s njom i mojim krivim odgojem
sve mi volimo svoju dicu najviše na svitu i nasdtojimo ih odgajat kako smatramo da je najbolje uz pregršt ljubavi. ali nekad nas u našim nastojanjima i njihov karakter malo omete pa ne završi sve idealno, zar ne???
vidim da imaš dicu upola mlađu nego je moja L. i očito puno lakše odgojivu nego je moja L.
.kala. ti si ovo tako genijalno objasnilanisam ni ja vjerovala dok nisam dobila jednog takvog
..i ne bih ga mijenjala za nikakvu tišinu i smirenost ma koliko god je nekad potrebno upregnuti i posljednji atom snage za ostati smiren.
i zapravo, nije "urlanje" dio karaktera već je stvar u tome da su to klinci koji su osjetljiviji i impulzivniji, a (ubojita
i kao što rekoh, vjerovat neće roditelji djece s mirnijim karakterom ma koliko god ovi drugi objašnjavali (nažalost, neće se izbjeći ni daljnja etiketiranja takvih roditelja, pa će oni i dalje za večinu ostati "nesposobni", jer evo jadno im dijete toliko frustrirano a oni ga ne znaju utješiti....)
moja L. ima karakter takav da za nju triba bit komirani apaurin roditelj jer običan apaurin ne djeluje ni pod razno.
evo scene zbog koje je danas plakala ko ljuta godina:
idemo vani i njoj ispred kuće padne na pamet da bi ona mogla otići kupit kruh (nikad to nije napravila niti bi joj dozvolila jer mora prijeći cestu). ja ne dozvoljavam i počnem objašnjavat zašto ne može. kako sam ja rekla "ne" i zaustila objašnjavat ona je počela plakat. ja opet finim i tihim tonom objašnjavam zašto ne može. ona sve glasnije plače. ja stojim ko kreten na sred ulice, ona urla. pokušavam naći kompromis: ja ću te dopratit do ruba ceste, vidjeti kako gledaš lijevo i desno i dati ti signal za prelazak ceste. eee ne može, ona će sama a ja moram ostat 50 m dalje od ruba ceste. ma kako da ne.
na kraju balade, ipak dođem s njom do ruba ceste, dam joj signal kad je slobodno za prelazak i ode ona kupit kruh. vrati se cila ponosna s kesicom i kruhom. sidnemo u auto, njoj smješak od uha do uha, a ja počnem objašnjavat zašto je nisam pustila samu. ona udre u plač, a razgovor se nastavi (točnije njen monoglog jer ja ne mogu doći do riječi): ti se meni moraš izvinit jer si napravila štetu :shock: :?
kakvu pobogu štetu, šta sam ja tebi napravila osim što te želim naučit neke stvari i ne pustit te pod nečije auto???
ti si napravila štetu jer si me sad rasplakala, a znala si da ja mogu sama priko ceste. ti si kriva jer plačem i roditelj ne smije tako rasplakat svoje dite :shock: (ovo su doslovno njene riječi jer ona odavno priča sa mnom ko odrasla osoba i s vokabularom skoro pa srednjoškolke).)......i tako se taj monolog neko vrime nastavio dok se na kraju nismo "pomirile".
i šta radit s takvim ditetom koje je tvrdoglavo do boli, a kad nije po njenom onda se izvade suze iz džepa i montiraju glasnice na turbo visoki C. :?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom