Pobjeći iz vlastitog tijela...

[LeiA]

Naslov zvuči malo tragično - mislim da pobačaj definitivno treba biti opcija i treba biti legalan. Ipak smo i mi živi i nismo uvijek u stanju izabrati želimo li biti trudne (npr. silovanje, a i znam neke žene koje su prakicirale prekinuti snošaj kao kontracepciju, pa su muževi svojevoljno odlučili da bi mogli ovog puta osatviti trag).
Ja sam sretna mama malog Noe starog 3.5 mjeseca. Imala sam problema usklađivanja sebe i sebe-mame s vremenom od 24 sata na dan i polako mi uspijeva.
IZ OSIJEKA SAM. Trudnoća mi je bila ok - tlak nizak - sve štima. Privatni ginekolog - super njega. AMNIOSKOPIJE boljele ko sam vrag i poslije toga sam krvarila. Tjedan dana prije termina, na pregledu u 19h navečer mi skočio tlak na 145/110. Doktor me poslao na hitan prijem u bolnicu pod sumnjom na preeklamsiju. Provela sam na odjelu za "humanu reprodukciju" tih tjedan dana, sa stalnim provjeravanjima tlaka (koji je odmah pao opet na niski, pa su se svi doktroi čudili, ali me niti jedan nije slao kući), CTG, amnioskopije (jednom dvaput zaredom i sl).
Htjela sam ići kući ali ništa. Bila sam stalno otvoena 2-3 cm.
Dan poslije termina sam bila na amnioskopiji (da ne spominjem da je svaki put drugi liječnik - inače sam stidljiva) bio je oko 6-7 studenata koji se SVI ZAREDALI NA MENI! Liječnik je njima objašnjavao kako se po plodnoj vodi vidi točan termin i da meni JOŠ NIJE TERMIN. Htjela sam još slušati jer sam bila nestrpljiva kad ću roditi, ali IZBACIO ME VAN, Kad sam se obukla smo mi je tutnuo karton u ruke.
Vratila sam se na odjel i odložila karton kod sestara i otišla u sobu se presvući jer mi je došao M u posjetu. Kroz otvorena vrata čula sam svoje prezime i riječ rađaona. malo mi se sledila krv, ali sam pomislila: ma nije, doktor je rekao da mi još nije termin. Tada me preko interfona u sobi babica pozvala: "Gospođo X. u ambulantu!"
Mislila sam, zašto u ambulantu kad sam sad bila na pregledu. Otišla sam zbunjeno do pulta sestara,a i MM je zbunjeno gledao kroz staklena vrata. Sestra me mrko pogledala i rekla izvolite u ambulantu - idete u rađaonu! Zar vam liječnik nije rekao?!
ja sam rekla NE LIJEČNIK MI NIJE NIŠTA REKAO (i mislim u sebi, dapače, objašnjavao je kako mi još nije termin). Ona je nazvala liječnika da provjeri i onda mi potvrdila da idem u rađaonu jer imam MEKONIJSKU PLODNU VODU!!!
Dobro, ja ušla, sestra me OBRIJALA I POREZALA, DALA MI KLISTIR. Klistir je prošao ok s obzirom da uopće nisam imala trudove. Otuširala sam se i pripremila mirno sve za porod (to je jedina prednost). zajedno s MM sam se odšetala do rađaone. NISAM SE USUDILA NIPTA PITATI - NI DA BIH STOLICU NI DA NE BIH EPIZIOTOMIJU.
Polegli su me na stol, stavili neki lavor i probušili mi vodenjak velikom iglom i onda se natiskivali na moj stomak da sva voda izađe. Ja sam samo gledala kad će mi pustiti M da uđe.
Tad je došao MM u zelenoj uniformici i sjeo kraj mene. Meni s u odmah počeli trudovi, kao bolovi za vrijeme menstruacije, samo su išli nekako stalno. OSJEĆALA SAM SE SLABO I NISAM PUŠTALA NI GLASA - SAMO SAM ŽMIRILA. Tad je došla jedna mlađa doktorica i rekla da su mi trudovi preslabi i da će mi dati drip. Tu sam se naježila, ali sam i dalje šutila.
TAD JE POČEO PAKAO. Oko 4 sta konstantne jake, najjače boli. MM sam rekla samo da me pusti da me ne dira, da odgovara sestrama umjesto mene i ŠUTILA SAM ŠUTILA I ŽMIRILA... Gledala sam samo na sat. Najgore mi je bilo što nisam ništa znala, prvi mi je put, ne znam koliko će trajati, hoće li biti gore...
OSJEĆALA SAM SE SAMA. SAMA U SVOM TIJELU. OČEKIVALA SAM STRPLJIVO VELIKU BOL. DISALA. ŽMIRILA. GLEDALA NA SAT. NADALA SAM SE DA SVE IDE DOBRO - DA SE OTVARAM - A NAJVEĆA NOĆNA MORA MI JE BILA DA PROĐU SATI I SATI A DA NE USPIJEM OBAVITI NIŠTA I DA ONDA JOŠ ŠALJU NA CARSKI (koji ima sasvim drugačije posljedice - pa bih ih imala s obje strane).
POTAJNO SAM ZAMIŠLJALA DA MOGU OTIĆI IZ SVOG TIJELA. DA NISAM BILA TRUDNA RAZMIŠLJALA BIH O TOME "KAKO DA SI PRIKRATIM MUKE" AKO DOĐE DO NEIZDRŽIVOG, ALI POŠTO JE U MENI BILO MALO ŽIVO VOLJENO NEVINO BIĆE TO NISAM MOGLA... NITI ŽELJELA...
PA SAM SE SAMO OSJEĆALA ZAROBLJENO. RAZMIŠLJALA SAM KAKO NE MOGU NIKAMO POBJEĆI - STISNULA ZUBE I TRPILA BOL ZA KOJU NISAM ZNALA KAD ĆE PRESTATI I HOĆE LI BITI JOŠ GORE.
U MENI SE RODILO STRAHOPOŠTOVANJE PREMA SVIM ŽENAMA ŠTO SU RODILE. TAKOĐER SAM RAZMIŠLJALA DA TATE NE SMIJU INZISTIRATI NA IMENU DJETETA JER ŽENA IMA TO PRAVO I JOŠ PUNO VEĆA PRAVA...
MM mi je bio velika podrška. Ohrabrivao me, hrabro sjedio kraj mene i sve izdržao.
U boksu pred mog bila je žena koja se porađala oko 12 sati i stalno se derala i derala, skvičila i zazivala carski.
U jednom trenutku sam ja kroz par suzica tiho ispustila glas i rekla MM da bih i ja carski i da se jako bojim. Nisam se mogla ustati pa su mi stavili KATETER DA IZVADE MOKRAĆU. A prilično sam sigurna da mi je u jednom trenutku i guza nešto sama ispustila.
Nakon 4 sata agonije doktroica me pregledala i rekla da odlično napredujem i da imam već 8 prstiju, da još samo malo pa će porod.
TO MI JE DALO NEVIĐENU SNAGU I OPTIMIZAM. Skinuli su mi drip, počela sam uviđavati razliku između 2 truda i puno više su mu se ovi svidjeli - osjetila sam im svrhu - otvarala sam se. Nisam zatomljavala trud već ga svjesno puštala da obavi posao - osjećala sam kako se sve širi i to me nije boljelo.
Došli su liječnici i viknuli POROD! Upalili su neku jarku lampu i sjatili se oko mene. Rekli su mi da tiskam kad osjetim trud. U svoj strci ja sam čekala trud, ali on nikako. Nisam ga mogla osjetiti pa sam počela tiskati. Doktorica se nadvila nad moj stomak i gurala bebu. OVAJ POSTUPAK ME NIJE UOPĆE BOLIO - VALJDA ME NIJE STIGAO BOLJETI. Iako su me na tečju učili da tiskam prema naprijed - prema onim Kegelovim mišićima, u bolnici su mi rekli da tiskam kao da idem na veliku nuždu - JA SAM SE UPLAŠILA I TISKALA KAKO SU MI REKLI - SVOM SNAGOM!!!
Tako nekoliko duugih puta i beba je bila vani - nisam ni osjetila. Stavili su mi ga na stomak. Vidjela sam samo tjeme. Imao je 3710 g i 51 cm, apgar 10/10 sva sreća. Tata mu je prerezao vrpcu i nunao da i tješoi. Ja sam bila presretna. Kad su me pitali za ime izašlo je iz mojih usta kao neko pjesmica. Kad sam čula vlastiti glas skoro sam umrla od smijeha.
SAD KAD JE SVE BILO GOTOVO (posteljice se i ne sjećam) I S BEBOM SVE U REDU PITALA SAM SESTRU: NISAM POPUCALA JEL'DA?
ONA MI JE REKLA: DRAGA, JA SAM TEBE I REZALA!
Bila sam skroz zbunjena jer nisam ništa osjetila (MM je rekao da taj tupi zvuk neće nikada zaboraviti - kao da režeš škarama neku debelu tkaninu). ŠIVANJE JE BOLILO KO SAM VRAG - SVAKI UBOD I SVAKO POTEZANJE KONCA DA SE KOŽA STEGNE... Prošlo i to... Odležala sam 2 sata, o onda u sobu. Ja vesela, pričam ko navijena, ništa ne osjećam osim sreće. MM je zabunom ponio moje naočale i mobitel sa sobom kući pa sam bila ćorava ko slijepi miš. Sestra me otuširala oko ponoći (rodila sam u 16:45h). Zanimljivo mi je bilo da me uopće nije bilo sram - KAO DA MOJE TIJELO VIŠE NIJE MOJE TIJELO VEĆ KAO NEKA TVORNICA S VELIKOM SVRHOM... TUĐA STVAR. JAVNA STVAR.
Imala sam ožiljak od oko 3-4 cm + male šavove što sam popucala - dobila sam hemoride od tiskanja. Još me ništa ne boli.
Ujutro: ja se sva tresem, ohladilo se tkivo i mene sve boli za umrijeti, više nego na porodu - NE MOGU SE USTATI, NE MOGU HODATI, NE MOGU SJEDITI, NE MOGU PIŠKITI NE MOGU KAKITI, NE MOGU JESTI...JEDINA SREĆA MI JE BEBICA - MOJ SLATKI MALECKI NOA - NITKO MI NE POMAŽE S DOJENJEM... ON NE ZNA ZAPOČETI SISATI, NAPATILI SMO SE DOK SMO ZAPOČELI - STRPLJIVO I HRABRO - ALI NEMA MLIJEKA DOVOLJNO - ON ZASPI - JA MISLIM DA SE NAJEO - A ONDA U NOĆI PLAČE I PLAČE - JA NADLJUDSKIM MAPORIMA SE USTAJEM, STAVLJAM GA NA KREVET, PENJEM SE NA KREVET NADAJUĆI SE DA ME NITKO NEĆE VIDJETI JER SU TO BILI MANEVRI... PATIMO SE OKO SAT I PO NA JEDNOJ DOJCI, PA SE USTAJEM - PREMJEŠTAM BEBU NA DRUGU STRANU, JA SE VRAĆAM NA KREVET U ZNOJU I BOLOVIMA, PAZEĆI PORED SVEGA DA BEBA U SVAKOM TRENUTKU OSTANE NA GORNJOJ PLAHTI, A MOJE KRVAVO TIJELO DA DODIRUJE SAMO DONJU PLAHTU I OPET OKO 1,5H...
Kako se nije najeo, ovog puta nije jadan zaspao nego stalno plakao i plakao. Ja nisam znala što je u pitanju pa sam se ustala i nunala ga i hodala okolo u bolovima... Sestra se navirila nakon 3 sata plakanja i kad je vidjela da ga nosim pogledala me kao glupaču i rekla PA DAJTE TOM DJETETU JESTI! i otišla...
JA SAM SHVATILA DA SAM SAMA I PONOVO SE BACILA NA POSAO DOK DIJETE NIJE KONAČNO ISCRPLJENO ZASPALO...
Jedva sam čekala da dođem kući gdje će mi ga barem netko moći dodati na dojenje...
Sve u svemu - primijetila sam da mame baš i nemaju neka prava ili što je gore - mi ih ni ne tražimo samo šutimo i trpimo i želimo biti dobre mame. Nakon ovog uskustva ja sam razmišljala o svim mogućim kontracepcijama i željela ih koristiti sve odjednom da ne bih nikada nikada nikada bila u istoj situaciji opet. Uvijek sam mislila da samo treba stisnuti zube tih 5-6 sati i gotovo, a najgore je tek poslije. Prohodala sam nakon tjedan dana, prestala krvartiti nakon 20 dana, sjela nakon 3 tjedna pomalo, išla na veliku nuždu te kod kuće, u svoj agoniji nisam uspjela dojiti i nisam imala mlijeka niti na izdajalici pa mi se beba hrani adaptiranjim mlijekom. Sad ima 3.5 mjeseca. Ja sam puno bolje iako imam problema s bubrezima i hemoridima i strijama i ožiljcima. Polako pronalazim normalni ritam života...
Želim imati još 1-2 djeteta, ali najrađe bih jedno za drugim da sve to "odradim" odjednom pa onda uživam u dječjem smijehu i odrastanju...
DRAGE ŽENE, JA NE BIH NIKADA ABORTIRALA, ALI NE DAJTE MOLIM VAS DA NAM TO PRAVO ZABRANE - MI SMO ISTO ŽIVE I NISMO TVORNICE ŽIVOTA VEĆ NJEGOVATELJICE ŽIVOTA - A DA BISMO TO MOGLE MORAMO PRVO MOĆO NJEGOVATI SVOJ!!
HVALA...

frida editirala naslov

Opet citam sto ja LeiA napisala i fantasticno mi je koliko imamo istih misli.
I ja sam razmisljala o kombinaciji jedno 5 razlicitih vrsta kontracepcija odjednom, samo da ne prolazim opet isto, i ja sam znala sve skoro o trudnoci i porodu ,a li nisam imala pojam sta me poslije poroda ceka i nitko mi nije rekao.
Ali, sve prode i to je najveca istina.
Kad je "grbavo" treba se osloniti na najblize, na muza, mamu, prijatelje i
pokusati misliti pozitivno. Ili potraziti pomoc kod psihologa.

A sto se tice tretmana u bolnici ,ja odavno nemam rijeci za to.
Ja odavno citam sve tre price, slusam ih od svoje 16,17-te godine, i nista, nista nisu drugacije. Sve su manje vise slicne.(sto se tice tretmana u bolnici) O tome bi mogla napisati roman, bolje da ni ne krenem, barem ne ovdje na forumu, boriti cu se u Rodi da pomognem koliko god mogu da se stvari poboljsaju.
LeiA, ja sam uz tebe, pusti samo malo vremenu da zalijeci rane, sve ce biti ok.

Jos bi komentirala ovaj dio "sutimo i trpimo i zelimo biti dobre mame".
Ja cijelo vrijeme doslovno vristim da se NE SMIJE SUTITI I TRPITI, biti dobra mama to je ok, ali sutiti i trpiti, ni pod koju cijenu.
Sutnjom i trpljenjem se samo radi medvjeda usluga drugim zenama koje dolaze u bolnicu poslije jer ce ih docekati isti tretman.
Ja znam da je tesko, kad covjek ima problema sam sa sobom jos se raspravljati sa drugima, ali zato ne treba sutjeti kad sve prode , kao sto neki kazu "proci ce i sve ruzno ce se zaboraviti", ja kazem : OK, ZABORAVITE TO RUZNO, ALI NAJPRIJE ISPRICAJTE SVE!! SVE U DETALJE ,tako da se zna , bilo bi izvrsno kad bi se mogla navesti i imena tih ljudi koji su toliko nehumani da se deru na zene koje su tek rodile, na zene koje radaju, za mene je to KATASTROFA.

Zato kaze: Hvala ti LeiA sto si nam to ispricala.
Bilo bi dobro kad bi znala ime te sestre koja je samo usla i rekla da nahranis djete i otisla. Osobno bi htjela popis svih imena osoblja (ne zaboravite da su oni samo osoblje) koje se izivljavalo na "zrtvama".

[tweety]

voljela bi da imam snage ispricati svoju pricu sa poroda, ali zaista nemam.htjela bi ti samo reci da suosjecam s tobom.
za vrijeme najvece dripovske boli samnom je razgovarala, suosjecala i ohrabrivala me, samo cistacica.
tuga, bol, osamljenost i ponizenje samo donekle opisuju osjecaj koji se javio u meni tijekom poroda.
kad sam ih molila da dodju jer ne mogu vise i moram tiskati, i hodnika su mi vikali da samo disem jer necu roditi jos dva sata.pocela sam kidati infuziju i lupati u onu metalnu ogradu na krevetu da se udostoje doci.naravno da je fran bio vani za deset minuta.sve sto je babica, totalno u cudu, imala za reci je :"Koja mala beba a veliki trbuh".
Onda sam im iskvarila, pa je pocela panika oko toga, pa su me sasili tako da su savovi popucali..........
evo upetljala sam se u pricu a da to zapravo nisam htjela
od presretne trudnice napravili su od mene invalidnu babinjacu (odvratnog li termina) koju su spasavali od previsoke temperature sa tri vrste antibiotika istovremeno.

ono sto sam zapravo htjela je podijeliti s tobom svoje iskustvo psihickog oporavka.
Dakle, jos uvijek imam nocne more od svog poroda, ali samo kao dogadjaja, ne sjecam se zivo vise onog prestrasnog osjecaja.
O kontracepciji nisam uopce razmisljala, vec o tome da vise nikad necu imati potrebu s nikim biti.To se sva sreca nije obistinilo!
Bila sam uvjerena da cu od stresa zavrsiti u prijevremenom klimakteriju.Ni to se nije dogodilo!
s obzirom da mi nisu ponovo sivali rasitu ranu, mislila sam da je rupa tolika da ce mi organi kroz nju ispadati.bila sam disciplinirana, mirovala i rana je ok zarasla, nema nikakve rupe!
Zbog dvadeset dana strogog mirovanja totalno sam izgubila energiju. Vracala se godinu dana, ali evo vratila se, a s time se izgubila i jos jedna doza odvratnih osjecaja vezanih uz ljude koji su mi trebali biti pomoc u datom trenutku.

i tako......sad mogu reci da bi bila spremna opet biti trudna ne zbog zacrtanog plana o broju potomaka, vec iz gusta. ovaj puta nadam se uz nekog tko ce biti samnom i dizati glas u moje ime kad ja za to ne budem imala snage.

P.S. Kao sto netko vec rece, amnezija je nekad super stvar!

Eto, ja se strašno trudim da budem bolje.
Kad plačem to je iz bijesa i nemoćnosti što ne mogu brže i bolje ostaviti sve iza sebe. Super je termin "invalidna babinjača". To sam upravo i ja bila. Nikad, nikad, nikad nisam mislila da se poslije poroda ne možeš ustati ili dugo vremena hodati i sjediti.
Najviše mi je ostalo u glavi s tečaja za trudnice na kojeg smo MM i ja išli da su nam dali popis stvari za bolnicu, za bebe itd. Na tom popisu je bila krema protiv hemoroida. Doslovno sve trudnice su se začudile, ja najviše. Nitko nije imao pojma da je jedno vezano s drugim. Doktorica je rekla da to ponekad treba, a ja sam sigurna da smo sve mislile, a neće valjda meni... A istina je da se događa u velikom postotku (takav sam barem dojam dobila od žena u bolnici) a meni je to samo jedna od "blažih" posljedica.
Žao mi je što nisam išla na ovaj portal više dok sam bila trudna. Samo sam čitala "What to expect when you're expecting" a tamo savjetuju da trudnice ne čitaju unaprijed već po mjesecima analogno svojoj trudnoći.
Tako da, kako sam završila malo ranije u bolnici... nisam ni došla do postporođajnog oporavka...
Mislim da me najviše naljutilo to što su svi negirali moje stanje (sestre u bolnici, poslije rodbina koja je htjela odmah doći). MM i moja mama su mi bili velika podrška, ali kad bih ja rekla da ne bih da nitko dođe barem dok ne budem mogla sjesti rekli su - jao ali one jedva čekaju da vide bebicu, neće biti dugo.
Osjećala sam se kao da izmišljam jer nitko ne očekuje takve posljedice. NA KRAJU SU MENE UVJERILI DA MI NIJE TAKO LOŠE, PA AKO SESTRE U BOLNICI KOJE VIĐAJU PORODILJE SVAKI DAN MISLE DA JA MOGU NORMALNO FUNKCIONIRATI ONDA JE VALJDA TAKO... tako sam si prišila još i osjećaj krivnje da izigravam invalida i počela sve raditi normalno. U procesu sam zaradila još upalu bubrega, pravila se da hemoroida nema i onda ih tiskanjem još upalila, a kad mi je bebač dobio upalu grla s dva mjeseca - mislila sam da sam odvratna mama i pukla me depresija.
To je sve tako tužno...
U pravu ste - tako je upravo zato što sve šutimo i trpimo! Ni jedna od nas ne voli priznati da joj je bilo teško pa se pravimo veliki heroji jer to povezujemo s osjećajem da smo dobre mame.
Kad bih javno priznala da imam lakšu postporođajnu depresiju mislim da bi svi mislili kako nisam dovoljno jaka i kako sam "jadna" ili "jadno moje dijete"... Ne volim tako razmišljati o sebi. Više mi se sviđalo kako me MM hvalio kako sam bila hrabra na porodu i da on to nikad ne bi mogao izdržati. Istina, nisam ni zucnula, ali ja ionako sve u životu "natenane" kasnije proživljavam...

[xanta]

za vrijeme najvece dripovske boli samnom je razgovarala, suosjecala i ohrabrivala me, samo cistacica.
tuga, bol, osamljenost i ponizenje samo donekle opisuju osjecaj koji se javio u meni tijekom poroda.

Sada se opet svega prisjećam i ne mogu vjerovati da nas ostavljaju potpuno same, u bunilu, van svakog osjećaja za vrijeme, grozno...

Jako mi je drago da smo pokrenule ovu osjetljivu temu i bilo bi mi drago da svi koji imaju problema vise pisu o tome jer je onda lakse.

Moje je misljenje, a dobro je potvrdeno u praksi, da junacenje i pretvaranje da je sve u redu radi samo medvedu uslugu. Jer mi skrivamo kako nam je od drugih, a jako smo osjetljive u tom razdoblju i zapravo nam treba pomoc kao nikad u zivotu.
Drugi ne razumiju jer nisu prosli takva stanja, i nasa se osamljenost cini jos veca.
Zapravo sta nas briga sta drugi kazu: vidi jadna ona i njeno djete, nema snage, porod ju je totalno skrsio, ne moze ovo ili ono.....treba se drzati ljudi koji su to prosli ili koji su strucni u tome pa mogu pomoci.

Nema veze sto su nase bake radale stojecki i u polju i onda nastavile kositi ili kuhati rucak sa jos deset malih u narucju.
Ovo su druga vremena, drugi izazovi, drugo sve. Nase bake nisu prosle
takvog stresa kojeg mi svakodnevno prolazimo. Zato je usporedba neumjesna. A spominjem je jer je meni to bilo zvonilo u glavi kad mi je bilo tesko, zvonile su mi rijeci koje su mi drugi ugurali u glavu....
TREBA SVE RECI, evo prilike, ne mora se niti znati tko to kaze, na ovom forumu, ali je dragocjeno za druge i za nas same da imamo prostor za glasno i jasno priznanje. DA, prosla sam kroz depresiju nakon poroda, da, svasta sam mislila i o sebi i o djetetu, da mislila sam cak i da sve prekratim i odem, kukala sam i samosazaljivala se umjesto da sam sretna jer sam rodila, plakala sam nad sudbinom kako mi je tesko a imam zdravo djete, nisam mogla prstom maknuti kako je bolilo nakon poroda, zalostilo me je gledati svoj trbuh i kako sve izgleda na meni,
jasno mi je da zene ne zele roditi....to su samo neke od misli koje sam sama prosla i citala da drugi prolaze....sve treba reci, jer to je olaksanje nama a pomoc drugima. Jer, i ja se slazem, da sam negdje imala odmah citati sto me ceka nakon poroda, jednostavnije bi mi bilo, ovako sam mislila da sam samo ja takva.

Necu nikad zaboraviti, prije prvog poroda ( prosla sam dva poroda, za sad) sam citala na Rodinom forumu price sa poroda i jedna je zena opisivala kako se TRESLA tokom poroda, tresla se kao da ju je netko na stuju ukljucio i vise ju je umaralo to tresenje nego tiskanje.....kako sam joj bila zahvalna kad sam se i ja pocela tresti, tresti kao da sam poludjela tokom poroda, kao da me trese struja, kao da trcim najbrze sto mogu.
U tom trenu sam pomislila na nju, pa zato sad kazem: HVALA ti za to sto si opisala svoj porod, kako god stresan i bolan bio jer JE MENI POMOGAO, u tim sam trenutcima pomislila: nisi sama i drugi su to prosli.

Zato pisite, sto god mislite, ne skrivajte misli, mogu drugima pomoci.

[inga]

Mette Marit, potpisujem tvoj post. Samo pricajte, pomoci cete i sebi i drugima (i meni jer ja jos nemam bebu). U ljude u svojoj okolini se ionako ne mogu osloniti jer su vec duuugo nepromijenjenih shvacanja i puni predrasuda. Vi ste mi jedini izvor ovako dragocjenih informacija. A vjerujem da nas ima vise kojima ste vi jedini izvor "pametnih" informacija. Evo, da nema vas, ja ne bih imala pojma da postoji uopce mogucnost otici roditi u neku bolnicu izvan mesta boravka, jer je to nepostojeca mogucnost za zene iz mog grada. A nasa bolnica mi je strasna.
Zato hvala svima vama koje ste se otvorile i ispricale svoje price i najintimnija iskustva. svima

[Felix]

mette merit, potpuno se slazem sa svim

[momze]

LeiA, plakala sam dok sam citala tvoju pricu... kao da sam citala svoju prije 12 godina. Tada mi je bilo 20 godina i nisam se usudila nista pitati, bila sam sama. Srecom, nije bilo post-porodjajne depresije i oporavak je bio brz.

Sto se tice prava na pobacaj, donekle se slazem sa tobom. Mislim, zene bi trebale imati pravo na pobacaj u slucaju medicinski opravdanih razloga, silovanja ili slicno. No, isto tako mislim da mi imamo i odgovornost da, u normalnim okolnostima, da se zastitimo. Meni se trudnoca nije desila jer sam 7 godina uzimala kontracepciju, onda sam prestala i naravno zatrudnila. No, bila sam spremna na to.

Velika pusa tebi i malom Noi! Drago mi je da je na kraju sve dobro zavrsilo.

[LeiA]

Momze, hvala na podršci!
I ja ne bih nikad napravila pobačaj - nisam sigurna ni da li bih da sam silovana - jednostavno su mi te misli bile u glavi, mislim zapravo da je to bilo zbog jedne prijateljice koja je napravila pobačaj (bila je u dužoj vezi ali nisu pred brakom i veza je dosta klimava), ja sam, sramim se toga, promijenila mišljenje o njoj. Dok sam rađala sam shvatila da žena i muškarac to moraju stvarno željeti i da trebaju imati dijete zbog djeteta, a ni zbog kojeg drugog razloga... i, sad mislim da je dobro napravila, i žao mi je što sam ju osuđivala.
Tako da dijelimo mišljenje. Ja sam isto bila u vezi 8 godina, kontracepcija - tablete - bez iznenađenja. Kad smo se vjenčali i poželjeli imati dijete - došlo je, Bogu hvala, expresno odmah!
Pusa!
Blues me napušta - sve se više privikavam na novi život, a moju lopticu obožavam...

[inga]

Ma bravo Leia, samo ti budi sretna sa svojom lopticom, ne daj zlim ljudima da ti pokvare srecu.

[puros]

ja sam kategorično protiv pobačaja osim kad je medicinski opravdano ili kad je rezultat silovanja. kategorično sam protiv iz 2 razloga: u današnje vrijeme zaista je lako zaštititi se i mislim da je svako dijete Božji dar.

[šefika]

ja sam kategorično protiv pobačaja osim kad je medicinski opravdano ili kad je rezultat silovanja. kategorično sam protiv iz 2 razloga: u današnje vrijeme zaista je lako zaštititi se i mislim da je svako dijete Božji dar.

podižem...

Ja nisam protiv nicega kategoricno.
Ima zena koje ostaju u drugom stanju nepaznjom, i ne zele djecu, ne zele to djete.
Po meni je bolje da idu na abortus nego da radaju djecu koju ne zele pa da djeca stizu u domove ili da zive sa majkom koja im svako malo
ponavlja da su joj unistili zivot.

Svako djete je blago, slazem se, ja osobno ne bi napravila abortus, bez obzira da mi se dogodilo da sam trudnica i sa 18 ili ako mi se dogodi sa 40. Ali nisam protiv.
Mora postojati sloboda izbora, uvijek.

Ono cega se ja bojim je kloniranje ljudi, proizvodnja ljudi, uplitanje u genetiku. To bi trebalo zabraniti a ne pravo zena da odlucuju.

[lidac2004]

Ja nisam protiv nicega kategoricno.
Ima zena koje ostaju u drugom stanju nepaznjom, i ne zele djecu, ne zele to djete.
Po meni je bolje da idu na abortus nego da radaju djecu koju ne zele pa da djeca stizu u domove ili da zive sa majkom koja im svako malo
ponavlja da su joj unistili zivot.

zato postoji kontracepcija a ne abortus

[momze]

potpisujem lidac!

LeiA, drago mi je da te polako napusta baby blues... ma sve ce to biti dobro, najvaznije je da je tvoj "paketic" dobro. drzi se!

Lako je to reci vama koje ste odgovorne i upotrebljavate kontracepciju i o svemu ste obavjestene.

Ima puno zena koje nisu tako odgovorne, kojima se to moze dogoditi a ne zele djete.
Sta onda, treba ga roditi a ne zeli ga, pa ga lijepo u dom za nezbrinutu djecu pa sto bude, bude.
Ili ako ima srece da ga netko usvoji.
ili se mama lijepo izivljava na djetetu jer joj je upropastilo zivot.

Izbor mora postojati.

[puros]

kako god okrenemo stradavaju jadna, mala i nedužna bića. grozno je kad majka ne želi dijete, grozno je i kad se mi igramo Boga pa odlučujemo da nam dijete sada nije potrebno ili da ga ne želimo pa onda hajdemo ga mi fino ubiti jer će nam tako biti lakše u životu. razumijem što kaže mette marit. takve djece ima u domovima koliko hoćeš, ali tko to ima pravo oduzeti tuđi život? a opet zar je dijete krivo što se začelo i što ga mama ne voli pa ako ga i ne ubije odmah ubijat će ga polagano godinama jer će rasti u nevoljenoj okolini svoje familije ili po domovima za nezbrinutu djecu. ja sma rasla okružena ljubavlju i moje djetinstvo je bilo prekrasno, ali mogu zamisliti kako bi mi bilo da sam umjesto moje mame imala mamu koja me nije željela ili onu koja me krivi da sam joj ja upropastila život. sigurno da je toj djeci strašno i da kasnije odrastaju u ljude s kompleksima ove ili one vrste. duboko ih žalim jer njih nitko niej pitao i to je baš ono o čemu se ovdje radi. njih nitko nije pitao da ožive u majčinoj utrobi već se to dogodilo majčinom i očevom nepažnjom, neodgovornošću i krajnjom sebičnošću (ako ćemo ublažiti ove riječi koristit ćemo riječ neobrazovanost) jer otkad je vijeka i svijeta zna se da ako muškarac s....i u ženu da postoji vjerojatnost da ista ostane trudna. to zna svaki nepismeni čovjek na ovoj zemaljskoj kugli i nemojmo to uzimati kao razlog začeću. samo je Djevica Marija bezgrešno začela i ako se smijem šaliti mi s potpomognute. . ne možemo uživati i ne misliti mozgom pa onda reći: ja nisam znala da se ostaje trudna od samo jednog puta i ja u biti ne želim to dijete pa idemo mi to riješiti. moje je mišljenje da kod ovakvih slučajeva NE SMIJEMO dati mogućnost izbora bez obzira kako će to utjecati na djecu kasnije baš iz razloga što ih ne možemo pitati da li bi se htjeli roditi. možda neka od te djece pronađe svoj put pod ovom kapom nebeskom u naručju drugih ljudi koji će ih voljeti........svako je dijete zaista Božji dar.

Djete je dar Boziji i odlukom da abortira zena zapravo odlucuje prekinuti zapoceti zivot tog djeteta, to je istina.
Samo, to djete je dar Boziji tebi i meni, ali njoj je to djete uteg, kamen,
problem.....ako me mozes razumjeti.
Takva zena, majka moze potpuno unistiti to djete u toku njegovog rasta i razvoja, tako da takvo unisteno kao odrasla osoba unistava dalje ljude oko sebe.
Evo ti primjera:
Jedna obitelj koju ja znam, Roditelji su imali curicu i decka i tu je zena mislila da je dosta. A muz nije tako mislio...pa se lijepo "dogodilo" trece djete (kako se moglo "dogoditi" to je pitanje kad je ona ta koja moze to dogadanje zaustaviti, to su daljnja pitanja)
I to trece djete, ona je rodila jer se po vlastitom priznanju ,predomisljala predugo bi li ili ne na abortus , a muz radio pritisak i eto jos jednog djeteta. Zena nije skrivala znakove da ne voli to djete, govoreci i pred drugima da je "ruznjikav" i nabijajuci mu komplekse od a do z.
Par puta mu je dala i do znanja kako je dosao na svijet, pricajuci drugima pred njim da je zapravo on greska.
To je djete raslo i danas je mojih godina (35), ima obitelj, zenu i dvoje djece koje svakodnevno maltretira. Pije i kocka, zena mu se doma trese
kakav ce biti kad doma dode, djeca su mu sva preplasena, s tim da je mladi jako agresivan i bjesan.
Kolo nesrece ne staje za takve ljude, a ni krivi ni duzni.

Da li je ta zena trebala napraviti abortus, kad je mislila da je greska jos jedno djete pa ga je kao gresku i odgojila??
Sta mislis Puros?

[maria71]

ne živimo u Utopiji gdje su sva djeca voljena i željena.........

i mom mužu je njegova mati rekla da je neuspjeli ab pa je normalan i drag i pun razumijevanja

a i moja se mama predomislila na gin stolu pa vam eto tipkam......

[puros]

uffff mette marit, vidim i ja u školi gdje radim puno takvih grešaka i potpuno se slažem da većinom, iako ne uvijek, od takvih roditelja ispadne takvo dijete (čast iznimkama). i znam da bi u jednom pogledu moralno bilo bolje to djetetu ne priuštiti, ali bojim se tog brisanja života, takvih popravaka pogrešaka-ako me razumiješ. jednostavno mi je strašno teško kad čujem da je se jedna takva pogreška popravila, a jednako mi je teško čuti da je pogreška u popravnom domu ili u obitelji koja ga maltretira. ne znam......ne znam što mi je teže.....kad bih baš morala odlučiti i recimo ja biti ta koja će donjeti taj zakon mislim da bi čisto zbog gašenja života prevagnuo život, a ne smrt. kakav takav život. ja opet gledam iz kuta majke koja je ivf-om dobila bebu i koliko mogu biti objektivna ne znam, ali ja sma definitivno za život.

Da, zapravo je sve relativno......

iz nesredenih obitelji ponekad dodu jako dobra i stabilna djeca, kako to, nitko ne zna, ali najcesce dodu totalno unistena....
Zapravo, mozda bi ipak svaka zena koja misli o abortusu trebala zastati i pomisliti drugacije, bez obzira koliko u datom trenutku i nije vrijeme za djete ili situacija jako nepovoljna ili......sve se zapravo moze popraviti i biti dobro na kraju, kad ima ljubavi dovoljno.

I ja sam protiv abortusa, definitvno.
Samo neka ostane i dalje legalan i kao mogucnost izbora jer u suprotnom opet nadrapaju zene jer idu na ilegalne abortuse....pa opet one plate za sve.

I ja saljem VEEELIKUUUUU pusu tvom bebacu, Puros ( i tebi takoder)

[Felix]

joj cure pliiiiiiiiiiz bez rasprava o abortusu
stvarno nema smisla
ajmo radije razgovarat o necem konkretnijem, tipa kako sprijeciti da se mlade mame na porodu izbezumljuju od straha i ponasanja osoblja prema njima...

[Arijana]

Samo neka ostane i dalje legalan i kao mogucnost izbora jer u suprotnom opet nadrapaju zene jer idu na ilegalne abortuse....pa opet one plate za sve.

Da, zašto bi one platile za sve kad to mogu male bebice u njima.
Inače sam protiv zabrana, ali strašno me ljute takve žene kojima se to dogodi a svjesne su bile i prije toga da ne žele dijete.
Ja sam imala težak porod nakon kojeg sam rekla NIKAD VIŠE, vrlo brzo sam promjenila mišljenje, ali mi nije palo na pamet zatrudnit još neko vrijeme jer sam imala pre, preživahnu i prezahtjevnu curicu. Sve te 3 godine koliko je prošlo do planiranja slijedeće trudnoće što misliš jeli mi se moglo dogodit da zatrudnim, NEMA ŠANSE!
Sve i da mi se dogodilo ja ne bi pobacila, a nije mi se dogodilo iako su moji razlozi bili skoro pa banalni, tako da ne razumijem priče tipa dijete će mi upropastit život i slične drame, a ponašaju se tako neodgovorno.

[klia]

"Po meni je bolje da idu na abortus nego da radaju djecu koju ne zele pa da djeca stizu u domove ili da zive sa majkom koja im svako malo
ponavlja da su joj unistili zivot."


A zašto si ne pružiti šansu da zavoliš i to dijete?

Ma koliko neželjeno dijete bilo, majka koja je abortirala, svake godine zamišlja koliko je to dijete moglo sada biti, kako je moglo izgledati, čime se moglo baviti...

[Riana]

Da, i ja mislim tako. Govori se 'to je moje tijelo, pa ja mogu odlučiti'. mislim da to ne pali. Jer nije samo mama u pitanju, tu je i otac a i bebač. Ja sam kategorički protiv pobačaja, čak mi je diskutabilan i onaj iz medicinskih razloga.
Sve smo mi toliko pametne i obrazovane da znamo što radimo, čak i u trenutku 'strasti'. Bebi je najamnje kriv i svakako smatram da je bolja solucija roditi i dati dijete na posvajanje, a ne ga ubiti. Kasnije to zasigurno ima ogromni utjecaj i za majku. Ovako se može uvijek predomisliti.
Znam da uvjeti u domovima za djecu nisu idealni, ali bebač barem ima šanse.
svim bebama

[narednica]

Svaka zena za sebe mora donijeti odluku zeli li roditi ili pobaciti.Smatram da pobacaj treba biti legalan i mora biti kao mogucnost izbora,bez optuzbi i licemjerja i "moralnih" pouka!

I ja mislim upravo tako, jako lijepo receno, mora biti legalan i mora biti mogucnost izbora. Ako nije legalan, neke ce zene zavrsiti na kuhinjskim stolovima i biti unistene za cijeli zivot.Ili placati u drugim zemljama ili.....u svakom slucaju opet zena nastrada.
Muska strana s tim najcesce nema nista, zena mora dalje sama nositi sve, pa ako jos ne moze doci u bolnicu i legalno prekinuti trudnocu, onda smatram da onaj tko je za zabranu prekida trudnoce je zapravo protiv prava zena.

[nela]

Svaka zena za sebe mora donijeti odluku zeli li roditi ili pobaciti.Smatram da pobacaj treba biti legalan i mora biti kao mogucnost izbora,bez optuzbi i licemjerja i "moralnih" pouka!

Potpisujem!

[Arijana]

Muska strana s tim najcesce nema nista, zena mora dalje sama nositi sve, pa ako jos ne moze doci u bolnicu i legalno prekinuti trudnocu, onda smatram da onaj tko je za zabranu prekida trudnoce je zapravo protiv prava zena.

Mette, ne bih se složila da muška strana s tim nema ništa. Koliko ima onih kojima bi bilo idealno da im cura pobaci, toliko ima i onih kojima je nepojmivo da im cura pobaci njihovu bebicu, a nemaju pravo ništa reći! Gdje su tu muška prava!

"Onaj tko je za zabranu prekida trudnoće je zapravo protiv prava žena"
Ovo mi posebno grozno zvuči. Što znači pravo žene? Nitko, pa ni žene, ne mogu imati pravo na sve što im padne na pamet. Kad netko ubije čovjeka pukom slučajnošču ide u zatvor zbog ubojstva iz nehaja, a ženi bi trebalo biti dozvoljeno da ubije namjerno nedužnu bebicu i još bude ponosna na svoje žensko pravo. Bilo bi pametnije da one koje se bore za takva ženska prava tu energiju usmjere u osvještavanje i obrazovanje žena, odnosno djevojaka, tako da do neželjene trudnoće ni ne dođe. Ako se možemo kontrolirat i bit odgovorni u milijun drugih (važnih i manje važnih) životnih situacija i bit svijesni poslijedica neodgovornosti, onda bi to trebali biti i kod planiranja trudnoće, a ne tražiti pravo da nam se takav "sitni" nemar dozvoljava.

Arijana, nemoj me plasiti svojim srednjevjekovnim stavovima.
Tvoj komentar spada u onaj dio "moralnih" poduka.

Muska strana najcesce da petama vjetra, a ostane sama 14 ili 15 godisnja curica sa jako strogim roditeljima koji ce je na cestu izbaciti ako saznaju, pa nek ide onda nekom ilegalno i nek je sredi za cijeli zivot.
Ili nek rodi djete koje ne zeli, pa mozda ce ga zavoliti, narocito ako s njim bude spavala pod mostovima i prosjacila ili...ga dala u dom ili ga ostavila u bolnici kao prica na ovom forumu.


Uostalom, ovo nije ni mjesto za ovakve rasprave, ovo su "Price sa poroda". Trebalo bi obustaviti daljnju raspravu o ovoj temi na ovom djelu foruma.

[Minnie]

Mette, znas li da broj zena koje pobace u tim godinama (14, 15) daleko najmanji? Toliko mali (gledano na ukupan broj pobacaja) da njihovi motivi ne mogu biti dio price o legalizaciji pobacaja.

Daleko najveci broj zena koje se odluce na to su zene u tridesetima, udane, situirane, sa vec dvoje djece, kojima je pobacaj metoda kontracepcije. Tu bas nema mjesta prici o spavanju pod mostovima i prestrogim roditeljima. I pitanje je da li su ocevi te djece uopce znali za trudnocu.


Ovo su podaci za 2004.g.:

manje od 15 god.= 0,0%
od 15-16 god. = 1,2%
od 17-19 = 6,5%
od 20-29 = 34,7%
od 30-39 = 42,4%
od 40-49 = 10,4%
preko 50 = 0,0%
nepoznato = 4,8%

http://www.hzjz.hr/publikacije/pobacaji2004.pdf

A ako te zanima pogledaj i tabelu o broju pobacaja prema broju zive djece. Najveci broj su zene sa dvoje djece, 36,0%.

Ali slazem se da se o ovom treba prestati, ne da ovo nije podforum za pobacaje, ovo uopce nije forum kao cjelina za to. Ovo je roditeljski forum, a ne forum o zenskim pravima.

[Arijana]

Mette, znas li da broj zena koje pobace u tim godinama (14, 15) daleko najmanji? Toliko mali (gledano na ukupan broj pobacaja) da njihovi motivi ne mogu biti dio price o legalizaciji pobacaja.

To sam i ja baš htjela reći! Činjenica je da je pobačaj još uvijek, najčešće metoda kontracepcije.

A ova cijela tema je počela "vapajem" žene koja je imala težak porod i traži da pobačaj uvijek bude opcija :shock:
Moj porod je bio strašno težak i baš takav porod, a i zahtjevna bebica me natjerao da jako pazim na kontracepciju slijedećih 2-3 godine, a ne da razmišljam što ako mi se dogodi.... sva sreća da mogu pobaciti
Eto toliko...!

[Tulipanka1]

...nije mi jasno... zašto žena ne bi mogla uzimati zaštitu u obliku anti beby pilula, a da muž za to ne zna ako je on već nasilnik koji je ne pita želi li ili ne želi dijete? pa valjda žena ide sama bar na zahod, pa može popiti tabletu. ili, da stavi spiralu. muž ne treba znati, zar ne?

[narednica]

Evo ti primjer.tablete ne idu zbog godina,spirala i dijafragma zbog cestih upala,na kondom je alergija...reci mi sto u tom slucaju?? U tu grupu zena spadam ja,ne zelim vise djece...ali kako stoje stvari stvarno m ise moze desiti!

[puros]

čitajući vaše postove i razmišljajući o svemu došla sam do zaključka slijedeće: naravno da sam za zaštitu kod žena i to maksimalnu, ali kad kao narednica ne bih mogla koristiti zaštitu i kad bi mene moj muž uzeo na silu ili bez mog pristanka ejakulirao u mene mislim da mi više ne bi bio muž. ako ja ne mogu imati povjerenje u svog muža da će i u trenucima strasti razmišljati zdravim razumom i poštovati moje stavove i želje onda zaista ne bismo više imali o čemu govoriti. reći za vlastitog supruga da je bez ikakvog prava pogazio sva tvoj prava čini mi se strašno..... :/

[bebibranka]

Najgore iskustvo iz bolnice bilo mi je (i ne samo meni) odvratan odnos sestara prema nama,a ni jedna od nas koje smo bile u sobi nismo se usudile dići glas jer su one imale u rukama našu djecu !

[Tulipanka1]

Evo ti primjer.tablete ne idu zbog godina,spirala i dijafragma zbog cestih upala,na kondom je alergija...reci mi sto u tom slucaju?? U tu grupu zena spadam ja,ne zelim vise djece...ali kako stoje stvari stvarno m ise moze desiti!

ako već ne želiš više djece, a stvari stoje kako stoje...zašto ne podvežeš jajnike? (ili kako se to već kaže)

[emanuel]

Ja samo vjerujem da za svako dijete postoji majka, pa makar ona i ne bila bioloska majka.

Ja bi bila sretna da mogu usvojiti bebu koju je na zalost njegova/njena majka zacela slucajno.............

[narednica]

ako već ne želiš više djece, a stvari stoje kako stoje...zašto ne podvežeš jajnike? (ili kako se to već kaže)

Steriliozacija je ipak operacija i postoji rizik kao kod svake druge operacije,buduci ja imam problema sa zgrusavanjem krvi strah me je+ ni ta metoda nije sigurna 100%.

[Tulipanka1]

onda se još samo mogu zapitati zašto si još sa mužem kojemu nije stalo do tvoga mišljenja?

[Felix]

cure,

molim vas da rasprave koje nemaju nikakve veze s ovim topicom preselite na adekvatnije mjesto

i jos vas molim da ne pocinjemo opet pricu o pobacaju jer je svakome tko je procitao ovu pricu s poroda jasno da LeiA to napisala uslijed traumaticnog poroda i teskog oporavka nakon njega, a ne s namjerom da pocne raspravu o legalizaciji pobacaja...

[LeiA]

4,5 GODINE NAKON PRVOG PORODA

Hej ljudi
Evo mene nakon 4,5 godine. Trebam roditi po drugi put danas-sutra i sjetila sam se svoje priče pa da vidim koliko sam "zaboravila".
Prvo sam se šokirala kad sam vidjela koji sam naslov stavila ali onda kad sam pročitala sam se prisjetila da su to stvarno osjećaji koje sam imala u tim trenucima a najveći razlog za njih je strah od nepoznatog, nedovoljno informacija, nesigurni ishod i snažne emocije vezane za bebu i za sve novo što se događa.
Također sam htjela napisati da mi je trebalo nekoliko godina da se naviknem na ulogu mame i potpuno ju preuzmem i osjećam se sigurno u njoj. Veliki manjak samopouzdanja za nešto što smatram toliko važnim kao odgoj djeteta bio je kritičan kroz duže vrijeme i u nekim navratima sam prepuštala MM većinu vremena i obaveza oko sinčića jer sam bila nesigurna u sebe pa sam se instiktivno okretala obavezama za koje "znam" da znam raditi, kao na poslu npr.

Hoću vam reći da, ako imate slične osjećaje i sumnje ili slične doživljaje, da je to sve dio normalnog procesa i da svaka od nas ima svoje vrijeme i svoj tempo (kao i bebe kad doje i razvijaju se) i da se ne bojite napraviti najbolje što znate i dati sebi vremena i prihvatiti pomoć.

Moje iskustvo mame je postalo prelijepo prije nekih godinu dana otprilike, kad sam uvidjela kako jako mogu utjecati na svog sina i koliko jako me treba - i to baš MENE kao svoju mamu, ne samo "brižnu i nježnu mamu" već baš MENE i da mu samo ja mogu dati ono najvažnije da ga razumijem kao osobu i napravim pravu stvar u pravo vrijeme. A prvi put kad osjetiš da te dijete voli i treba je NEOPISIVO Pretpostavljam da se to dogodi puno ranije mamama koje doje jer već od samog početka mogu imati taj osjećaj da su one same jako bitne za svoje dijete pa neću NIKAKO propustiti ovaj put taj dio užitka .

Meni je trebalo 3-4 godine (a rodila sam s 27) da uspostavim ulogu mame i obitelj u potpunom smislu. Nakon toga sam poželjela imati još jedno dijete i sad čekam (svaki sat :D ) svoju malu curicu i sad razumijem sve one smajliće i srčeke koje su druge mame ovdje stavljale pri spomenu na bebe, dojenje, djecu, obitelj... ali znajte da to nije lako i da nije tako bilo ispočetka.

SAMO SI DAJTE VREMENA I PROSTORA

Javit ću se na ovom istom postu kroz nekih tjedan dana (nadam se) s novom pričom. Pričom broj 2. Idem u isto rodilište. Nemam nikakav strah i već sam otvorena dosta prirodno, a da me nije boljelo. Iako svaki porod može biti drugačiji, ipak znam da mi je prvi trajao 5 sati i da će ovaj trajati sigurno manje i znam otprilike gdje se događa i kako se događa... Skroz znam što me čeka poslije i puno sam se educirala o dojenju i neće me ništa iznenaditi.

Sad na porod ide jedna mama, a ne samo jedna LeiA i imam skoro 32 godine i nikad se nisam osjećala bolje o sebi samoj

Idem se sad prošetati prije pregleda da "pospješim" otvaranje i uživam u suncu .

[Poslid]

Želim ti prekrasan porod i da se izgube svi oni stari demoni.

[eris]

Vjerujem da ćeš proći bolje. Nekako sam osjećaj samopouzdanja i vjere u sopstveni bitak pomaže ljudima da se ugodnije osjećaju i ponašaju racioanlnije. Znam da te boljelo prvi put, i opet će da boli. Ali molim te , stavi fokus na ono šta ti radiš, šta ti osjećaš, kako ti je najugodnije, a sve ostalo, evo ja ti sad dajem topravo, da pošalješ k vragu . Pa ti si sasvim jedna zrela osoba, i imaš pravo u tom činu da budeš glavna, naravno, glavna sporedna glumica, poslije svoje cure.
I ko zna, možda za 2-3 godine budemo čitali još neku tvoju priču, zašto da ne!!!

[pomikaki]

LeiA, vidi se velika razlika između tvog prvog i zadnjeg posta! Mislim da će ovaj put proći puno bolje, jer si puno jača i znaš puno više. Sretno

[Majuška]

Good luck!

[PericaY2K]

zlatica moja mala, moja se duša slamala čitajući tvoj post...

Prema meni su se relativno korektno ponašali, i tek sad kad ovo čitam si mislim, je***te, pa zar jedna sirota žena u najosjetljivijem dijelu svog života treba proći svu torturu izredavanja studenata, tone intervencija, nedavanje nečeg protiv boli pri šivanju međice - e da je meni krenula šivat bez anestezije golim bih je rukama pridavila - onak bih se sa svezanim nogama smogla dić...

Al ja sam imala kakvu takvu vezicu u bolnici...

Ajme sirote žene bez vezica, ovo je valjda modus operandi...

Al eto, ja sam svoju bol iskusila nakon poroda (dobrih 2 mj sam bila izvan sebe) tako da ne znam - sve mi proživimo neke strahote, samo u drugačijem obliku. Ali to je valjda zato da postanemo jače i snažnije i da se znamo izboriti u životu

[MIJA 32]

sretno