prvo sam rodila sa 19, nakon godinu i pol veze koja je završilabrzo nakon rođenja bebe ( ja sam ju prekinula jer sam iz dana u dan bila sve jadnija s tim čovjekom, ima na drugom topicu o tome).
kako sam mjesec dana prije poroda upisala redovan studij, ja i malac smo živjeli kod mojih, tako da sam pomoć imala, i to u smislu da ne moram od jadne naknade koju sam dobivala plaćat nekog da mi čuva dijete dok sam na faksu jer je bio okružen ljudima koji ga vole i znaju se pobrinut da mu ništa ne fali.

osim toga , sama sam sve odrađivala s njim - hranjenja, presvlačenja, šetnje... učila sam po noći, radila preko student servisa.... bilo mi je teško, imala sam krize kada sam se znala zapitati dal mi je sve to trebalo, ali su mi trenuci s tim mojim čudom bili predragocjeni, njegov osmijeh glavni pokretač koji mi je davao snage za dalje.

malac danas ima sedam i pol godina i završava prvi razred. mali je pametnjakovič ib kreativac opsjednut sportom. sada nas je četvero, o tome isto ima na drugom topicu. i opet mi je ponekad teško, umorna sam i pitam se dal je sve vrijedno truda. a onda se pametnjaković nasmije i vidim da je sretan, zadovoljan, vidim koliko sam postigla svih ovih godina i znam da je odgovor - da, vrijedno je.