da, mm je otac djeteta, ravnopravan roditelj i moj suprug kojeg volim najviše na svijetu.
Istina.
ali nije mm rodio, niti je u babinju, nema lohije, ne krvari ko lud, nema upaljene dojke ni ragade, mm poslije rođenja djeteta sjedi na stolici, ne na bebečem kolutu za kupanje, mm-u nitko neće biti na cici 24/7 i vjerojatno će bolje spavati od mene.
Jes, ja i mm smo u svemu ravnopravni. Sve je NAŠA odluka. OVdje je njegova odluka da odlučivanje prepusti meni. Zbog svega gore navedenog. Jer je to tako ljudski.
Uostalom, jel netko nešto gubi ako naše dijete vidi tjedan dana kasnije?
Ja imam neugodna iskustva iz prvog babinja, dočekala me horda familije pred rodilištem, došla sam doma, šavovi upaljeni, ja KOMA, a familija se navalila u podstanarski stančić od 30 kvadrata, raširili stol, gozba.
Ja ležim na krevetu, taman legla da se pomazim sa svojim novorođenčem, da ga podojim, a svi ulijeću u sobu, liježu na krevet, pipkaju bebu koja sisa...
jes, ja želim da svi dodju kad prodje prvih 10ak dana.
I želim da mi dodju najavljeni i da ne ostaju onoliko.
i želim da mi dodju prijateljice i prave društvo, a ne svita rodbine..
i da, želim reć jednu stvar samo: hvala Bogu da živim u Zagrebu-daleko
i još nešto, koliko god se činilo da nije tako, ja obožavam moje roditelje, svekije, našu braću, ma sve...al postoji trenutci kad smo mi SAMI SEBI dovoljni, ja i mm i naša djeca.
I želim takve trenutke doživit u potpunosti i ne želim da ih više itko ometa.
I ne, to nije znak nedostatka poštovanja, ljubavi...mislim da je to samo-iskreno. A nema ništa loše u tome da si iskren s bližnjima, šta ne?