Zanima me čija su djeca išla, u kojoj dobi prvi put i kak im je bilo?
Jel' im teško pala ta jednotjedna razdvojenost? Kakva su vaša iskustva?
Naime, ove nam je godine ponuđeno da klinci idu s vrtićem na more. Vodi ih njihova teta koja je super i imam puno povjerenje da bi se ona odlično brinula za njih. Moj prvorođenac je veselo dijete koje voli vrtić i tu tetu, imaju sjajan odnos (jer su nam zapravo obje tete stvarno za poželjeti). Veseli ga kad god odu negdje na izlet i obožava biti s prijateljima i sve to doživljava kao važne stvari u svom životu, male avanture.
Mene jedno brine spavanje. Nikada se baš nismo razdvajali po noći, jer nikada nije pristajao ostati negdje spavati, a mi nikako nismo željeli forsirati (kad bude spreman on će to sam i izraziti). Znalo se čak dogoditi da negdje odemo na put svi zajedno, presretan je zbog toga, sve to doživljava s ushitom, ali kako se spušta mrek očekuje da se vratimo doma, jer ni sa nama ne bi nigdje drugdje želio spavati, nego kod kuće. To je bilo samo prvu večer, narednih večeri sve OK.
Sad kad mi s njim pričamo o mogućem ljetovanju s prijateljima on to doživljava kao gotovu stvar i jako je sretan. Čak i kad kažemo da bi tamo trebao spavati sam s prijateljima i tetom izgleda kao da mu je to OK.
Mene sad muči to što ja nisam uvjerena u to oko spavanja, a znam da bi ga sve ovo drugo (cjelodnevne aktivnosti koje im organiziraju) i više nego veselilo (na stranu što bi meni užasno falio tih 7 dana).
Ili da i mi u istom terminu odemo u isto mjesto i budemo pri ruci ako kaj zatreba?


Odgovori s citatom
. Inače neko pravilo je da klinci ne razgovaraju s roditeljima na telefon jer su imali slučajeva da poslije dobiju temperaturu od stresa. Ali naša teta je imala mobitel pa smo brbljali do mile volje... u biti dok se njemu dalo pričati.
, mogu si zamisliti scenu...
.
