Odrasla sam bez tv-a u predškolskoj dobi. Dobili ga kad sam imala 7-8 god i ne mogu reći da mi je falio. I tad je bilo strogo dozirano gledanje, isključivo sadržaj za djecu. Za zimu i bolesti samo imali hrpu igrica i knjiga. Nas je 4 djece pa nikad nije bilo dosadno
I danas ima dana da ga uopće ne upalim. Ne treba mi.

Kad je mm doma, tv je radio cijeli dan. On je tako navikao. Svekiji ništa drugo niti ne rade, već bulje u bigbradere i sl. Ja ih doživljavam kao poprilično "jednostavne i nezanimljive ljude" (blago rečeno) pa sam uvela "pravilo zabrane praznog hoda i pozadinskih zvukova". Ne branim mm-u da gleda nešto, ali očekujem da provjeri kad mu emisija počinje, upali tv na početak i ugasi ga na kraju. I sam je primjetio da J sjedne na pod i bulji cijelo vrijeme dok on gleda pa je počeo gasiti i usred zanimljive utakmice ako je J u blizini (11 mj.). J-a ništa drugo ne može natjerati da mirno sjedi, nego tv pa je i mm počeo vjerovati da ljudi od previše tv-a oglupave.

Nema mi ništa gore nego doći kod nekog u posjetu, a oni ne prestaju gledati tv. Meni je to ponižavanje gostiju.