Na jučerašnji dan prije četiri godine rodila se moja Fiona. Rođena je na SD u 21.30, nakon teškog poroda koji je trajao trideset i šest (36) sati i završio vakuumom. Malu mrvu (ok, imala je 53 cm i 4000 g, dakle, nije baš bila mrva ) su mi dali na minutu-dvije i prije nego što sam se onako umorna snašla, odvezli su ju dalje, a mene su na dva sata (promatranje) uspavali. Oko ponoći, kad su me probudili, još su mi jednom doveli mm-a da se pozdravimo i vratili me u predrađaonu, budući da na odjelu za babinjače nije bilo slobodnih kreveta. Naravno, nije bilo nikakve šanse da tada dobijem bebu i noć smo provele odvojeno. Budući da se kreveti na odjelu oslobađaju tek rano poslijepodne, svoju bebicu sam vidjela tek idući dan poslijepodne.

Dojenje nam je u bolnici nije baš krenulo, no ja sam uporno tražila sestre da mi ju pravilno namjeste i vjerojatno nema sestre koja mi ju barem jednom nije stavila na cicu.

Kad smo se vratili kući, nanizali su se svi mogući problemi vezani za dojenje, pa smo printali Rodine stranice i zvali SOS , a kulminacija je bio teški mastitis zbog kojeg sam nekih šest tjedana nakon poroda završila u bolnici. Na sreću, istog su me dana pustili kući i beba je, uz pomoć izdajalice, riješila i taj problem.

Sad ćete se smijati ili zgražati (i meni iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno), no meni je u to vrijeme bilo stravično neugodno dojiti dijete u javnosti, pa sam se prije dužih šetnji izdajala i hranila je svojim mlijekom, ali na bočicu. Kad je imala oko četiri mjeseca, otišli smo na ljetovanje u Tursku i već u avionu je palo prvo sramežljivo dojenje, a pravi sam led probila u jednom kafiću u najužurbanijem dijelu Bodruma. Od tada nadalje papamo cicu uvijek i svugdje.

S navršenih šest mjeseci započinjemo s dohranom koju mlada dama odlično prihvaća, no cica i dalje ostaje namirnica broj jedan. Imala je nešto više od godine dana kad sam zatrudnila, no to me nije spriječilo da i dalje dojim Fionu. U međuvremenu smo se preselili u Beč, pa sam paralelno konzultirala oba svoja doktora, i bečkog i zagrebačkog, koji su mi rekli da tijekom uredne trudnoće nema nijednog jedinog razloga za prestanak dojenja. Međutim, tjedan-dva prije poroda mlada dama samoinicijativno prestaje cicati i zbog tog prekida stoji ono "skoro" u naslovu topica.

Flora je rođena u sasvim drugim okolnostima: u rodilištu koje potiče prirodan porod uz babicu, dok doktor u rađaonu ulazi tek na sam izgon i doslovce stoji kao fikus, gdje se indukcija, epiziotomija i sl. smatraju ozbiljnim intervencijama i ne provode se rutinski, gdje se trudovi ne požuruju, gdje vam nitko neće na prijevaru probušiti vodenjak i još sto stvari. Uglavnom, nakon ugodnog ljuljuškanja u kadi, na izgon sam ipak odlučila izaći na suho i u roku od par minuta rodila bebicu koju mi je babica odmah dala u ruke i, dok smo ju mm i ja zaljubljeno gledali, prištekala na cicu, jer se zbunjena mama toga nije sama sjetila, a djetešce još nije znalo govoriti. Dvosatno promatranje odvija se s bebom u naručju i tatom na rubu kreveta u mirnoj, ugodno zamračenoj prostoriji, nakon čega su me prebacili na odjel za babinjače te prvi i posljednji put uzeli bebu, no samo na rutinski pregled koji je trajao petnaestak minuta. Velika seka i baka i dida došli su nam u posjetu već rano ujutro idućeg dana. Naravno, svi su smjeli ući u našu sobu i držati bebu, a kad je velika seka vidjela kako beba papa cicu, zacaklile su joj se okice.

Čim smo se Flora i ja vratile iz rodilišta, Fiona je obnovila svoju voljenu prehrambenu naviku i, vrativši se dojenju, imala sam tandem koji je trajao tjedan dana manje od šest mjeseci.

Mislila sam da je Fionino dojenje bilo problematično, no Flora mi je pokazala što znači problem: od početka nije znala ni htjela primiti bradavicu kako treba, a ja, veteranka oboružana i teorijskim i praktičnim znanjem, nisam joj znala pomoći. Stvorila mi je strašne ragade, svako malo sam imala mastitis te sam konačno, nakon mjesec dana totalnog mučenja, privremeno digla ruke od dojenja te se počela izdajati i hraniti je na bočicu dok mi se bradavice ne oporave. Također sam potražila savjet babice koja je jednoj mojoj frendici spasila dojenje i ona mi je zaista pomogla: pregledala je Florina usta da bude sigurna da nema neke deformacije jezika ili usne šupljine koja bi sprečavala pravilno hvatanje dojke, pregledala mi je grudi, savjetovala me o mnogim stvarima vezanima za dojenje i sa mnom napravila plan povratka s izdojenog mlijeka na isključivo dojenje. Također su me divne Rodine savjetnice pratile ovdje na forumu i imala sam prekrasan osjećaj dragocjene podrške koju sam dobivala zaista svugdje: od mojih doma, ovdje, od babice i od pedijatra. Bilo je teško i naporno, grudi su mi jako sporo zacjeljivale, no nakon nešto više od mjesec dana moja Flora više nije imala nijedan izdojeni obrok i ponovno je postala cicalica. Nakon par tjedana, kad joj je mm iz nekog razloga htio dati malo izdojenog mlijeka na bočicu, prezirno ju je pljunula i nije bilo šanse da papa bilo što osim cice.

Za razliku od velike seke, Flora uopće nije marila za dohranu. Naš pedijatar po tom je pitanju bio vrlo flegmatičan i govorio je da dijete može biti isključivo dojeno do prvog rođendana te da ne brinem. Koja razlika od naše zagrebačke pedijatrice, koja me je, kad je čula da Flora ništa neće jesti, dobro oprala i isfurala mi scenarij najgoreg filma katastrofe. :/ (I savjetovala mi da joj ne dam da doji i držim ju gladom, pa će "pojesti ono što joj date", a idući savjet bio je da je ostavljam što više kod drugih, kod kojih će biti prisiljena jesti ono što joj bude ponuđeno. :/ ) Uglavnom, savjete smo ignorirali , a Flora je imala jedanaest i pol mjeseci kad je prvi put pojela pet uzastopnih žlica jela kojeg smo joj ponudili. Ne moram ni reći da je tek tada krenula s dohranom po tablicama te je s otprilike godinu dana isprobavala jabuke i mrkvicu. Jedina duža pauza u dojenju dogodila se prošle jeseni, kad sam zbog sumnje na bakterijski meningitis, završila na desetak dana u Zaraznoj. Međutim, redovno sam se izdajala i zadržala proizvodnju mlijeka, a doktori su znali da dojim, pa su i moje liječenje prilagodili tome, kako bih odmah po dolasku kući mogla nastaviti.

Mlada dama još uvijek jede kao vrapčić, no zato i dalje, s navršene dvije godine, redovno dođe svojoj mami i, uz umilni pogled, ozbiljno kaže "Mama, ja bi titi". Što se tiče mog davnog srama zbog dojenja u javnosti, u međuvremenu smo papali cicu na terasama zagrebačkih kafića, u najfinijim bečkim kavanama, u vrevi, gužvi, zvucima i mirisima afričke tržnice, po parkovima i klupicama u nekoliko država na nekoliko kontinenata, na Oktoberfestu, na vrhu olimpijske skijaške skakaonice, u avionima, vlakovima i autobusima, po orijentalnim bazaarima, u dječjem muzeju, na koncertima i kazališnim predstavama i na još mnogo običnih i manje običnih mjesta. Nema naznake da će se u bližoj budućnosti nešto promijeniti.

A sve je počelo na današnji dan prije četiri godine.