povjerenje u vlastito tijelo

[Sirius Black]

Često se može pročitati ovaj izraz na forumu, kad se piše o trudnoći i porodu, i o dojenju. Što vama znači to povjerenje u svoje tijelo? Imate li ga i kako to objašnjavate? Ja si nikako ne mogu objasniti na što misle ljudi kad to vele.

Mene taj izraz prilično nervira svaki put kad ga pročitam, u stilu "nisam išla na pregled/bila sam spremna roditi doma/ i sl. jer sam imala povjerenja u svoje tijelo" . Ja to povjerenje nemam i ne znam na temelju čega bih ga imala, kad znam da često ne funkcionira onak kak spada.

Ima li nekog tko stvarno misli da se komplikacije u trudnoći i na porodu i zdravstveni problemi općenito ljudima događaju jer nemaju povjerenje u svoje tijelo?

[Trina]

Moje tijelo živi svoj život, daleko od uma. Tako da ne znam ni ja o čemu se tu priča

[sladjanaf]

Moje tijelo živi svoj život, daleko od uma. Tako da ne znam ni ja o čemu se tu priča

X

mislim, bila sam dvaput trudna i dvaput sam rodila, ali ništa od toga ne povezujem s nekakvim povjerenjem u svoje tijelo. moje tijelo to ili može ili ne može. nema velike veze sa stanjem mog uma i kontinuiranim mantranjem da moje tijelo nešto može.

[argenta]

Mene taj izraz prilično nervira svaki put kad ga pročitam, u stilu "nisam išla na pregled/bila sam spremna roditi doma/ i sl. jer sam imala povjerenja u svoje tijelo" . Ja to povjerenje nemam i ne znam na temelju čega bih ga imala, kad znam da često ne funkcionira onak kak spada.

Ima li nekog tko stvarno misli da se komplikacije u trudnoći i na porodu i zdravstveni problemi općenito ljudima događaju jer nemaju povjerenje u svoje tijelo?

Za mene to znači da ću, ako pratim signale koje tijelo šalje, prepoznati je li sve u redu ili nije, a ne da tijelo može/mora sve odraditi savršeno, odnosno da problemi dolaze od nevjerovanja tijelu.

Konkretno, nikakva nagovaranja na razne preglede i dodatne uzv-ove od strane liječnika nisu me mogla pokolebati u mišljenju da moja trudnoća protječe uredno, jer moje tijelo nije slalo nikakve signale opasnosti/ zabrinutosti. Da me je bilo što rečeno natjeralo posumnjati, poslušala bih sumnju, a ne slijepu uvjerenost da moje tijelo sve može. Samo mislim da je u stanju poslati mi signale kad s njim nešto (ne) valja.

[kahna]

Rodila sam prije negoli sam otkrila Rodin forum i sve blagodati opuštenog, prirodnog poroda.
Znaći prije pročitanog "povjerenja u svoje tijelo".

Ali i prije sam znala da sve to mogu, odnosno da moje tijelo može.
Koliko god da sam imala "rizičnu" trudnoću nikada nisam sumnjala,
također i sa porodom, prošla sam "standardnu proceduru"
ali s nekakvim mirom, lakoćom, ne znam teško mi se izraziti (nisam baš neka pisalica)

Štoviše bila sam iznenađena s kojom lakoćom sam sve to "odradila" i bez obzira na sve bauk priče o porodu nisam sumnjala u sebe i svoje tijelo.
Čak ne mislim da je išta odvojeno, mislim um od tijela, dapače, barem kod mene djeluje kao savršena cjelina.

[kahna]

Da, vjerujem, dakle uopće ne dovodim u pitanje mogu li ja to i kako?
Jednostavno sam se prepustila/opustila da tijelo (koje je spremno i kojem vjerujem) odradi svoje.

[Deaedi]

Često se može pročitati ovaj izraz na forumu, kad se piše o trudnoći i porodu, i o dojenju. Što vama znači to povjerenje u svoje tijelo? Imate li ga i kako to objašnjavate? Ja si nikako ne mogu objasniti na što misle ljudi kad to vele.

Mene taj izraz prilično nervira svaki put kad ga pročitam, u stilu "nisam išla na pregled/bila sam spremna roditi doma/ i sl. jer sam imala povjerenja u svoje tijelo" . Ja to povjerenje nemam i ne znam na temelju čega bih ga imala, kad znam da često ne funkcionira onak kak spada.

Ima li nekog tko stvarno misli da se komplikacije u trudnoći i na porodu i zdravstveni problemi općenito ljudima događaju jer nemaju povjerenje u svoje tijelo?

Ma, to mi je bas smijesan izraz..onak simpatican...smatram to onak, "popularnim izrazom."
I ozbiljnije, smatram da ga se neprimjereno i neumjesno koristi. Npr., kada se otvori topic o tome da zasto zene nemaju vise povjerenja u svoje tijelo u trudnoci...Mislim, to je divno i krasno za one koje su zatrudnjele bez problema, ali vjerojatno je za zene koje prolaze kroz postupke oplodnje, onak...neprimjereno...

Recimo, meni je prozivanje Zasto se nema vise epovjerenja u vlastitio tijelo kao izjava: Nemaju kruha? Pa neka jedu kolace...Lako onome tko moze imati povjerenja, ali nekoga vlastito tijelo bas ne slusa...

[Sirius Black]

.Lako onome tko moze imati povjerenja, ali nekoga vlastito tijelo bas ne slusa...

Pa da, na to sam i mislila. Uvijek se to povjerenje spominje kad se piše o trudnoći i porodu. I začeće je nešto najprirodnije, pa skoro 20 % ljudi ima problema s plodnošću. Kak onda oni mogu imati povjerenje u svoje tijelo?

[Deaedi]

.Lako onome tko moze imati povjerenja, ali nekoga vlastito tijelo bas ne slusa...

Pa da, na to sam i mislila. Uvijek se to povjerenje spominje kad se piše o trudnoći i porodu. I začeće je nešto najprirodnije, pa skoro 20 % ljudi ima problema s plodnošću. Kak onda oni mogu imati povjerenje u svoje tijelo?

Upravo tako...lako je to spominjati kada mozes, ali kako je onima koji ne mogu? Zar nije dovoljno sto imaju nek primarne probleme, a sada se usađuje krivnja jer ne mogu imati povjerenje u svoje tijelo.

I sta znaci povjerenje u svoje tijelo? Tijelo=osoba. Nemas povjerenja u tijelo=nemas povjerenja u sebe. I sta to znaci, da moras psihijatru jer nemas smopouzdanja? Instant psihologija. Sada je popularna, ko i Simonica...

[wewa]

evo, ja imam povjerenja u svoje tijelo - a dijete cekamo vec punih 5 godina.
u kom smislu imam povjerenja? tako da pazljivo slusam signale koje mi tijelo salje i znam kad mi je ciklus uredan, kad sam pod pojacanim stresom i kako se on manifestira - dobijem perut, povisi se prolaktin, pocnu promjene na kozi. to mi tijelo govori da sam pocela zivjeti na nacin koji ne odgovara ni njemu, tijelu, a ni dusi. pa se korigujem.

ne odredjuje mi tijelo sudbinu pa da ga krivim za odsustvo trudnoce, ima nesto i mimo fizickog, materijalnog - bar u mom svemiru. no, dovoljno vjerujem svome tijelu da ZNAM da kad jednog dana novi zivot prokuca u meni, moje ce tijelo biti najbolji dom za njega ili nju - ili njih - nece mi trebati uzv jednom sedmicno da bih u to vjerovala.

naravno, treba imati na umu da povjerenje u vlastito tijelo i njegovu snagu prevazilazi period radjanja - nisu zene samo radi toga na ovoj planeti.

[betty blue]

Moje tijelo živi svoj život, daleko od uma

i moje isto
gledam kako se samo deblja, sram ga bilo i više nikakvog povjerenja nemam u njega
a ponajmanje povjerenja imam u svoju ruku koja je maloprije strpala onaj komad čokolade u usta

šalu na stranu, ni meni baš ne paše ta konstrukcija - imam povjerenja u sebe, u nešto gore, neku sudbinu, vjeru da će sve biti u redu i tako nekako znam da zasad nema mjesta strahu ali isto tako znam da će nas naša tijela prije ili kasnije iznevjeriti
i mogu se samo nadat (i naravno dat sve od sebe) da to bude što kasnije
mislim, poštujem svoje tijelo, ali baš da bih mu prepustila neke važne odluke, ne bih

[Svimbalo]

Izvrsna tema!
I ja sam se često pitala nešto slično, iako ne zalazim puno na trudnoću i porod pdfove, ali nekako mi to sve miriši na stav koji, nažalost, često ovdje susrećem: Ma pustite doktore, što oni znaju, sve vi to možete i bez njih...
Ali ipak, vjerujem da na neki američki pop-način-pristup, zaista može olakšati npr. friškim mamama koje muku muče s dojenjem, ako pomisle kako je njihovo tijelo predvidjelo mogućnost da na taj način nahrane svoje dijete, da mu onda trebaju vjerovati, odnosno ne odustajati samo tako. A možda sam totalno fulala bit :/

[ivy]

ja sam imala vanmateričnu trudnoću (najrizičniju moguću, smještenu na aorti), a moje tijelo je bilo mirno, puno trudničkih hormona, pripremalo me na roditeljstvo

[(maša)]

potpisujem kahnu u svemu

moj jedini strah je bio hoće li sve proći u redu, al kad je počeo porod bila sam totalno cool i smirena i tako do kraja..nisam ni u jednom trenutku posmilila ja to ne mogu, neću izdržat...

ja sam provela trudnoću na forumu pa sam se možda i time pripremila, ja to mogu, moje tijelo to može, to je jedno predivno iskustvo, svaki trud je korak bliže do bebice...nekome su to klišeji, meni je to puno pomoglo...

uvijek može doći do komplikacija, al nisam htjela razmišljat previše o tome...al ja sam i inače pozitivac pa mi je sve pinky..

[(maša)]

i što je pjesnik htio reć...
mogu reć da imam povjerenje u svoje tijelo...

ne mislim da netko tko ima komplikacija ima manje ili nema povjerenje u svoje tijelo...to je nešto što se jednostavno dogodi i ne možemo ništa...

[pomikaki]

evo ne znam što bih pametno rekla, Deaedi je to dosta zanimljivo napisala.

Lako onome tko moze imati povjerenja, ali nekoga vlastito tijelo bas ne slusa...

Ja sam pak, što se poroda i dojenja tiče, imala povjerenja u svoje tijelo jer sam vidjela kroz trudnoću da jako puno može i sve super podnosi, ali mi to na porodu nije ništa pomoglo zbog silovateljskog pristupa u bolnici. (što se tiče dojenja, pomoglo mi je.) No neću se više jadati, shvatit ću to kao školu za drugi put.

[wewa]

Sta znaci da "tijelo ne slusa"?
Da li bih ja, recimo, svojih 6 upala pluca trebala shvatiti kao znak da me tijelo izdalo? Zar nije moguce tu cinjenicu protumaciti kao pokazatelj da moje tijelo nije imalo optimalne uslove za normalno funkcionisanje pa je nesto moralo zakazati? Zasto nisam imala niti jednu upalu pluca otkako sam pocela posvecivati vise paznje tome kako se osjecam, sta jedem i kako provodim svoje vrijeme? Ja bih rekla da mi je tijelo poslalo upozorenje, a ja poslusala - pa makar i 6 upala prekasno...

[koryanshea]

pa ne radi se valjda o tome da tijelo sluša nas nego da mi slušamo svoje tijelo
pa ako nam nešto govori, vjerojatno to ne govori džabe
što ne znači da je uvijek sve u savršenom redu kada tijelo "šuti"

[srecica]

.Lako onome tko moze imati povjerenja, ali nekoga vlastito tijelo bas ne slusa...

Mozes to gledati i sa druge strane, da ti tijelo odbija poslusnost jer ti zeli nesto reci?

Ovaj izraz 'nepovjerenje u vlastito tijelo' meni najvise dolazi do izrazaja u izjavi 'Cekam da mi lijecnik potvrdi trudnocu.' Ne govorim ovdje o curama koje prolaze potpomognutu ... govorim o curama, mojim susjedama, prijateljicama, koje planiraju djecu, trude se, i onda jedno jutro testic pokaze plus, mali, veliki, plavi, crveni, svejedno ... a ne, ne vjeruju one u to, pa naprave jos jedan test, i opet plus, i onda okrecu broj telefona svog ginekologa da im on, tocnije stroj ultrazvuka potvrdi da su trudne ... do tada ne vjeruju nikome ni same sebi ...

Sjecam se svog pozitivnog testa, nismo izdrzali pa smo se izlanuli svima, a jedna prijateljica mi je rekla 'Znam da jos moras kod doktora da ti to potvrdi, ali to ti je to sigurno.' dakle ni ljudi oko mene mi nisu vjerovali ...

[Deaedi]

.Lako onome tko moze imati povjerenja, ali nekoga vlastito tijelo bas ne slusa...

Mozes to gledati i sa druge strane, da ti tijelo odbija poslusnost jer ti zeli nesto reci?...

Iskreno, malo je to previse filozofiranja za mene...S koje god strane gledala, za mene smo tijelo i ja jedno, i ne mogu gledati na taj način, da mi tijelo nešto govori, odbija poslušnost....Imala bi osječaj da sam podvojena ličnost.

A šta se tiče potvrđivanja trudnoće:

i onda jedno jutro testic pokaze plus, mali, veliki, plavi, crveni, svejedno ... a ne, ne vjeruju one u to, pa naprave jos jedan test, i opet plus, i onda okrecu broj telefona svog ginekologa da im on, tocnije stroj ultrazvuka potvrdi da su trudne ... do tada ne vjeruju nikome ni same sebi ...

Kakva je razlika da li napraviš 2 testa ili 1 test i UZV pregled? Pa to je stvar prefencije metode dokazivanja trudnoće. Nema ovdje govora vlastitog tijela. Ili, meni se čini da je problem odlazak ginekologu, tj. da je problem što se u trudnoću "umješao" ginekolog sa UZV-om?

Pa zašto onda ne postaviti direktno pitanje: Treba li ginekolog i UZV pratiti trudnoću ili smo dovoljne same sebi? Jer se meni čini da se voda ide na taj mlin....Mislim da i ima rasprava o potrebi i štetnosti UZV-a u trudnoći, a ovo mi je samo još jedna varijacija na tu temu...

[piplica]

Ovaj izraz 'nepovjerenje u vlastito tijelo' meni najvise dolazi do izrazaja u izjavi 'Cekam da mi lijecnik potvrdi trudnocu.' Ne govorim ovdje o curama koje prolaze potpomognutu ... govorim o curama, mojim susjedama, prijateljicama, koje planiraju djecu, trude se, i onda jedno jutro testic pokaze plus, mali, veliki, plavi, crveni, svejedno ... a ne, ne vjeruju one u to, pa naprave jos jedan test, i opet plus, i onda okrecu broj telefona svog ginekologa da im on, tocnije stroj ultrazvuka potvrdi da su trudne ... do tada ne vjeruju nikome ni same sebi ...

Iz ovoga iščitavam da žene nemaju povjerenja u vlastito tijelo zbog njihove neukosti...

Kod mene je nepovjerenje u vlastito tijelo upravo proporcionalno znanju koja usvajam o njemu.
Da pojasnim primjerom: U prvoj trudnoći nisam imala pojma blagoga ni o čemu, čim sam vidjela plus, objavila sam vijest urbi et orbi (svi su me zezali da sam obznanila da sam "trudna od sinoć" ).
Nakon toga, u drugoj trudnoći je sve pošlo po zlu, imala sam spontani i počela sam sve više čitati na tu tematiku.
Naravno, kada sam treći puta ugledala plus, oboružana znanjem o biokemijskim trudnoćama, blighted ovumima, izvanmaterničnim trudnoćama i inim komplikacijama, nisam više baš bila sigurna u sebe dok mi to liječnik nije potvrdio da je sve u redu.

[koryanshea]

mislim da embrij cijeni kad ga se ne izlaže ultrazvučnim valovima bespotrebno... a popiškit se na štapić ili u wc je valjda sasvim svejedno
ali to je valjda skroz oftopik

[Deaedi]

mislim da embrij cijeni kad ga se ne izlaže ultrazvučnim valovima bespotrebno... a popiškit se na štapić ili u wc je valjda sasvim svejedno
ali to je valjda skroz oftopik

Pa to govorim...nije ovdje tema povjerenje u vlastito tijelo, nego navodna štetnost UZV-a.

[koryanshea]

pa može se trudnoću kod doktora potvrdit i vađenjem bete, šta ne? dapače, pouzdanije - ne može biti "joj ja tu još ništa ne vidim" niti išta slično...
ne mora bit nužno uzv...

[anchie76]

Procitajte prvi post, pa ce valjda biti jasno sto je tema

[icyoh]

vezano uz testove za trudnoću - meni su dva ispala negativna. A bila sam trudna.
Tako da ja osobno sa skepsom gledam kad mi netko kaže da:
a) žena osjeti kad je trudna
b) test za trudnoću je 99% pouzdan.

Ne znam što bih komentirala o "povjerenju u svoje tijelo". Zvuči mi pomalo sf. I iskreno, ta izjava me oduvijek pomala nervirala jer je nisam kužila. Mislim, moje tijelo je dio mene. U sebe imam povjerenje. Ne kužim poantu.

[piplica]

pa može se trudnoću kod doktora potvrdit i vađenjem bete, šta ne? dapače, pouzdanije - ne može biti "joj ja tu još ništa ne vidim" niti išta slično...
ne mora bit nužno uzv...

Time možeš samo potvrditi da se ne radi o biokemijskoj trudnoći, a blighted, izvanmaterničinu, prijeteće hematome i ostalo ne možeš vidjeti preko bete.
No, slažem se da nema smisla odlaziti na ultrazvuk prije sedmog tjedna, gotovo ništa se ne vidi...

[Kaae]

Meni recenica dodje kao neka new age filozofija. Ono, ajmo pricati o necemu o cemu se zapravo nema sto reci.

Ja sam - ja. Imam tijelo. U sebe imam povjerenja. Dakle, i u to tijelo imam povjerenja, ali ne razumijem zasto bi to trebalo posebno isticati. "Imala sam povjerenja u svoje lijevo rame... dok sam nosila tesku torbu?" Pa i nisam. Nosila sam torbu dok mi rame nije pocelo vristati da je umorno. Onda je vise nisam nosila, ili sam promijenila rame. Ili je vec, u samom startu, torba bila toliko teska da je nisam mogla podici.

Ma ne znam sto, zapravo, pricam. Do sad me jos razum nije zeznuo, kad je trebao desifrirati sto mi, recimo, lijevi bubreg govori. Nadam se da nikad ni nece. Imam povjerenja u njega (razum, ne bubreg).


:shock:


(Bozesacuvaj, dosadno mi je na poslu...)

[anchie76]

Povjerenje u vlastito tijelo se meni svodi na slusanje signala koje tijelo salje. Ak ti se spava od umora, onda odes spavati. Ako si pokupila gripu, vrlo dobar znak da pretjerujes i tjeras tijelo u max. itd itd.

Tijelo moze izdrzati samo xy, ako pretjeramo, vec ce naci nacina da nas zaustavi. Vrlo cesto ima puno signala koji upucuju da bismo se trebali zaustaviti (ali ih uspjesno ignoriramo ) pa nas tijelo doslovce na silu natjera na lezeci polozaj 7 dana ( u obliku gripe npr). I ne govorim samo o fizickom pretjerivanju (to je zaista rijetko u danasnje vrijeme), nego vise o psihickom, o stresu, losoj ishrani itd.

[ina33]

Ima li nekog tko stvarno misli da se komplikacije u trudnoći i na porodu i zdravstveni problemi općenito ljudima događaju jer nemaju povjerenje u svoje tijelo?

Ne mislim tako. Od onih sam kojima je termin čudan, možda bi se moglo imputirati onda da nemam povjerenje u svoje tijelo... Imam kronične bolesti od relativno ranog djetinjstva i pretpostavljam da je polazište onda drugačije od skroz zdravih ljudi (ali opet, i oni se mogu razbolit). Puno toga ima u onome da je u zdravom tijelu zdrav duh, ali ja smatram da imam i u bolesnom tijelu zdravi tuh. Općenito, ne rukovodim se tim temrinom, ne razmišljam on njemu jer kroz njega iščitavam ono što je već netko rekao - što onda to znači, znači meni se dogodilo to i to jer nisam imala povjernje u tijelo i sl. Vjerujem da moje tijelo nešto može, da nešto ne može, da ga dobro poznajem i volim, a dr-ovi, u zajedinčkoj suradnji samnom, skužit što može ili ne i što bi bila optimala, a za neke izazovnije zadatke pred moje tijelo nisam, ja sam u svemu neki ziheraš. Ako nekome pomaže, a sigurno pomaže - super.

[ina33]

Povjerenje u vlastito tijelo se meni svodi na slusanje signala koje tijelo salje. Ak ti se spava od umora, onda odes spavati. Ako si pokupila gripu, vrlo dobar znak da pretjerujes i tjeras tijelo u max. itd itd.

Tijelo moze izdrzati samo xy, ako pretjeramo, vec ce naci nacina da nas zaustavi. Vrlo cesto ima puno signala koji upucuju da bismo se trebali zaustaviti (ali ih uspjesno ignoriramo ) pa nas tijelo doslovce na silu natjera na lezeci polozaj 7 dana ( u obliku gripe npr). I ne govorim samo o fizickom pretjerivanju (to je zaista rijetko u danasnje vrijeme), nego vise o psihickom, o stresu, losoj ishrani itd.

Ako ovako tumačimo onda bih ja bila ta koja ima povjernje u svoje tijelo - slušam ga i osluškujem maksimalno, pokušavam mu ugodit i zadovoljit zahtjeve, ako mogu, ako ne mogu trenutno, onda se pokušavam ne grist oko toga nego mu vjerovat da će izdržat još malo. U nekim aspektima (gino) koji put mi se čini da bi moje tijelo moglo tužit mene za zaštitu privatnosti koliko mi je tu duboka introspekcija, ako je dozvoljeno malo šale na ovu temu. Ali, ozbiljno, pogotovo iz perspektive kroničnog bolesnika, užasno mi je važno da svoje tijelo poštujem jer je jedino koje imam, as such je predivno i dar je Svemira meni.

[ina33]

E, da, iz perspektive onog što sam na forumu čitala o porodu mogu kužiti kako je tu povjernje u tijelo bitno (to ne mogu reći iz vl. iskustva - CR), ali za druge stvari ne mislim, ovo kako je gore definirala SB, da tipa se neko razboli jer nije imao povjerenje u tijelo, neki ljudi poštuju tijelo, neki po mom mišljenju ne - izlaganje toksinima i razna neodgovorna ponašanja, ali prije bih to nazvala time što jest - neodg. ponašanje prema tijelu.

[anchie76]

A da li smo u stanju imati bas povjerenja u tijelo, npr bolesni smo, vjeru da ce tijelo biti u stanju to samo rijesiti?

[ina33]

A da li smo u stanju imati bas povjerenja u tijelo, npr bolesni smo, vjeru da ce tijelo biti u stanju to samo rijesiti?

Ne, ja to ne mogu. Pretpostavljam da ljudi okrenuti od medicine, a prema alt. načinima liječenja mogu.

[Tiwi]

Ja sam imala potpuno povjerenje u svoje tijelo.

Meni tijelo nije slalo nikakve signale da neću moć roditi svoje dječake prirodnim putem.

S druge strane - znala sam da sam trudna i prije plusa na testu (govorim o prvoj trudnoći).


:/

[ina33]

I da, nastavno na pitanje od anchie, takvo nešto mi je strano, kao npr. vjera u više biće (religija) i to je toliko različito od načina na koji percipiram svijet da mogu to onda samo poštovat sa strane jer to nije my cup of tea tj. ne fukncioniram u tom načinu razmišljanja.

[upornamama]

Lako je imati povjerenje u svoje tijelo kad je sve ok, ali kad zagusti - svi tražimo pomoć, liječnika ili nekog drugog.
Tako je i sa trudnoćom (pretpostavljam da se u uvodnom postu mislilo upravo na to), i ja sam imala povjerenja u svoje tijelo, tj. nisam uopće pomišljala da bi nešto moglo poći krivo dok se to nije dogodilo.

[argenta]

A da li smo u stanju imati bas povjerenja u tijelo, npr bolesni smo, vjeru da ce tijelo biti u stanju to samo rijesiti?

Ja bih rekla da se tu treba uplesti i zdrav razum (kao i u sve ostalo). Ako su simptomi bolesti prejaki, valjda bismo trebali to shvatiti kao signal tijela da je vrijeme poći liječniku, da se ono nije u stanju samo othrvati bolesti. To je ono povjerenje o kojem sam prisala na početku, ne da je ono sposobno sve učiniti samo, nego da je sposobno poslati odgovarajuću poruku.

I da, mislim da je povjerenje u tijelo, ili, ako hoćete, osluškivanje tijela, nešto što nije prisutno a priori u nama, nego treba njegovati. Ako godinama zanemarujemo signale koje nam ono šalje, ne možemo očekivati da ćemo ga u odjednom početi razumijevati kad nam voda dođe do grla.

[Tiwi]

A da li smo u stanju imati bas povjerenja u tijelo, npr bolesni smo, vjeru da ce tijelo biti u stanju to samo rijesiti?

Ne, ja to ne mogu. Pretpostavljam da ljudi okrenuti od medicine, a prema alt. načinima liječenja mogu.

Zanimljiv je primjer mene i prijateljice. Obje smo oboljele od reumatskog artritisa (koji je zapravo posljedica sepse - ogromne količine streptokoka i stafilokoka u krvi...ugrubo rečeno).

Moment otkrivanja bio na je jednako težak i dosta dramatičan.

Ja sam naravno pristala na liječenje, koje je jednostavno iako teško, sporo i dosta bolno. Zbog vrlo porušenog imunosistema nisam mogla koristiti nikakve lijekove za olakšavanje artritisa nego samo konstantno cijepljenje najjačom dozom penicilina u raszdoblju od 6 mjeseci.

Ona je odbila liječenje penicilinom i išla na akupunkturu i još isprobala neke alternativne metode, homeopatiju isl.

Danas ima velikih problema, bolest je uznapredovala, hoda pomoću štaka, bolovi su grozni, ne može se niti brinuti o svojoj bebi.

Zaključite sami. :/

[melange]

Povjerenje u vlastito tijelo se meni svodi na slusanje signala koje tijelo salje.

da.

i ne bi se trebalo zaplitati u ono "mene moje tijelo ne sluša".

[Iva]

Mislim da se vecina vas lovi za nekakve ekstremne situacije koje ste dozivjele.... a stvar i pitanje, po meni, su vrlo jednostavni.... vjera u svoje tijelo ne znaci da ako "vjerujete" mozete preduhitriti bilo koju bolest i sprijeciti ista sto ce vam ista uzrokovati ili ako ne vjerujete ce vam se dogoditi sva sila bolestina i unistiti vas.... mislim, fakat ga brijete....

Vjera u svoje tijelo nije konstatna...kod nikoga od nas... ona je nesto sto se dogodi u tim nekakvim neocekivanim i nesvakidasnjim situacijama... kada mislimo da ne mozemo vise, ali gle vraga...povjerujemo da mozemo i uspijemo....i mi i nasa tijela ....zajedno....

[ina33]

Mislim da se vecina vas lovi za nekakve ekstremne situacije koje ste dozivjele.... a stvar i pitanje, po meni, su vrlo jednostavni.... vjera u svoje tijelo ne znaci da ako "vjerujete" mozete preduhitriti bilo koju bolest i sprijeciti ista sto ce vam ista uzrokovati ili ako ne vjerujete ce vam se dogoditi sva sila bolestina i unistiti vas.... mislim, fakat ga brijete....

Vjera u svoje tijelo nije konstatna...kod nikoga od nas... ona je nesto sto se dogodi u tim nekakvim neocekivanim i nesvakidasnjim situacijama... kada mislimo da ne mozemo vise, ali gle vraga...povjerujemo da mozemo i uspijemo....i mi i nasa tijela ....zajedno....

Ima puno točnoga u ovome, ali ima i primjera da to nije točno. I koji put povjerujemo pa uspijemo (primjeri žena koje su mislile da neće moći podnijeti trudove, pa jesu i bile su ponosne na sebe). Koji put povjerujemo pa neuspijemo (tipa ja, pomislim da sam se čudesno izliječila, zaboravim koliko mogu nosit, dignem 10 kg i ups - boli kuk). Koji put ne vjerujemo pa uspijemo (ja nisam vjerovala u svoju trudoću pa ostala trudna). Dakle, sve to ide nekim srednjim putem, koji put je vjera ta koja će napravit dodatni podstrek nekome za uspjet u nečemu, koji put neće, nema nekog pravila za pouzdat se vjeruj/ne vjeruj u tijelo, meni su tu osobno relevatni(ji) dr-ovi, a najviše moj suživot s mojim tjelom i moja procjena što bi ono moglo, a što ne, a puštam mu, recimo to tako, da me pozitivno iznenadi koji put.

[ina33]

U stvari, ono što ja mislim na temu povjernje u tijelo vs. povjerenje u doktora, općenito uzveši, je to da je nastao nekakv procjep na način da se ljudi, razočarani što (zapadna) medicina ne može sve, okreću nekim alternativnim načinima razmišljanja, a po meni to je šteta, jer ja to ne vidim kao sukob, nego kao suradnju. Mislim, nije (zapadna) medicina svemoćna, ne zna sve, s apsolutnošću malo toga može reći, ali nije niti nemoćna da se apsolutno zanemari. S druge strane, pacijenti su izvor relevantnih infaća o vl. tijelu i mislim da je najbolje kad dvije strane razgovaraju, a ne drže svoje monologe - vi ne možete to i to jedni, a drugi - ja vjerujem svom tijelu. Malo pretjerano, ali tako ja vidim taj sukus. Odgovornost je na svima.

[nanuška]

"SVE JE U GLAVI"




Tako ja razmišljam.

[pomikaki]

U stvari, ono što ja mislim na temu povjernje u tijelo vs. povjerenje u doktora, općenito uzveši, je to da je nastao nekakv procjep na način da se ljudi, razočarani što (zapadna) medicina ne može sve, okreću nekim alternativnim načinima razmišljanja, a po meni to je šteta, jer ja to ne vidim kao sukob, nego kao suradnju. Mislim, nije (zapadna) medicina svemoćna, ne zna sve, s apsolutnošću malo toga može reći, ali nije niti nemoćna da se apsolutno zanemari. S druge strane, pacijenti su izvor relevantnih infaća o vl. tijelu i mislim da je najbolje kad dvije strane razgovaraju, a ne drže svoje monologe - vi ne možete to i to jedni, a drugi - ja vjerujem svom tijelu. Malo pretjerano, ali tako ja vidim taj sukus. Odgovornost je na svima.

zbilja nisam razočarana što zapadna medicina ne može sve! Čak, vrlo mi je drago što je tako, i to ću morati, premda teška srca, nastaviti misliti i ako se meni ili mojima dogodi nešto gdje binam zatrebala svemoćna medicina. Mislim da vam je svima jasno što hoću reći.

Ja sam samo malo skeptična prema zapadnoj medicini koja se gura kamo joj nije mjesto, koja za sve smišlja tabletice i protutabletice, koja postaje industrija i kreće se u smjeru kako namlatiti pare. Normalno, ima zapadna medicina i svojih dobrih strana, ali evo u čemu sam ja razočarana.

[ina33]

Pomikaki, razočarana si, ako sam te dobro shvatila, u tome što je medicina postala industrija? Razumijem takvo razmišljanje, ali ja se opet mislim da je to najbolje što mi je na raspolaganju, a penso positivo je uvijek dobro, samo i u tome treba mjera da se ne bi otišlo u neku iluziju a propos mogućnosti liječenja. U biti, svaki čovjek u tome sam sebi određuje mjeru, moja je neka srednja, tj. naklonjenija (zap) medicini, a manje naklonjena stavu ja vjerujem u svoje tijelo i to mi je dovoljno.

[melange]

a manje naklonjena stavu ja vjerujem u svoje tijelo i to mi je dovoljno.

mislim da bi i ovdje trebalo povući granicu između imati povjerenja i slijepo vjerovati.

[pomikaki]

Pomikaki, razočarana si, ako sam te dobro shvatila, u tome što je medicina postala industrija? Razumijem takvo razmišljanje, ali ja se opet mislim da je to najbolje što mi je na raspolaganju, a penso positivo je uvijek dobro, samo i u tome treba mjera da se ne bi otišlo u neku iluziju a propos mogućnosti liječenja. U biti, svaki čovjek u tome sam sebi određuje mjeru, moja je neka srednja, tj. naklonjenija (zap) medicini, a manje naklonjena stavu ja vjerujem u svoje tijelo i to mi je dovoljno.

ma nisam ja toliko ni razočarana, većinom nemam potrebe za medicinom :kuckuc:, poanta je zapravo da je bolje da medicina nije svemoćna, negdje nam ipak mora biti kraj.
Još jedna poanta - medicinare ne uzimam sasvim za ozbiljno, neke poznam i osobno, znam da maltene piju sumamed za doručak. Čovjek bi pomislio da netko kome je to struka zna bolje. Ali ne zna. Zato ja ne moram slijepo vjerovati u njihove prosudbe.

[krumpiric]

ja mislim da je pametovati lako onome koga tijelo nije nikad "izdalo"-preboliti s 20godina ne baš lijepu bolest MOZGA nekom ko zdravo živi, vježba, razmišlja pozitivno, voli i cijeni svoje tijelo...itekako uništi povjerenje u njega i itakako mu idu na nerve priče tipa #što radiš svome tijelu, to ti ono da na znanje i tome slično#, isto mu tako idu na nerve stvari tipa #sve je u glavi#, #to je projekcija unutarnjeg stanja i tako dalje...#
svi smo mi roba s kolikom-tolikom greškom, i s njom se treba naučit živit. Lako je izvikivati parole. Kad netko s 5 godina umre od leukemije-dijete, koliko povjerenja imate u prirodu?U tijelo?Jeli tijelo tog petogodišnjeg djeteta reagiralo na unutarnje stanje il je jednostavno bilo-slabije...

Ja imam povjerenja u to da moje tijelo-budući je mlado-može iznijeti zdrave trudnoće i porode. Imam povjerenja u to da mogu oddojiti svoju djecu il preživjet nespavanja i brigu...

svejedno, budući sam ja ona iz prve rečenice, nemam povjerenja u to da će me pozitivne misli čuvati od nedaća...naprotiv. Nemam ni povjerenja u to da jednom nešto neće otkazat niti mislim da otkazivanje ovisi samo o meni.

[Anemona]

Nisam pročitala sve odgovore. Moje primjer "povjerenja u vlastito tijelo" se odnosi na porod. Došla sam u rodilište 5 prstiju otvorena i željeli su me "priključiti" na drip. Rekla sam dr. da ne želim, jer ako sam se uspješno otvorila sa svojim trudovima 5 prstiju, nema razloga da ne probam i dalje. U tom trenutku nisam niti imala trudove, jer su prestali na putu u bolnicu, ali sam znala i čvrsto vjerovala kad se smjestim i pošalju mi MM da će trudovi početi, tako je i bilo. E sad, da li je to slučajnost, da li je moglo doči do nekih drugih komplikacija,... naravno da je moglo, ali onda ne bih mislila da me je tijelo iznevjerilo, nego bih bila sretna jer sam si dala priliku probati.