povjerenje u vlastito tijelo

[Peterlin]

Ja sam moje tijelo. Moje tijelo je ja.

Što se poroda tiče, imala sam malo previše godina (38) kad sam rodila prvo, pa sam svom tijelu osigurala backup, ali nije trebalo, sve je išlo ok. Drugi put, godinu dana kasnije, tijelo nije izdržalo drugu trudnoću do kraja - moj mlađi sin je uranio 6 tjedana. I što sad? Kriviti tijelo? Kaj god!

Svjesno smo odlučili imati drugo dijete jako brzo nakon prvog (jer u protivnom vjerojatno ne bi ni imali drugo dijete). Sretna sam jer je sve dobro završilo. Tijelo me nije iznevjerilo ni tada, ni bilo kada. Istina, moj drugi porod mogao je završiti kojekako da nije bilo ekipe doktora i babica (kapa dolje) ali nema veze. Moje je tijelo zaslužilo i dobilo pomoć koja mu je u tom trenutku trebala.

[Peterlin]

Edit: onaj smajlić gore je 38 (godina)

[Tiwi]

"SVE JE U GLAVI"




Tako ja razmišljam.

možeš malo pojasniti?
ja nikako ne mogu razumjeti što bi to trebalo značiti.

[Sirius Black]

Ni ja ne kužim kaj znači da je sve u glavi. Lako je reći kad sve štima, ali često je ljudima koji imaju nekih problema to prebolno čuti. Pogotovo kad se bore s neplodnošću i sl.

[pomikaki]

Ni ja ne kužim kaj znači da je sve u glavi. Lako je reći kad sve štima, ali često je ljudima koji imaju nekih problema to prebolno čuti. Pogotovo kad se bore s neplodnošću i sl.

Pa ne mora biti tako bolno.
Možda nije sve u glavi ali mnogo toga jest. Pa ako to tako prihvatimo, možda se možemo boriti i na tom polju.
Recimo ako se borim s neplodnošću, pa mi netko kaže da na to utječe i psiha, to bi mi s druge strane značilo da s mojim tijelom može ipak biti sve u redu i da samo trebam primjeniti druge tehnike.
Nisam bila baš do kraja u takvoj situaciji, ali recimo da sam bila na pragu, sumnjala u policistične jajnike i sl. Posudila sam neku knjigu baš na temu kako na sve "ženske probleme" utječe psiha, prehraan i način života - sad ne zanam više kako se zvala i pokušala se malo držati nekih preporuke. Nije me pogodila mogućnost da je sve u mojoj glavi, čak, to mi se činilo boljom solucijom nego policistični jajnici.

[ina33]

Ja sam mislila da je ovo gore što je napisano da je sve u glavi neka šala ili ironija. Sve u glavi je izjava kao i nevjeruješ u svoje tijelo, kao i izjava ako te to i to smeta imaš neke issue s tim i tim itd. Iskreno, ja to ne mogu uzeti zaobziljno jer sve to u sebi ima neku emotivnu ucjenu tipa - e, ti si kriv/a, da ti je dobra glava/ispravno razmišljanje ne bi bilo to i to, a emotivne ucjene odbacujem. Nrp. što onda bebe s nekim problemima imaju nešto u glavi drugačije od zdravih beba (OK, neke stvarno i imaju, tipa krvarenja na mozgu u slučaju motoričkih problema i sl., ali vjerujem da se shvaća što želim reći) i ja tu i takve izjave ne mogu shvatit... onako... ozbiljno. Ma, ne mogu se na to niti naljutiti jer, iskreno, iz mojeg iskustva, takve izjave daju osobe koje nisu iskusile prave zdravstvene probleme pa dijelom ne znaju što govore ili su njima i sklone osobe s baš jako teškim problemima koje su se okrenule od medicine ka alternativi pa se pokušavaju tako samoiscijeliti pa s njima suosjećam.

[MMK]

Nemam povjerenja u svoje tijelo ( sa tridesetak godina i par hroničnih dijagnoza ). Ja kad osjetim da mi je hladno, za moje tijelo je već kasno, ja zaradila prehladu, koju ću osjetiti za par sati ili sutradan ( u po jula za večernji izlazak nosim džemperčić ili sako)
Moj tata je imao 100 kg i 190 cm visine, tijelo mu nije slalo nikakve signale kada mu je otkriven karcinom sa metastazama na okolne organe.
Povjerenje ???

[Storma]

Mislim da se izjava "sve je u glavi" odnosi na nasu percepciju.
Ne bih isla toliko daleko tvrdeci da je netko bolestan jer si je zamislio tako, to mi je previse. S druge strane, svi znamo da nasa psiha ima uticaja na tijelo pa se recimo stres rezultira zelucanim problemima i sl. O tome pricamo.

Moderno drustvo (ili mozda bolje receno tehnolosko) poprilicno je udaljeno od Prirode i u velikoj mjeri je negira pripronde procese ili ih ignorira. Nekako tako odnosimo se i prema nasim tijelima.

Kada porodnicarke kazu "vjerujte u svoje tijelo", mnogi izjavu pobijaju nabrajajuci svoja iskustva u kojima tijelo "nije uspelo" ostvariti nakanu ili svoje zdravstveno stanje. Nije rijec o tome. Poanta je u osluskivanju i postivanju ogranicenja (ako pricamo o ogranicenjima) vlastitog tijela, onda kada su ogranicenja nasa a ne (u nedostatku boljeg izraza) nametnuta izvana.
Generalizirati cu u svrhu pojasnjenja - zene danas obicno nisu povezane sa vlastitim tijelom. Pracenje osnovnih funkcija nasih tijela postalo je nesto sto nam odreduju drugi - koliko mestruacija treba trajati, koliko jako smijemo krvariti, sto je ok a sto nije... I kada zena zatrudni, nema povjerenja u ono sto osjeca, jer ne pozna svoje tijelo.
fak, raspad sistema

[Storma]

djeca size sry

[Kanga]

Za mene "povjerenje u vlastiti tijelo" najvise znaci da sebe (ili svoje tijelo, kako god) gledam kao sastavni dio prirode, a priroda je prirode da se brine o sebi – bilo u bolesti, bilo u zdravlju - najbolje sto moze. Sto se tice medicine (bilo zapadne, bilo alternativne), jasno da mi moze biti korisna u raznim situacijam, ali njezinu ulogu volim promatrati kao sekundarnu, tj. kao pripomoc prirodi. So far, so good

[nanuška]

Ni ja ne kužim kaj znači da je sve u glavi. Lako je reći kad sve štima, ali često je ljudima koji imaju nekih problema to prebolno čuti. Pogotovo kad se bore s neplodnošću i sl.

Nisam ja ovdje mislila na neplodnost, neplodnost se ovdje uvukla u temu kao primjer.Unaprijed izvinjenje svima koji misle da nekoga krivim za neplodnost i sl.
Mislila sam na to da je sve ( bar u mom slučaju) stvar slušanja tijela. Imam gastritis tako da kad meni moje tijelo kaže nemoj jesti to i to ili to mi se baš sada ne jede ja ga poslušam. Nekako sam naučila slušati svoje tijelo( ili mozak???), pa lakše "postojim".Mislim da su nekoko ( bar kod mene) tijelo i duša povezani.
Ili kad se suočavam sa nekim crnim mislima pomislim " ma sve je u mojoj glavi, vjerovatno sam posložila nekako krivo stvari"...

[nanuška]

Ja sam mislila da je ovo gore što je napisano da je sve u glavi neka šala ili ironija. Sve u glavi je izjava kao i nevjeruješ u svoje tijelo, kao i izjava ako te to i to smeta imaš neke issue s tim i tim itd. Iskreno, ja to ne mogu uzeti zaobziljno jer sve to u sebi ima neku emotivnu ucjenu tipa - e, ti si kriv/a, da ti je dobra glava/ispravno razmišljanje ne bi bilo to i to, a emotivne ucjene odbacujem. Nrp. što onda bebe s nekim problemima imaju nešto u glavi drugačije od zdravih beba (OK, neke stvarno i imaju, tipa krvarenja na mozgu u slučaju motoričkih problema i sl., ali vjerujem da se shvaća što želim reći) i ja tu i takve izjave ne mogu shvatit... onako... ozbiljno. Ma, ne mogu se na to niti naljutiti jer, iskreno, iz mojeg iskustva, takve izjave daju osobe koje nisu iskusile prave zdravstvene probleme pa dijelom ne znaju što govore ili su njima i sklone osobe s baš jako teškim problemima koje su se okrenule od medicine ka alternativi pa se pokušavaju tako samoiscijeliti pa s njima suosjećam.

Uf, uf ......polako, polako,..........
osuđuješ bez dokaza i napamet. Polako,........

[nanuška]

Mislim da se izjava "sve je u glavi" odnosi na nasu percepciju.
Ne bih isla toliko daleko tvrdeci da je netko bolestan jer si je zamislio tako, to mi je previse. S druge strane, svi znamo da nasa psiha ima uticaja na tijelo pa se recimo stres rezultira zelucanim problemima i sl. O tome pricamo.

Moderno drustvo (ili mozda bolje receno tehnolosko) poprilicno je udaljeno od Prirode i u velikoj mjeri je negira pripronde procese ili ih ignorira. Nekako tako odnosimo se i prema nasim tijelima.

Kada porodnicarke kazu "vjerujte u svoje tijelo", mnogi izjavu pobijaju nabrajajuci svoja iskustva u kojima tijelo "nije uspelo" ostvariti nakanu ili svoje zdravstveno stanje. Nije rijec o tome. Poanta je u osluskivanju i postivanju ogranicenja (ako pricamo o ogranicenjima) vlastitog tijela, onda kada su ogranicenja nasa a ne (u nedostatku boljeg izraza) nametnuta izvana.
Generalizirati cu u svrhu pojasnjenja - zene danas obicno nisu povezane sa vlastitim tijelom. Pracenje osnovnih funkcija nasih tijela postalo je nesto sto nam odreduju drugi - koliko mestruacija treba trajati, koliko jako smijemo krvariti, sto je ok a sto nije... I kada zena zatrudni, nema povjerenja u ono sto osjeca, jer ne pozna svoje tijelo.
fak, raspad sistema

X

[ina33]

Poanta je u osluskivanju i postivanju ogranicenja (ako pricamo o ogranicenjima) vlastitog tijela, onda kada su ogranicenja nasa a ne (u nedostatku boljeg izraza) nametnuta izvana.

Ovo mi je OK, a apropos nepovezanosti i a neko izvana nameće koliko traje m. ciklus itd. - tu stvarno nemam problema, sebe poznajem dubinski vrlo dobro, a i osluškujem se jako. Doduše, ne znam kako bi bilo moguće da mi neko nameće percepciju da mi ciklus traje drugačije nego što traje itd. A možda sam se i zbog neplodnosti i drugih boleščina naučila pojačano brinut i zauzimat za to što i kako moje tijelo uistinu funkcionira u komunikaciji s medicinarima.

[vertex]

Za mene "povjerenje u vlastiti tijelo" najvise znaci da sebe (ili svoje tijelo, kako god) gledam kao sastavni dio prirode, a priroda je prirode da se brine o sebi – bilo u bolesti, bilo u zdravlju - najbolje sto moze.

I ja ovako nekako. Zdravlje mi je dobro, i zapravo ga još uvijek uzimam zdravo za gotovo, ponekad se podsjetim da treba cijeniti tu činjenicu.
Zato ću pisati o trudnoćama, porodima i dojenju.
Moja vjera u moje tijelo, ili u mene samu, je imala, čini mi se, dva izvora. Jedan je kognitivni, razmišljanje kao Kangino: to su prirodni procesi koji u pravilu funkcioniraju. Očekujem da će sve biti u redu, ne očekujem loš ishod, iako znam da do njega može doći. To bi bilo kao nekakav odmak fokusa od mogućih komplikacija jer su one nešto iznimno, a ne nešto što vreba na svakom koraku i samo čeka da me zaskoči.
Drugi izvor je zapravo to što presliku ovog stava jednosatvno nosim u sebi, doslovno kao vjeru. Rekla bih da je to ono zbog čega sam na prvom porodu bila kulerica samo takva. Mislim, i na drugom, ali tad sam kao bila iskusna već, muž je bio tu, porod neriskantan, rodilište puno ugodnije... Prvi porod je bio na zadak, muž na putu, splitsko rodilište. Doktor na prvom pregledu mi kaže - ovo mi ne izgleda dobro, zadak, prvi porod, curi plodna voda, bit će najvjerojatnije sekcija. A ja mu se smješkam, bez trunke straha, i mislim se - ma dobro, ako bude - bude, al neće sto posto. I nije bila. Naravno da ja nisam mogla znati kako će biti. Bila sam valjda malo luda. Ali ta vjera u meni se manifestira kao nešto što ne predviđa stalno loše ishode i ne strepi od komplikacija.
Slično je bilo s dojenjem. Nisam jednostvno imala sumnji, iako je jedini primjer ikakvog dojenja kojim sam raspolagala bilo sestrino ne baš uspješno.

[Storma]

Poanta je u osluskivanju i postivanju ogranicenja (ako pricamo o ogranicenjima) vlastitog tijela, onda kada su ogranicenja nasa a ne (u nedostatku boljeg izraza) nametnuta izvana.

Ovo mi je OK, a apropos nepovezanosti i a neko izvana nameće koliko traje m. ciklus itd. - tu stvarno nemam problema, sebe poznajem dubinski vrlo dobro, a i osluškujem se jako. Doduše, ne znam kako bi bilo moguće da mi neko nameće percepciju da mi ciklus traje drugačije nego što traje itd. A možda sam se i zbog neplodnosti i drugih boleščina naučila pojačano brinut i zauzimat za to što i kako moje tijelo uistinu funkcionira u komunikaciji s medicinarima.

Obicno zene pocnu dozivljavati mens. cikluse kada dodu do razmisljanja o bebi. Do tada je menstruacija nesto sto se uglavnom negativno percipira. Smetnja.

[ina33]

Obicno zene pocnu dozivljavati mens. cikluse kada dodu do razmisljanja o bebi. Do tada je menstruacija nesto sto se uglavnom negativno percipira. Smetnja.

Mislim da je to za velik broj slučajeva točno, ali povela bih to možda i s mladošću i nezrelošću jer je menstr. ipak indikacija reproduktivnog zdravlja. Mislim da sam u svojim mladim godinama i ja tako razmišljala, ali kako razmišljam o bebi već nekih 12 godina, tako sam zaboravila to da mi je menga nekoć bila smetnja. Doduše, često se općenito o tijelu počne razmišljati kad "zatreba" ili "zaboli" ili neki dio šteka. U tom smislu je važna edukacija o važnosti slušanja tijela i poštovanja prema tijelu, zdravog života i sl.

[stellita]

ja sam se iz obje trudnoće vratila u staro stanje...
sada sama sebi nisam jasna jer mi je tijelo propupalo...jedan dio barem
tolike grudi nisam vidjela nikada na sebi...a valjda priroda zna da dolaze dvije mamine papalice!!!

[Storma]

Obicno zene pocnu dozivljavati mens. cikluse kada dodu do razmisljanja o bebi. Do tada je menstruacija nesto sto se uglavnom negativno percipira. Smetnja.

Mislim da je to za velik broj slučajeva točno, ali povela bih to možda i s mladošću i nezrelošću jer je menstr. ipak indikacija reproduktivnog zdravlja. Mislim da sam u svojim mladim godinama i ja tako razmišljala, ali kako razmišljam o bebi već nekih 12 godina, tako sam zaboravila to da mi je menga nekoć bila smetnja. Doduše, često se općenito o tijelu počne razmišljati kad "zatreba" ili "zaboli" ili neki dio šteka. U tom smislu je važna edukacija o važnosti slušanja tijela i poštovanja prema tijelu, zdravog života i sl.

Slazem se. Zato se naglasava vjera u vlastito tijelo, trudnoca je jedno od normalnih stanja zeninog tijela, a ne dijagnoza (iako je kod nas cesto drugacije).

[puhovi obožavaju smokve]

jako zanimljiva tema!
puno toga je već rečeno, pro i kontra su podjednako zastupljeni
diskusija o sposobnostima i nesposobnostima tijela je zanimljiva i odražava dva različita svjetonazora koji bi se možda mogli nazvati "pro-ekološki" i "pro-tehnološki", ili možda intuitivni i razumski; svi ti argumenti su dio teme, ali ako govorimo samo o trudnoći i porodu, onda stvari možemo prilično pojednostaviti.
dakle, što znači imati povjerenje u vlastito (žensko!) tijelo i kako se to odražava na porod, pa možda, dijelom, i na njegov ishod?
da li je, prvo, pozitivan i optimističan stav bitan u trenutku kad počnu trudovi? da li je bitno kakve se misli vrzmaju po glavi? je li svejedno da li se žena ukočila od panike ili prihvaća svoje tijelo i njegove procese u tom trenutku?
da li je uopće potrebno odgovoriti? sve te stvari nisu nikakva abrakadabra, strah ima svoju biokemiju, osjećaj zabrinutosti i bespomoćnosti svoju, i utječu na trudove i konačan ishod. neću sad tražiti i prepisivati o kojim se točno adrenalinima, kortizolima itd. radi, o tome se pisalo već bezbroj puta.
dalje, kad žena dođe u bolnicu, da li je svejedno na koji način percipira svoje tijelo i njegovu sposobnost/nesposobnost da rodi?
da li joj može pomoći ako čvrsto vjeruje da je, recimo, bolje maksimalno poštovati prirodne procese, jer je priroda oblikovala žensko tijelo i ono već milijunima godina rađa, bez dripa, epiziotomije, nalijeganja na trbuh, u uspravnom položaju, slobodno?
da li će žena s takvim stavom lakše reći NE intervencijama poput dripa i epiziotomije?

naravno, do takvog načina razmišljanja treba doći i potrebno je samu sebe možda i malo uvjeravati i hrabriti, možda kroz pozitivnu indoktrinaciju na rodi
ne kažem da je lako uvjeriti sebe, ma kako bilo zdravorazumski i logično; uvijek ostaje pitanje - posebno u prvoj trudnoći - kako će "ovo" (trbuh/beba) izaći kroz "ovo" (rodnica). sama očiglednost - ili privid! - nesrazmjera djeluje zastrašujuće, ali uz prave informacije i uz očiglednih šest milijardi dokaza da je ipak moguće , mislim da je ipak moguće povjerovati u to!

[tulip]

mi smo danas svi previše zaposleni pa ne slušamo tijelo ni kad govori da treba odmoriti, niti da smo žedni, gladni, da trebamo u wc... umjesto da ga malo pogledamo s odobravanjem i zahvalnošću. osobno se stvarno ne brinem dovoljno o svom tijelu, a očekujem da me služi i bude zdravo i jako (valjda od loše hrane, lošeg zraka, lošeg držanja, sjedenja, tipkanja...). onda se čudim što sam alergična na trave, na pelud...što mom tijelu smeta priroda? vjerujem da mi tijelo stvarno šalje signale na razne načine, samo često ne slušam, a ne znam ni protumačiti.
tijekom trudnoće, poroda, dojenja, brige oko djece, kao da više obraćam pažnju na tijelo i više uviđam njegovu važnost, uviđam kako je fenomenalno, kako je povezano s mislima i emocijama, i kako je priroda sve to fascinantno uredila.

inače sam bila tip koji na svaku glavobolju odmah čvakne tabletu i piči dalje, ali ipak sam svaki put znala da sam trudna nakon dan-dva. i to me natjeralo da se više okrenem sebi i djetetu i usporim na ostalim poljima.
a ostao mi je i jedan ginekolog u sjećanju, kad me pitao što nosim, a ja kažem dečka, a on kaže naravno, vi žene to uvijek znate, samo ako hoćete (ako nas ne pomute želje, tuđe opservacije i slično). to mi je bilo super, kao da čovjek stvarno poštuje žensko tijelo i njegovu sposobnost da donese dijete na svijet.

[mikka]

puhovi, tulip, svidaju mi se vasi postovi

[ivanas]

Pokušavam u zadnjih nekoliko godina više slušati svoje tijelo, i rezultat se stvarno vidi, kako u općem zadovoljstvu životom, izgledu i zdravlju. Danas se sve više piše o povezanosti uma, osjećaja i tijela, napravljeno je na tisuće istraživanja koja dokazuju utjecaj naših misli i emocija na zdravstveno stanje. A usprkos svemu, ljudi sve više i više bježe od sebe.

Svaka bol ima svoju uzrok i osvjetljava određene osjećaje i misli koji su je izazvali, tako npr. kad me zaboli glava, ili češće trbuh, ne ide piti tabletu, već se umiriti i sama oslušnuti zašto. Shvatila sam da kad pristanem na neku obavezu ili uslugu, a stvarno imam drugog posla ili mi se jednostavno ne da, moje tijelo vrisne, nekad i sa zakasnjenjem od dan ili dva i na taj način me upozorava. pa kda osvijestim što je bol uzrokovalo, ona obično prođe.

Najjednostavniji dokaz ovome je, da kad smo uistinu zbog nečeg sretni i ispunjeni, ne boli nas ništa.

[puhovi obožavaju smokve]

Svaka bol ima svoju uzrok i osvjetljava određene osjećaje i misli koji su je izazvali, tako npr. kad me zaboli glava, ili češće trbuh, ne ide piti tabletu, već se umiriti i sama oslušnuti zašto.

slazem se. bas citam jednu knjigu ciji naslov glasi - "reci mi gdje te boli, reci cu ti zasto", autor - michel odoul (paznja, nije odent, fakat je slicno ime)
radi se upravo o tome kaj si ti rekla...

[točkalica]

o ovom sam i ja razmišljala kad bi čitala priče žena koje su rodile potpuno vjerujući svome tijelu. Meni to prekrasno zvuči i mislim da ću dio i ja promijenitdio u svom drugom porodu, ali pitanje je šta da se dogodi nešto neočekviano jer koliko god. vjerovali svome tijelu mislim da se neke stvari ne mogu predvidjet, npr. omotana pupčana vrpca oko vrata i sl. to ponekad vide tek kad se dijete rodi. šta da se nedaj bože dogodi što ružno, a tijelo nam nije dalo te informacije?? Kako bi se s tim nosili ( evo primjer kod poroda da ste zbog vjerovanja svom tijelu zakasnili u bolnicu, odbili ctg i sl. a otkrije se bi pomogao)??

ovo nije napad na one koji to rade nego normalno pitanje jer i sama razmišljam o puno promjena kod drugog poroda, ali i o strahu ako što pođe krivo, a tijelo me nije na vrijeme obavijestilo??


Inače nisam nikad razmišljala na način dal vjerujem svom tijelu nego više da moraš volit svoje tijelo i prihvatit ga takvo kako je.
Po tome bi mogli u slučaju neke teške bolesti reć ja vjerujem svome tijelu da će se izlječit, ja ga volim i vjerujem i ono će to učinit :/ , mislim da mu ne vjerujem toliko, a da ga treba voljet treba, jer sebe treba voljeti!!

[krumpiric]

... svi znamo da nasa psiha ima uticaja na tijelo pa se recimo stres rezultira zelucanim problemima i sl. O tome pricamo.

zanimljivo...
ja imam teški gastritis, refluks jednjaka i herniju od 12e, negdje. Tad sam bila na prvoj gastroskopiji..Nemam helikobakteriju.


Imala sam sretno djetinjstvo.

[sirius]

ovo nije napad na one koji to rade nego normalno pitanje jer i sama razmišljam o puno promjena kod drugog poroda, ali i o strahu ako što pođe krivo, a tijelo me nije na vrijeme obavijestilo??

Ne znam kako bih ti to zapravo objasnila.Ne može se vjerovati "polovično" u ništa.Ili vjeruješ ili ne vjeruješ.Vjera nije znanje.Iako znanje o fiziološkom funkcioniranju pomaže.Vjera u vlastito tijelo je spoznaja da će ti ono signalizirati kad se događa nešto.A ti mu dovoljno vjeruješ da ga shvatiš ozbiljno i reagiraš.Tražeći pomoć ako treba.Ignorirajući ponuđeno ako osjećaš ta to nije potrebno i da ti to ne koristi.

U mojoj drugoj trudnoći beba je prestalo kucati srce u osmom tjednu.
Nisam imala nikakve fizičke simptome.Ali nakon desetak dana poćela sam osjećati da nešto nije u redu.Potpuno drukčija energija je bila u meni.Znala sam da nešto nije isto,da se nešto dogodilo.I nakon par dana odlučila sam ipak otići na uzv gdje mi je rećeno da bebi ne kuca srce više od dva tjedna.

Vjera u vlastito tjelo je po meni spoznaja da će ti ono dati znak.I da ćeš ga ti prepoznati.

[ivanas]

Sto se tice poroda, ako potpuno vjerujemo svom tijelu i nismo ometani u osluhivanju, ono ce nam sapnuti da nesto nije u redu. Citala sam pricu zene koja je prvo dijete rodila u bolnici sa svim sto u to ide, i odlucila da drugi porod bude doma, sve je bilo ok, trece dijete je takoder htjela roditi doma ali je kako su trudovi odmicali pocela osjecati da nesto ne stima i otisla u bolnicu i morala na carski, ne sjecam se zasto.

Treba biti fleksibilan, otvoren, spreman na sve mogucnosti i nadati se i vjerovati u najbolji moguci ishod.

[Svimbalo]

... svi znamo da nasa psiha ima uticaja na tijelo pa se recimo stres rezultira zelucanim problemima i sl. O tome pricamo.

zanimljivo...
ja imam teški gastritis, refluks jednjaka i herniju od 12e, negdje. Tad sam bila na prvoj gastroskopiji..Nemam helikobakteriju.


Imala sam sretno djetinjstvo.

:shock:
Identično

[Svea]

jako zanimljiva tema!
puno toga je već rečeno, pro i kontra su podjednako zastupljeni
diskusija o sposobnostima i nesposobnostima tijela je zanimljiva i odražava dva različita svjetonazora koji bi se možda mogli nazvati "pro-ekološki" i "pro-tehnološki", ili možda intuitivni i razumski; svi ti argumenti su dio teme, ali ako govorimo samo o trudnoći i porodu, onda stvari možemo prilično pojednostaviti.
dakle, što znači imati povjerenje u vlastito (žensko!) tijelo i kako se to odražava na porod, pa možda, dijelom, i na njegov ishod?
da li je, prvo, pozitivan i optimističan stav bitan u trenutku kad počnu trudovi? da li je bitno kakve se misli vrzmaju po glavi? je li svejedno da li se žena ukočila od panike ili prihvaća svoje tijelo i njegove procese u tom trenutku?
da li je uopće potrebno odgovoriti? sve te stvari nisu nikakva abrakadabra, strah ima svoju biokemiju, osjećaj zabrinutosti i bespomoćnosti svoju, i utječu na trudove i konačan ishod. neću sad tražiti i prepisivati o kojim se točno adrenalinima, kortizolima itd. radi, o tome se pisalo već bezbroj puta.
dalje, kad žena dođe u bolnicu, da li je svejedno na koji način percipira svoje tijelo i njegovu sposobnost/nesposobnost da rodi?
da li joj može pomoći ako čvrsto vjeruje da je, recimo, bolje maksimalno poštovati prirodne procese, jer je priroda oblikovala žensko tijelo i ono već milijunima godina rađa, bez dripa, epiziotomije, nalijeganja na trbuh, u uspravnom položaju, slobodno?
da li će žena s takvim stavom lakše reći NE intervencijama poput dripa i epiziotomije?

naravno, do takvog načina razmišljanja treba doći i potrebno je samu sebe možda i malo uvjeravati i hrabriti, možda kroz pozitivnu indoktrinaciju na rodi
ne kažem da je lako uvjeriti sebe, ma kako bilo zdravorazumski i logično; uvijek ostaje pitanje - posebno u prvoj trudnoći - kako će "ovo" (trbuh/beba) izaći kroz "ovo" (rodnica). sama očiglednost - ili privid! - nesrazmjera djeluje zastrašujuće, ali uz prave informacije i uz očiglednih šest milijardi dokaza da je ipak moguće , mislim da je ipak moguće povjerovati u to!

Veliki X, lijepo napisano!

[Svea]

o ovom sam i ja razmišljala kad bi čitala priče žena koje su rodile potpuno vjerujući svome tijelu. Meni to prekrasno zvuči i mislim da ću dio i ja promijenitdio u svom drugom porodu, ali pitanje je šta da se dogodi nešto neočekviano jer koliko god. vjerovali svome tijelu mislim da se neke stvari ne mogu predvidjet, npr. omotana pupčana vrpca oko vrata i sl. to ponekad vide tek kad se dijete rodi. šta da se nedaj bože dogodi što ružno, a tijelo nam nije dalo te informacije?? Kako bi se s tim nosili ( evo primjer kod poroda da ste zbog vjerovanja svom tijelu zakasnili u bolnicu, odbili ctg i sl. a otkrije se bi pomogao)??

ovo nije napad na one koji to rade nego normalno pitanje jer i sama razmišljam o puno promjena kod drugog poroda, ali i o strahu ako što pođe krivo, a tijelo me nije na vrijeme obavijestilo??


Inače nisam nikad razmišljala na način dal vjerujem svom tijelu nego više da moraš volit svoje tijelo i prihvatit ga takvo kako je.
Po tome bi mogli u slučaju neke teške bolesti reć ja vjerujem svome tijelu da će se izlječit, ja ga volim i vjerujem i ono će to učinit :/ , mislim da mu ne vjerujem toliko, a da ga treba voljet treba, jer sebe treba voljeti!!

Koliko sam shvatila... tebe najviše brine - što ako se dogodi nešto neočekivano??
Mislim da onda možeš računati da će ti liječnici ponuditi intervenciju koja je potrebna.
Ako pričamo o prirodnom porodu u bolnici (a ima ih, bogu hvala... i nadam se da će ih biti sve više), još uvijek će te liječnici dovoljno često posjećivati i provjeravati. Ne brini.
I slobodno počni planirati drugi porod onakav kakav si iz nutrine sebe želiš i smatraš da je najbolji za tebe i za bebu.

Mene više brine to što se intervencije nude kad za njih uopće nema potrebe, nego je cilj ubrzanje poroda i pražnjenje boxa

[Svea]

Meni posebno draga knjiga koja puno priča o ženskom tijelu i njegovoj moći... o ženskoj moći i zdravlju:
Žensko tijelo, ženska mudrost - Christiane Northrup

Preporučam iz sveg