sad čitam svoj post i izgleda tako jednostavno pomiriti se s činjenicom da naše djece nema tu....
al znam i ja da to nije lako...meni stalno govore pa to je Božja volja...pa ovo pa ono...i sve me to nervira...

al nekako, ja sebe tješim na način da je moja Marija anđeo i sve one teške trenutke koje život donosi ona nikad neće iskusiti...ona je anđeo, nikad je nitko neće povrijedit, nikad se neće nesretno zaljubit, nikad neće trpit nepravdu...a isto tako nit ona nikog neće povrijedit... imam dijete koje je sveto i zbog nje moram i ja biti najbolja što mogu kako bi joj bila što bliža...

tako ja sebe tješim i u tome pronalazim snagu...i nadam se da ću jednog dana, kad ovaj život završi, bit sa svojim anđelom...