Što vrijeme dalje ide, meni je sve gore. Tuga, jad, bijes, ljutnja, mržnja, ljubav, pa opet beskrajna tuga, sve se izmješa svaki dan. Plačem, pa me uhvati bespomočnost jer ih ne mogu vratiti....pa idem kružim autom po gradu, pa se prisjetim ovog ili onog i opet me čopi jad...i mm se isto osjeća....i da nemamo jedno drugo zaista bi željela da ne postojim. Zbog njega se nekako držim.

Ma raspisala sam se, ali, eto, sve ovdje znamo kako je, koliko prestrašno, i nikad, baš nikad neće biti lakše. Samo drugačije.