hvala cure...razmisljala sam o nekakvom vidu strucne pomoci ali ne mogu se zamisliti da o ovome pricam nekom tko nije prosao kroz takvo iskustvo pa koliko god on/ona bili skolovani za to.

nazalost zivimo u drzavi/drustvu koje je uzasno patrijahalno i trazi od zene da stalno bude jaka lijepa i nasmijana hahaha...

stavrno mi je tesko povjerovati da su zene/majke stalo takve...mozda i jesu ali ja za sebe ne mogu reci da sam stalo vesela i gledam kao da je sve ruzicasto jer nije...brak=kompromis, dijete=obaveza, bolest=neizvijesnost, smrt=tuga...i sad kako da budem nasmijana stalno...moram priznati da mi zene po parkovima izgledaju kuda su navuke nakakve maske za izlazak sa velikom smjeskom i bezgranicnim strpljenjem...smijesno

moj poso mi je takav da trebam ocijeniti kako tko razmislja i kakvi su mu osijecaji...i onda kada vidim sve to izgleda to je kao nekakav veliki izgokaz samo ne znam za koga....

prije svega ovog nije mi bilo bitno a sad me to licemjerje uzasno nervira....

i onda da odem nekakvom psihijatru koji ce mi govoriti da vrijeme ljeci sve da ce biti bolje da je potreban samo razgovor jer ovako cinim sebi lose...e pa lose mi je jer nesto lose mi se i dogodilo....da li ce vrijeme uciniti svoje sumnjam jer jucer sam razgovarala sa svojom kumom koja je prosla isto prije 4 godine i vidi cuda opet smo plakale jedna drugoj na telefon...

ona zivi u Kanadi i za razliku od naseg zdravstva ona je iz bolnice ipak izisla sa nekakvim uspomenam na svog andela...tamo osoblje bolnice napravi odljev dijetetovog dlana, i daju majkama robicu ili dekicu u koje je dijete bilo zamotano....znam da je takove uspomene tesko imati ali bolje nesto nego nista...

prema UNESCO svako dijete koje je mrtvo rodeno ima pravo na ime a kod nas dobijes otpusno pismo puno latiskih izraza i to je to....

jedino sto ti ostaje da se nades nacina da se nosis sa svojim tugom kako najbolje znas...