Da li se i vama to događa? Ja i mm nekad pričamo o tom djetetu kao da je svjetsko čudo. Kako je pametna, kako je lijepa, kako je slatka. Pa znaš što je danas napravila. Znaš što je danas rekla. Pa vidi što radi. Jesi čuo što je rekla.

I to pričamo naravno pred njom, jer ionako maltene nikad nismo sami. Je li to ok, normalno, svi to rade, i ima pozitivan utjecaj na njezinu samosvijest/samopouzdanje? Ili ćemo stvoriti ego-manijaka, ovisnicu o pohvalama, umišljeno derište? Možda odraste u uvjerenju da je posebna i savršena a onda će je drugi pregrubo spustiti na zemlju?

Ako mi znate preporučiti i neku dobru literaturu na tu temu, bila bih jako zahvalna.