previše je hvalimo?

[pomikaki]

Da li se i vama to događa? Ja i mm nekad pričamo o tom djetetu kao da je svjetsko čudo. Kako je pametna, kako je lijepa, kako je slatka. Pa znaš što je danas napravila. Znaš što je danas rekla. Pa vidi što radi. Jesi čuo što je rekla.

I to pričamo naravno pred njom, jer ionako maltene nikad nismo sami. Je li to ok, normalno, svi to rade, i ima pozitivan utjecaj na njezinu samosvijest/samopouzdanje? Ili ćemo stvoriti ego-manijaka, ovisnicu o pohvalama, umišljeno derište? Možda odraste u uvjerenju da je posebna i savršena a onda će je drugi pregrubo spustiti na zemlju?

Ako mi znate preporučiti i neku dobru literaturu na tu temu, bila bih jako zahvalna.

[Deaedi]

Ah, i ja stalno govorim svojoj curi da je najbolja, najljepša...

A šta mogu kad to stvarno i mislim...Da govorim drugačije onda bi lagala A ni to nije pak dobro, zar ne

[martinaP]

I mi Andriju puno hvalimo. Ali mu isto tako i jasno kažemo kad radi nešto što nije ok.

[Anemona]

I mi svojeg stalno hvalimo, dobro pazimo da ga baš ne hvalimo za uobičajene stvari, ali pohvalim i za sitnice.
Npr. kažem mu da ćemo sad rezati noktiće na nogama, a on strpljivo čeka, ja ga obavezno onda pohvalim. Bravo, kako si bio lijepo strpljiv, evo sve smo porezali, sad su ti noktići prekrasni,...
A isto tako, ja i mm, često imamo hvalospjeve i pred njim, a što ću kad je tako neodoljivo savršen.
Uglavnom, ne mislim da radim neku štetu, naprotiv.
MM je odgajan na način "bez pohvale" i to mi je strašno. Sveki je imala sistem, npr. išli su na roditeljski (to mi je sama pričala), a MM doma čeka, sav uzbuđen čeka kako je bilo. Ocjene super, vladanje super,... oni dođu doma, MM odmah s vrata pita kako je bilo, a sveki odgovara: A dobro, moglo bi i bolje! Njezino obješnjenje je: nije htjela da se umisli i pokvari, a moje objašnjenje je, da onda jadno dijete izbezumljeno gleda, pa kako je sad samo dobro, može bolje, a stvarno se je trudio, uglavnom zbunjeno je.
Mislim da odgoj "bez pohvale" nikako nije dobar, ali evo, MM je odrasla osoba, koja je u konačnici uspjela prevladati "traume krivog odgoja".
Tek sad, nakon puno godina razumijem sveki zašto ih je tako odgajala, i jednim dijelom joj se klanjam do poda, jer ih je uglavnom sama uspješno odgojila, a život ju definitivno nije mazio. Dakle, u kontekstu njihovog života, ta "odgojna metoda" nije ustvari bila živi užas, bez obzira što ju ja nikako ne odobravam.

[pomikaki]

definitivno potpisuejm da je odgoj bez pohvale ili s previše kritike nesumnjivo gori.
No može li biti previše pohvale?
Ili se treba obratiti pažnju na način hvaljenja?

[upornamama]

Misli da treba pronaći neku "zlatnu sredinu", dakle ni previše, ni premalo pohvale, znači, ne hvaliti dijete za svaku glupost, ali isto tako pohvaliti ga kad nešto svarno dobro napravi.
pomikaki, pročitaj si od H. Karpa "najsretnije dijete u kvartu".

[upornamama]

misli=mislim

[domy]

Pa mislim da je to normalno (bar meni).
Mislim da je to dobro za njih za njihovo sampouzdanje.
Često čujem onak kao kak si zločest i čini mi se da dosta ljudi se samo na toobazire kad je zločest, a kad nešto dobro napravi to ni ne primjete.
Vlajda to smatraju "pod normalno".
E to "pod normalno" treba ponekat i pohvaliti, naravno ne pretjerivati.

[zhabica]

i zhabac je apsolutno savrsen

a kako i ne bi bio


meni je to ok, i mi pricamo o njemu i ispred njega, tako kako si opisala.

mislim da bi tebalo puno truda da ga odgojimo u malog ego-manijaka, rekla bi da se to postize sa jos puno drugacijih postupaka nego ih mi radimo, ovako sam uvjerena da mu poticemo razvoj samosvjesti i samopouzdanje.

kad napravi nesto lose objasnimo sto nije lose ne napadajuci ga ruznim opaskama (ti si zlocest, sram te bilo, i slicnim ...) nego objasnjavajuci zasto to sto je napravio nije dobro i koje su posljedice, zasto to ne smije radit. redovito se iznenadimo koliko nas skuzi i koliko suradjuje.








pa naravno, kad je savrsen

[pomikaki]

Misli da treba pronaći neku "zlatnu sredinu", dakle ni previše, ni premalo pohvale, znači, ne hvaliti dijete za svaku glupost, ali isto tako pohvaliti ga kad nešto svarno dobro napravi.
pomikaki, pročitaj si od H. Karpa "najsretnije dijete u kvartu".

čitala
može dalje
baš bih neku literaturu, znam ja da vi svi svoju djecu hvalite, ali ja bih baš neko duže štivo...

[nanuška]

Misli da treba pronaći neku "zlatnu sredinu", dakle ni previše, ni premalo pohvale, znači, ne hvaliti dijete za svaku glupost, ali isto tako pohvaliti ga kad nešto svarno dobro napravi.
pomikaki, pročitaj si od H. Karpa "najsretnije dijete u kvartu".

čitala
može dalje
baš bih neku literaturu, znam ja da vi svi svoju djecu hvalite, ali ja bih baš neko duže štivo...

Pavao Brajša "Roditelji i djeca"

[cvijeta73]

sjećam se da kanga ima neku zanimljivu teoriju o (ne)hvaljenju djece - pošalji joj pp da joj ne promakne topik.

ja kao i vi. mislim da sam nekako realna što se tiče svoje djece - npr. vidim da mara nema neku kosu i sl.
a tako me često oduševe da ih moram hvaliti, što ću. nikakve knjige mi u tome ne bi pomogle, kad mi dođe da ih hvalim, ja hvalim. nekako stvarno ne vidim u tome nikakvi problem niti možebitnu lošu posljedicu.

potpisujem zhabicu u ovome:

mislim da bi tebalo puno truda da ga odgojimo u malog ego-manijaka, rekla bi da se to postize sa jos puno drugacijih postupaka nego ih mi radimo

a sad za poticanje samosvjesti i samopouzdanja - nemam pojma, nisam sigurna da je to direktno vezano uz naše pohvale. možda i je, ne znam.

u svakom slučaju, zanimljiva mi je ova tema.

[Luluu]

evo ovo ti je nešto s interneta..

""Pohvala je daleko učinkovitija od kazne. Dokazano je da su djeca sklona ponavljati ono ponašanje za koje su nagrađena, makar to bilo samo u obliku pohvale. Nemojte se bojati da biste mogli stvoriti malog egomanijaka , jer se to neće dogoditi. Pokušajte izbjegavati kažnjavanje i pridavanje pažnje neželjenim oblicima ponašanja, već se u potpunosti fokusirajte na pozitivne stvari koje je dijete učinilo. Na kraju svakog dana prisjetite se jedne dobre stvari koje je dijete taj dan napravilo (podijelilo igračke s drugim djetetom, pojelo cijeli ručak, pospremilo igračke...) i pohvalite ga. Neki roditelji vole nagraditi dijete putem „smješka“ – nasmijanog lica koje nacrtaju na papiru i stave na zid. Ako vam se ta ideja sviđa, možete je isprobati i dogovoriti s djetetom da će za 5 dobivenih smješka zaraditi privilegiju da mu kupite neku sitnicu.""

ne mogu se trenutno sjetit ali čitala sam negdje o tome, da pri pohvali djeteta ne moramo uvijek pretjerivat, u stilu ( nešto je nacrtalo, dovoljno je pogledat što je djetetu najvažnije da obratimo pozornost i komentirat u stilu "sviđa mi se to što si nacrtao", tako da ne moramo uvijek izražavat kako je lijepo predivno i prekrasno) probat ču se sjetit gdje sam to čitala, pa javim

[anamar]

ja mojoj stalno govorim bravo i često joj kažem hvala, kad mi nešto pomogne. znam da ima nešto u tome da nije dobro stalno hvalit, ali ne znam puno o tome. pa ću i ja sa zanimanjem pratiti temu.

ima nešto u juulu o tome, ostalo mi je u sjećanju (oštećenom od mamnezije) primjer kad dijete roditeljima s ponosom pokaže crtež koje je napravilo za njih, a oni umjesto da se zahvale na daru budući da je dijete iz ljubavi napravilo nešto baš za njih, pohvaljuju dijete jer je nešto lijepo crtalo.
javit će se valjda i bolje poznavateljice juula od mene...

[nanuška]

sjećam se da kanga ima neku zanimljivu teoriju o (ne)hvaljenju djece - pošalji joj pp da joj ne promakne topik.

ja kao i vi. mislim da sam nekako realna što se tiče svoje djece - npr. vidim da mara nema neku kosu i sl.
a tako me često oduševe da ih moram hvaliti, što ću. nikakve knjige mi u tome ne bi pomogle, kad mi dođe da ih hvalim, ja hvalim. nekako stvarno ne vidim u tome nikakvi problem niti možebitnu lošu posljedicu.

potpisujem zhabicu u ovome:

mislim da bi tebalo puno truda da ga odgojimo u malog ego-manijaka, rekla bi da se to postize sa jos puno drugacijih postupaka nego ih mi radimo

a sad za poticanje samosvjesti i samopouzdanja - nemam pojma, nisam sigurna da je to direktno vezano uz naše pohvale. možda i je, ne znam.

u svakom slučaju, zanimljiva mi je ova tema.

I te kako su naše pohvale povezane za poticanje samosvijesti i samopuzdanja, ali i kritike. Dakle, kod mene je više pohvala i priče da je super, da to može ( znači i poticajne priče), ali postoje i rečenice kada nešto nije ok tipa: to nisi napravila dobro, znam da ti to možeš bolje,....
Sve s ljubavlju i bez rečenica : ti nisi dobra, ne valjaš,glup(a) si.....to strašno uništava dijete.

[Nena-Jabuka]

Baš mi je drago ovo pročitati, svi toliko hvalimo djecu da će biti zanimljivo kad se nađu zajedno svi tako "savršeni" i šokiraju kako i ovaj drugi misli da je savršen i onda se potuku svi ti savršeni
Karikiram, naravno, ima, nažalost, još previše utučene, obeshrabrene i jadne djece, samo njihovi roditelji (valjda) ne posjećuju ovakve forume i ne brinu brigu o tome hvale li ih previše..

[Svimbalo]

Pa naravno da je I savršen
I da, kod mene to ponekad prelazi granice normalnogi nemam baš ni trunke objektivnosti-niti jedno dijete nije toliko slatko, lijepo, pametno, šarmantno, umiljato...Ali isto tako niti jedno nije toliko zanovijetalo i cendralo
Dakle, kao što je rečeno-zlatna sredina, vidjeti i dobre i loše strane i prihvaćati ih jednako, voljeti dijete onakvo kakvo je.
Pohvalama ćemo mislim samo poticati razvoj pozitivnih osobina, odnosno gurati razvoj u smjeru koji nam se sviđa, a to je naravno individualno kod svakog roditelja
Slažem se da nema potrebe padati u trans nad svakom sitnicom, ali kao i cvijeta, niti meni ne bi pomogla niti jedna knjiga kada ga poželim pohvaliti

[pomikaki]

joj
gdje je ono bio neki topic o lošoj vrsti pohvale? S nekim linkom na tekst na engleskom o pretjeranoj pohvali. Ispalo je da djetetu ne treba reći bravo nego samo pokazati da ste obratili pažnju kad se spušta niz tobogan. Inače dijete počinje sebe procjenjivati kroz vaše pohvale.

S tim da mi ne radimo toliko to da je hvalimo što je nešto napravila, već uzdižemo u nebesa cijelo njezino postojanje

[Svimbalo]

Mislim da je ovaj toboganski primjer iz Juula (i ja sam ga se sjetila)

[nanuška]

joj
gdje je ono bio neki topic o lošoj vrsti pohvale? S nekim linkom na tekst na engleskom o pretjeranoj pohvali. Ispalo je da djetetu ne treba reći bravo nego samo pokazati da ste obratili pažnju kad se spušta niz tobogan. Inače dijete počinje sebe procjenjivati kroz vaše pohvale.

S tim da mi ne radimo toliko to da je hvalimo što je nešto napravila, već uzdižemo u nebesa cijelo njezino postojanje

i kod nas slično

[nanuška]

Stvarno oprostite, ali mi tipkovnica prave probleme. Nisam se derala 8)

[nanuška]

Stvarno oprostite, ali mi tipkovnica prave probleme. Nisam se derala 8)

[piplica]

Mi naše dečke isto možda previše hvalimo (ne toliko okolini i drugima koliko hvalimo njih osobno).
Mene roditelji nikada nisu pohvaljivali kada sam bila mala "da se ne pokvarim", pa možda ja sada idem u drugu krajnost.
Možda bi ipak negdje trebalo odrediti granicu... :/

[pomikaki]

Mene roditelji nikada nisu pohvaljivali kada sam bila mala "da se ne pokvarim", pa možda ja sada idem u drugu krajnost.

Kod mene slično... ali zapravo u još veću krajnost ide mm, koji je bio hvaljen od svojih roditelja. Da ni ne pričam kako se njegovi rastapaju nad unukom. Tako da ne znam ima li to veze.

[Trina]

Hvalim ih. Ali opet ne pretjerujem. Moja mater je recimo napravila veliku grešku pa tako uzdizala brata preko krajnjih granica, baš to, uzdizali u nebesa njegovo postojanje. pa se dogodilo da je on kroz čitav svoj život bio uvjeren da bi svi oko njega trebali ljubiti tlo po kojem hoda a to je povuklo sa sobom tisuću drugih problema. Ona to i dalje radi

Meni je to nekakva škola da se zaustavim kad treba. Naravno da ih hvalim u čemu su dobri. Ali često pohvalim i drugu djecu, njihove prijatelje, kolege iz škole i vrtića..pokušavam doći do toga da shvate da je svatko u nečemu izniman, oni u nekim svojim stvarima, druga djeca u nečem drugom..

[migulica]

Pa imaš i zašto ju hvaliti....jer sve što si napisala stoji.
A sigurna sam da imaš osjećaj kada je "previše". Makar ja mislim da se to i ne događa tako često....

[pomikaki]

Pavao Brajša "Roditelji i djeca"

ps. hvala, ovo još nisam čitala.

[pomikaki]

Pa imaš i zašto ju hvaliti....jer sve što si napisala stoji.

jel da? ne možemo si nikako pomoći...

[L&L0809]

dakle, Juul - prema njemu djeci treba samo dati do znanja da ih primjecujemo, da smo tu za njih, ne ih uvijek i stalno hvaliti (to su primjeri i s toboganom i s crtezom) - kada te npr. pozovu da ih vidis kako se spustaju niz tobogan, ne trebas reci: bravo, kako si se lijepo spustila! nego im samo mahnuti i reci npr. BOK, gledam te! jer je to sve sto djeca zele. u suprotnom ce se poceti poistovjecivati s aktivnostima (ono famozno samopostovanje i samosvijest), a nikada u svim aktivnostima nece biti uspjesni.

zakljucak: dosta ih je primjecivati, ne ih uvijek hvaliti (a to mi je i jucer teta u vrticu rekla). ja se osobno trudim tako raditi, iako mi dosta cesto pobjegne

[kajsa]

evo onaj link na engleskom
http://www.alfiekohn.org/parenting/gj.htm

ja se trudim da ne hvalim previše, odnosno da ne pretjerujem.

kad nešto nacrta, pričamo o crtežu i kažem da je lijepo nacrtao.
ali ne kažem da crta najljepše i najbolje na svijetu, niti da je najbolji pjevač iako je meni predivno kad on pjeva

[pomikaki]

http://www.roda.hr/forum/viewtopic.p...7fc427c1d7451e
tema o pretjeranoj pohvali

[pomikaki]

evo onaj link na engleskom
http://www.alfiekohn.org/parenting/gj.htm

e to sam tražila :D
sad moram opet sve čitati... uh

[buba10]

Toboganski primjer je iz Juula - Vase kompetentno dijete. To je i ono sto mogu najtoplije preporuciti za citanje...
Juul dobro objasnjava razliku samopouzdanje - samosvijest i sto zapravo pohvala znaci i cini...
Ako hvalis kada imas zelju-potrebu pohvaliti, to je super. Ali ako hvalis da bi tako poticao samosvijest, to nema smisla, jer stvara ovisnost o tudoj procjeni. Samosvijest se potice tako da vidis djiete onakvo kakvo je i ako ono sto cinis-govoris djetetu salje poruku "ok si takav kakav jesi".
I vezano uz to, da mislim da puno roditelja hvali svoju djecu misleci da im tako cine dobro, sto nije nuzno povezano.

[Luluu]

Bravo ANAMAR, dobro si me sjetila, tako je nešto o tome se može naći u knjizi JASPERA JULLA- VAŠE KOMPETENTNO DIJETE,

e"vo ovo je ulomak kratki koji govori o tome iz te knjige- " pohvala i pokuda važne su za razvoj samopouzdanja pod određnim okolnostima, ali mnogi odrasli si potpuno pogrešno naučili vjerovati da su one korisne za razvoj zdravog osjećaja samosvijesti. To ne znači da moramo zabranit pohvaljivanje, već samo da moramo naučit kako je najprije nužno nahranit njihovu samosvijest, a kljčni pojam pritom -PRIZNANJE. npr. ako dijete radosno trči s crtežom da ga pokaže "ovo je zaista dobro, kako ti lijepo crtaš" iako je to izrečeno s puno ljubavi to je PROCJENA. dijete daje spontano iskazivanje sebe a zauzvrat procjena. Priznanje bi bilo" Hvala ti! baš mi je drago da si mi to dao. nije toliko bitno što je rečneo ako je reakcija spontana i osobna.
ako svoju ljubav prema djeci iskazujemo pomoću pohvala i pokuda postoji opastnost od njihovih trajnih posljedica po razvoj djetetove osobnosti. tkao stvaramo ovisnu, izvana upravljanu osobnost, tj. stvaramo ljude koje imaju nizak stupanj samosvijsti ipomankanje unutarnjeg osjećaja vrednovanja po kojiem će se rukovoditi pa koji stoga uzaludno ulažu ogromnu snagu i životnost u trajne pokušaje da budu netko drugi ili da se ponašaju poput drugih, kako to njihovo okruženje očekuje, odnosno želi, ljude koji postaju egocentrični u stalnoj potrazi za priznanjem."

evo to ti je skoro i cijeli odlomak o pohvalama, ali u knjizi se mogu nać i drugi podnaslovi kao : samosvijst i samopouzdanje, vidi me mama, nasilje je nasilje, samosvijest odraslih i sl.
knjiga nije debela i lako se čita..više je kao udžbenik


Ima i knjiga Lilian G. Katz i Diane E. McClean -poticanje razvoja dejčje socijalne kompetencije- govori o svemu pomalo,

I na kraju niej baš vezano za temu, ali preporučujem svima kojima se čita da pročitaju A. Gopnik - znanstvenik u kolijevci, kmnjiga govori o novoj znanosti o dječjem umu, o tome kako doejnčad i mala djeca o sveijetu zanju i uče više nego što se ikada moglo pomislit. mene se knjig ful dojmila. dobra je za rpočitat ako nađete malo vremena

[anchie76]

Juul se referirao na situacije kad djeca hoce biti vidjena, a mi umjesto da ih vidimo, mi ih pohvalimo.

Bio je jos i primjer crteza, ono dijete te odusevljeno ceka na vratima dok se vracas s posla da ti da crtez, i mama umjesto da kaze npr "hvala", ona krene govoriti kako je crtez super. Dakle procjenjuje rad, umjesto da djetetu da do znanja da je sretna sto je to nacrtalo za nju. Jer i ak se zanesemo s pohvalom to lose djeluje, u smislu da je dijete jako svjesno svojih crtackih mogucnosti, onda osim sto smo se upustili u ocjenjivanje, jos smo i pretjerali, pa je to sve moguce postalo vrlo neuvjerljivo. Fulana poanta svega.

[ms. ivy]

uz ovo gore objašnjeno, mi smo kako je dijete raslo fokus pomaknuli sa sebe na njega; rjeđe govorimo "bravo, odlično si to napravio" (uglavnom kad direktno traži pohvalu) a češće "jesi ponosan na sebe što si uspio? i trebaš biti!" ili "zadovoljan si kako si to napravio, je l'da?".

[pomikaki]

evo dijela Kanginog pp-a (ja sam je pp-ala u vezi teme, nadam se da je ok ako citiram, nema ništa osobnog)

ukratko: kad su radost i uzivanje jedini razlog i svrha moje pohvale, onda to bez zadrske konzumiram. suzdrzavam se od pohvala u kojima prepoznam (ako prepoznam) manipulativni ili evaluacijski sadrzaj.

za kontemplaciju o temi preporucam:

http://www.alfiekohn.org/parenting/gj.htm

i kao bitnu nadopunu:

http://www.naturalchild.org/jan_hunt/praise.html

prema prvoj rečenici, naše pohvale bi bile u redu.

Najviše me muči, možda, što ponekad mm zna pred njom govoriti da je jako napredna (pametna, sposobna, lijepa, slatka) u odnosu na drugu djecu. Naravno da je i to istina ali ne znam hoće li se ona postavljati kao prema drugoj djeci kao manje vrijednoj?

[Kanga]

cujem da sam bila prozivana

u guzvi sam, ne mogu vas citati, pa samo dva moja centa:

kad su radost i uzivanje jedini razlog i svrha moje pohvale, onda to bez zadrske konzumiram. suzdrzavam se od pohvala u kojima prepoznam (ako prepoznam) manipulativni ili evaluacijski sadrzaj. kod eliminacije nekih poruka pomaze mi zapitati se sto dijete zapravo ocekuje od mene u danoj situaciji, kao i bih li takvo nesto nasla prikladnim govoriti odrasloj osobi.

za kontemplaciju o temi preporucam:

http://www.alfiekohn.org/parenting/gj.htm

i kao bitnu nadopunu:

http://www.naturalchild.org/jan_hunt/praise.html

[Kanga]

nisam odoljela

[Kanga]

Najviše me muči, možda, što ponekad mm zna pred njom govoriti da je jako napredna (pametna, sposobna, lijepa, slatka) u odnosu na drugu djecu. Naravno da je i to istina ali ne znam hoće li se ona postavljati kao prema drugoj djeci kao manje vrijednoj?

ne vjerujem da hoce, zapravo sam sigurna da nece

ali ja radije opisujem svoja opazanja konkretnih dogadaja nego da ih sazimam u epitete (etikete ). u principu je isto, ali implicitnije, nekako mi to bolje sjeda.

[seni]

uz ovo gore objašnjeno, mi smo kako je dijete raslo fokus pomaknuli sa sebe na njega; rjeđe govorimo "bravo, odlično si to napravio" (uglavnom kad direktno traži pohvalu) a češće "jesi ponosan na sebe što si uspio? i trebaš biti!" ili "zadovoljan si kako si to napravio, je l'da?".

ovo mi zvuci bas pametno.

sad ste me malo zbunili. ceskam se po glavi i mislim, hvalimo ju li previse? :/

[daisy may]

Da li se i vama to događa? Ja i mm nekad pričamo o tom djetetu kao da je svjetsko čudo. Kako je pametna, kako je lijepa, kako je slatka. Pa znaš što je danas napravila. Znaš što je danas rekla. Pa vidi što radi. Jesi čuo što je rekla.

I to pričamo naravno pred njom, jer ionako maltene nikad nismo sami. Je li to ok, normalno, svi to rade, i ima pozitivan utjecaj na njezinu samosvijest/samopouzdanje? Ili ćemo stvoriti ego-manijaka, ovisnicu o pohvalama, umišljeno derište? Možda odraste u uvjerenju da je posebna i savršena a onda će je drugi pregrubo spustiti na zemlju?

Ako mi znate preporučiti i neku dobru literaturu na tu temu, bila bih jako zahvalna.

i kod nas isti slučaj....
samo neznam dal vi to radite, mi je hvalimo i drugima ,
ono tipa danas je rekla to i to, napravila to, nema više pelene, ma bezbroj situacija,žnekako imamo potrebu i pred drugima pohvaliti svoje dijete, naravno u granicaa normale...

imam riju koja mi nikad ali nikad nije pohvalila svoje dijete, ni kad smo bile same, a nisam nikad ni čula da je maloj rekla ; super, bravo, jako lijepo.... :/
neznam dali to ima veze ali ona je dosta nesigurna curica, ma možda nema veze s tih hvalama od strane roditelja,
ali uvijek kad me vidi veli mi da joj je teta u vrtiću rekla kak je lijepo nacrtala, i slično....

tak da, samo naprijed.... :D

[pomikaki]

nisam odoljela

[Smajlić]

Misli da treba pronaći neku "zlatnu sredinu", dakle ni previše, ni premalo pohvale, znači, ne hvaliti dijete za svaku glupost, ali isto tako pohvaliti ga kad nešto svarno dobro napravi.

Upravo tako i ja mislim i radim. No ponekad se ipak zanesem i počinjem ga dizati u nebesa, ali ajde, mislim da je to normalno. Svakome je njegovo dijete najljepše, najbolje, najpametnije....trebali bi se zabrinuti nad onima koji nikad ne pohvale svoje dijete, odnosno ne "dižu ga u nebesa".

S druge strane, kćer koja ima 8,5 godina - često se moram podsjetiti da bi ju trebala češće pohvaliti. Jer bez obzira na njenu tvrdoglavost i (ponekad) neposlušnost, često puta zaboravim da je u biti i ona, bez obzira na veličinu, još jedno malo dijete. Naravno, i nju sam uvijek uzdizala u nebesa kao sad sina, kad su tak premedeni, preslatki, nevini, maleni....ali se vremenom to nekako izgubi. Barem kod nas. Sad ju u biti pohvalim više za konkretne stvari - za ocjenu u školi, za to kaj je zaključala kuću i nahranila mačke, za to da je pospremila sobu, da me nije zivkala 10 puta na posao u roku 2 sata (ko danas). A za ove male nam je dosta da nas pogledaju svojim velikim nevinim očima i oni postaju najbolja, najpametnija, najsavršenija, najnaprednija djeca na svijetu. Kao moja. Jer moji su najsavršeniji.
Meni

[cvijeta73]

meni je najbolje čokolada napisala - prije dvadeset godina, nedaj bože hvaliti, prije deset - moraš hvaliti, sad juul kaže - moraš primijećivati, ali ne i hvaliti.

sviđa mi se ovo od kange, a naročito boldani dio:

kad su radost i uzivanje jedini razlog i svrha moje pohvale, onda to bez zadrske konzumiram. suzdrzavam se od pohvala u kojima prepoznam (ako prepoznam) manipulativni ili evaluacijski sadrzaj. kod eliminacije nekih poruka pomaze mi zapitati se sto dijete zapravo ocekuje od mene u danoj situaciji, kao i bih li takvo nesto nasla prikladnim govoriti odrasloj osobi.

upravo tako, najčešći razlog mojih pohvala su radost i uživanje, kad vidim maru kako se ponosno spušta na toboganu, i muku muči kako da to izvede, ili juraja kako se trudio u potpunosti završiti crtež, a crtanje mu nije omiljena zabava (blago rečeno), niti jedan juul me ne može uvjeriti da ne smijem reći bravo, odlično ste to izveli. pa naravno da ih gledam, i sami vide da ih gledam.

a ovo:

npr. ako dijete radosno trči s crtežom da ga pokaže "ovo je zaista dobro, kako ti lijepo crtaš" iako je to izrečeno s puno ljubavi to je PROCJENA. dijete daje spontano iskazivanje sebe a zauzvrat procjena. Priznanje bi bilo" Hvala ti! baš mi je drago da si mi to dao.

mislim da su djeca puno više kompetentnija ocijeniti naše reakcije, nego što to juul misli 8)

[anchie76]

mislim da su djeca puno više kompetentnija ocijeniti naše reakcije, nego što to juul misli 8)

Ocjenjuju oni nas, mi njih.. svi se medjusobno ocjenjujemo

[mmmama]

Naravno da ih hvalim u čemu su dobri. Ali često pohvalim i drugu djecu, njihove prijatelje, kolege iz škole i vrtića..pokušavam doći do toga da shvate da je svatko u nečemu izniman, oni u nekim svojim stvarima, druga djeca u nečem drugom..

Popis na Trinu.

[cvijeta73]

mislim da su djeca puno više kompetentnija ocijeniti naše reakcije, nego što to juul misli 8)

Ocjenjuju oni nas, mi njih.. svi se medjusobno ocjenjujemo

ocijeniti = razumijeti/shvatiti/doživjeti.

jel sad bolje, gđa. juul?

[anchie76]

Pih, ubila si mi foru

[Maslačkica]

Obožavam dokumentarce onog čičkavog, crnog (ne crnca ) Engleza koji radi istraživanja razna djece, mozga, ponašanja itd.

Nažalost, nisam gledala cijelu emisiju, ali sam uhvatila ovo (tako nekako) - 4 različite situacije:
1. Pohvaliti dijete za samo dobro napravljeno, tj. uspješno
2. Pohvaliti dijete za sve napravljeno
3. Pohvaliti dijete za pokušaj, bez obzira na rezultat
4. Ne pohvaljivati dijete

Zaključak: dijete se hvali za POKUŠAJ I TRUD, a ne za uspješnost. I to je ključ uspjeha i motivacije djeteta.