I mi svojeg stalno hvalimo, dobro pazimo da ga baš ne hvalimo za uobičajene stvari, ali pohvalim i za sitnice.
Npr. kažem mu da ćemo sad rezati noktiće na nogama, a on strpljivo čeka, ja ga obavezno onda pohvalim. Bravo, kako si bio lijepo strpljiv, evo sve smo porezali, sad su ti noktići prekrasni,...
A isto tako, ja i mm, često imamo hvalospjeve i pred njim, a što ću kad je tako neodoljivo savršen.
Uglavnom, ne mislim da radim neku štetu, naprotiv.
MM je odgajan na način "bez pohvale" i to mi je strašno. Sveki je imala sistem, npr. išli su na roditeljski (to mi je sama pričala), a MM doma čeka, sav uzbuđen čeka kako je bilo. Ocjene super, vladanje super,... oni dođu doma, MM odmah s vrata pita kako je bilo, a sveki odgovara: A dobro, moglo bi i bolje! Njezino obješnjenje je: nije htjela da se umisli i pokvari, a moje objašnjenje je, da onda jadno dijete izbezumljeno gleda, pa kako je sad samo dobro, može bolje, a stvarno se je trudio, uglavnom zbunjeno je.
Mislim da odgoj "bez pohvale" nikako nije dobar, ali evo, MM je odrasla osoba, koja je u konačnici uspjela prevladati "traume krivog odgoja".
Tek sad, nakon puno godina razumijem sveki zašto ih je tako odgajala, i jednim dijelom joj se klanjam do poda, jer ih je uglavnom sama uspješno odgojila, a život ju definitivno nije mazio. Dakle, u kontekstu njihovog života, ta "odgojna metoda" nije ustvari bila živi užas, bez obzira što ju ja nikako ne odobravam.